Na sedam dana, Beograd je opet postao svijet

Autoritarni režimi, kriminal, korupcija, nepotizam i partokratija su jahači apokalipse koji razaraju društvo iznutra, a spoljni faktor ih samo dočeka kao Zoro-a koji je došao da im preda otadžbinu na mjestu na kojem se brani. Današnja slika Srbije opisuje moje riječi. Ekonomski „gladac“, a društveni „jadac“. Vrlo često spominjem kako je za dobro razvijeno društvo potreban balans ekonomije i pravde. Ovdje je balans vrlo nestabilan i nije osnovan na koegzistenciji ekonomije i pravde već više volje jedne osobe. Ta osoba nam je znana iz prošlosti, iz najranjivijeg doba za srpski narod, iz 1999. godine kada je svim novinarima, piscima i žurnalistima naređivao da suze svoje okvire slobode u pisanju, u kritici, u mišljenju. To je najveći od svakog kriminala koji je počinjen nad slobodnim narodom. Ako ne smijemo da mislimo, da razmišljamo, da kritikujemo i iznosimo svoje stavove, onda ne živimo, onda potpuno ne postojimo jer nemamo suštinu bitisanja. Sjećamo se i ubistva Slavka Ćuruvije i mnogo čega još. To nas razdire, jer dugo nakon toga, i dalje vlada laž, bezumlje i kriminal u najgorem obliku. Ta prošlost nam je sad pred vratima, možda je čak i ušla u naše domove prije toga ozarene dahom demokratije kojeg je donijela revolucija, najvažnija u Evropi i savremenom dobu, a za nas, najvažnija ikada – Petooktobarska revolucija. Donosila je sa sobom mnoge konsekvence, a odnosila žrtve koje su sa jedne strane ginule za slobodu jer ju nisu dale ni za šta, a sa druge strane za ideale poput ratovanja, sankcija i izolovanja. U tom periodu, cijeli narod je bio ranjen, a ta rana nikako ni sad da zaraste i da je zacijelimo dobrotom, demokratijom, slobodom i mirom. Mnogi će reći da smo „okopečan“ narod, stalno tražimo i želimo nešto, a mi ćemo im odgovoriti jasno, DA. Ali to nešto je za nas ono osnovno. Mi tražimo slobodu mišljenja, razgovora, kulturu dijaloga, mir i spokoj, rad i društveni rast. Kao jedna država koja je nastanjena i ukorijenjena u evropske doktrine prava i pravde, ali i rata i ratovanja, stekli smo svoju istoriju krvavo, prošlost u kojoj i dalje živimo, služi nam samo da iznova i iznova pravimo greške koje pogađaju sopstveni narod i sopstevnu otadžbinu. Sada smo u najgorem trenutku i vrlo specifičnom za nas kao autohtonom narodu koji živi u Evropi. Nismo se do sad susretali sa ovakvom koncentracijom virusa, sa ovakvim napadima od kojih se ne možemo obraniti bojevom municijom, već nekom drugom, a to su istina i samo istina. Koliko god bolna bila, mi zahtjevamo istinu. Suštinski nas ona hrani i brani od svakog zla koje može snaći jedno društvo i jednu državu. Nje je manjkalo u proteklim mjesecima, zato je ovako kako jeste. Narod tište i plaše apokaliptične scene mrtvih gradova, grobnica najmilijih, ali i lažne vijesti koje, potkrijepljene istinom, prolaze kod naroda koji puko vjeruje u autentičnost javnog servisa ili pak političara. Sve se to postepeno nagomilava i puni duboku čašu strpljenja, gnijevom i željom za odbranom evropske doktrine slobode koja je 2000. napokon  došla na naše prostore. Predsjednik, čiju istoriju bih okarakterisao kao ratnohuškačku i ekstremno desničarsku, se danas bori protiv nekih „tuđih“  huligana, desničara, fanatičnih vjernika i drugih koji traže svoje pravo pa kakvo god ono bilo, smisleno ili ne, ali neće i ne može se izboriti sa čestitim narodom, studentima i građanima svih profesija i prošlosti, koji neće dozvoliti obmanu i laži. Danas je ogroman izazov pred demonstrantima i narodom, vrlo sličan kao i onomad, jer je potrebno, ne samo srušiti jednog čovjeka, već cijeli, ucrvali sistem konstantnog propadanja pojedinca koji želi da se istakne, da iskaže svoje mišljnje i da uživa u potpunoj slobodi danoj Ustavom. I opet postoje dvije strane: jedna brani stav nacionalnog jedinstva i odbrane, druga brani stav koji zagovara uništenje migranata, antena 5G mreže, nasilno vraćanje Kosova pod srpski suverenitet i tako dalje. Narod se uvijek nađe u „neobranom grožđu“  jer ako stane na jednu stranu, svojim podržavanjem ohrabruje vlast da uvodi još drastičnije mjere bez jasnog obrazloženja, a ako stane na drugu stranu spreman je da rizikuje svoje zdravlje i zdravlje svojih najmilijih. Ali istina, ovo nisu samo protesti protiv mjera za suzbijanje širenja COVID-a, već su protesti prouzrokovani izlijevanjem bijesa i nemira koji su sve ovo vrijeme punili času narodnog strpljenja i tolerancije. Niko od nas građana, pa gdje god bili, istinskih građana koji se ideološki borimo za opstanak pravne države, mira, reda i sloboda u državi, ne želi niti hoće da vrši državne udare ili pučeve. Mi želimo svoje, a svaka vlast treba da zna kada joj je kraj. Istorija je pokazala da autokratije i diktature ne opstaju dugo, a ostavljaju ogromne posljednice po naciju. Svaki vid toga treba da stane, a ko će ga drugi zaustaviti ako ne narod. Isto tako, istorijski je dokazano da mirni protesti i građanska neposlušnost u svakom obliku brže i efektivnije mijenjaju stvari od „ha-bu“ taktike probijanja kordona policije i ulaska u parlament. Dakle, protesti su započeti jer je dosta laži, obmana, lažnih vijesti i režimskih medija, nepotizma, korupcije i partokratije, dosta je obaveze da svako ko želi da se zaposli mora da posjeduje knjižicu na kojoj se jasno razlikuju tri slova, dobro poznata. 

Želio bih da se osvrnem i uporedim demonstracije iz 2000. i ove sad. Jasno je da nisu iste vrste i istim ciljem prouzrokovane. Demonstracije 5.10. bile su opsežne i dalekosežne, nužno potrebne i podržane od strane Zapada. To je bila obojena revolucija koja se ne može porediti sa dešavanjima koja se odvijaju od 2018. u raznim oblicima. Tadašnja država nije bila članica UN, jedva međunarodno priznata, pod brojnim sankcijama, bila je potpuno izolovana, ekonomija i privreda su se raspadale u paramparčad, narod je patio i bio je oivičen granicama tadašnje SRJ kao bodljikavom žicom iz koje ne može izaći. Sve opet zbog jedne osobe, zbog njenih ideala, ciljeva, ili bolje rečeno, sve opet zbog jednog bračnog para, para Milošević. Oni su morali da odu jer narod pati, otvoreno i javno. Ne samo narod jedne države, već i svih drugih država Balkana od ratnohuškačkih ideja i planova jedne osobe. Za šta se živi ako ne za slobodu i mir, a ništa od toga narod imao nije. Uzeti pravdu u svoje ruke bila je nužnost, jer odbrana sloboda i prava čovjeka savremenog doba je svrha postojanja koju svaki slobodouman čovjek mora da brani, jako, stameno i odlučno. Balans svjetskih sila je bio dosta pomućen i štaviše, nepostojeć. Mnogo toga nije kao danas, ali jedno jeste: autokratija, korumpiranost i režim su ono zajedničko za onu i ovu vlast. Zapravo, ta vlast potiče iz istog korijena beskrupuloznosti i zlobe. Peti oktobar je sa sobom donosio radikalne nužne promjene kojima se protivila današnja vlast. Te promjene su bile nagrađene članstvom u UN, ekonomskim saradnjama i otvaranjem društva i države u cjelini. Ali sve te novine u državi nisu trajale dugo. Nakon ubistva premijera dr Zorana Đinđića i „Sablje“, sve se opet vratilo u staru kolotečinu kriminala, korupcije, laži i beznađa. Danas nam se to desiti ne smije!

Kraj prvog dela