“Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gde moljac i rđa kvari, i gde lupeži potkopavaju i kradu;
Nego sabirajte sebi blago na nebu, gde ni moljac ni rđa ne kvari, i gde lupeži ne potkopavaju i ne kradu;
Jer gde je vaše blago, onde će biti i srce vaše.” (Matej 6, 19-21)
Teško je ostati ravnodušan na beskomrpomisnost, gordost i samoljublje balkanskih naroda. Ti narodi su na svojim plećima držali mnoga velika carstva, ali ipak ni okupacija tih moćnih država nije uticala na gnev naroda Balkana koliko udarci koji su međusobno podeljeni. To se posebno odnosi na narode i države bivše Jugoslavije. Utisak je da jednom Srbinu nije bio neprijatelj Nemac koji ga je ubijao u oba rata svetska, a kod koga danas ide da radi, već Hrvat i Bošnjak. Jednom Hrvatu je veći prijatelj Vatikan od prvog komšije koga je ubijao u NDH, a posle i ratova devedesetih godina. Jednom Bošnjaku je bliži Turčin, s kojim deli samo veru. Veru koja mu je nametnuta kako bi preživeo. Svako je bliži od onog najbližeg. Međutim, ono što raduje jeste da rastu jedne nove generacije. Mlade i tolerantne, koje nisu zadojene šovnizmom. One koje su ponosne na svoju tradiciju, kulturu, istoriju ali isto tako cene i poštuju drugačije. One koje su svesne vrlina i mana svog naroda. Svesne besmislenosti rata. Onog rata koji nije dobra doneo ni jednom narodu bivše Jugoslavije, već samo ratnim profiterima i beskrupuloznim šovinističkim huškačima koji nisu bili spremni da okrvave ruke, već su komforno ispijajući viski slali mlade ljude, koji su obmanjeni pričama velikim porazima i malim pobedama, iskidali kopče sa suštinom. Raščovečili svoju bit jer je hrišćansko “Ne ubij!” onaj putokaz i definicija čoveka kao bića koga stavlja u jednak red sa ostalima, obespravljenog da drugog liši života.
Zato je važno stvaranje ogledala. Svako ubistvo, ubistvo ljudskog bića je ono koje je nemerljivo. Svako jednako tragično i svako jednako vredi. Ognjišta se prazne dok se ovdašnji narodi još uvek bave mutiranim, patološkim i turbo-folk nacionalizmima. Postojanje ognjišta i tradicije koju nema ko da održava je bezvredno. Srbin, Hrvat i Bošnjak koji kroz generacije borave u Nemačkoj ili Americi, više nisu ono što su bili njihovi dedovi i očevi. Koreni stabala će se iskidati i svaka priča postaje nevažna. Zato se treba suočiti sa sobom i truditi se da se greške isprave praveći lepši Balkan za generacije koje će dolaziti. Razvijajući kulturu, obrazovanje, toleranciju i ekonomiju, nećemo biti vezani okovima ružne prošlosti, već zajedno težiti budućnosti koja neće zavisiti od milosti EU, SAD ili Rusije.