Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?

Posljednjih par mjeseci, u jeku zdravstvene i ekonomske krize koja je zahvatila svaku državu klimatski nagrižene planete Zemlje, javljaju se potrebe za većim, za jasnim i neosporivim ljudskim pravima. Od smrti Džordža Flojda, pa do govora Aleksandrije Okasio Kortez u Predstavničkom domu američkog Kongresa, goreli su gradovi širom Novog i Starog kontinenta. Goreli su gradovi vatrom bijesa, patnje, straha i unutrašnjeg nemira. Korišćenje pandemije u svrhu produbljivanja jaza između muškarca i žene, crnca i bijelca, ili isticanje bilo kakvih razlika u diskriminacionoj konotaciji predstavlja zločin protiv čovječnosti i istorije za koju su se progresivne snage decenijama i vijekovima borile. 

Prošlosedmični govor Aleksandrije Okasio Kortez u Kongresu zaista je odzvanjao mislima svakog iskrenog i pažljivog gledaoca. Svrha i povod govora bili su konzervativno-radikalni otpaci društva, ne samo Sjedinjenih Američkih Država i ne samo onih na vlasti, nego, kako i sama kaže, onih u metrou, na ulici, u baru, odnosno bilo gdje, gdje bi se osjetili slobodni da ispolje svoj istinski alter ego. To jeste bio alarm i crvena linija preko koje se prešlo. Feminizam u XXI vijeku nije glavna stvar na agendi ni žena ni muškaraca jer kako nam mnogi mediji, državni funkcioneri i cijeli sistemi plasiraju, u mnogim državama vlada jednakost. A da li jednakost uopšte postoji?

Današnje stanje žene u društvu nije se mnogo promijenilo od 1960. godine. Pojava ili veća zastupljenost na javnim servisima, u medijima ili na društvenim mrežama ne znači i posjedovanje jednakih prava ili bar onih zagarantovanih zakonima. To je samo paravan, i prodavanje magle kako bi se istinski i problemi od krucijalnog značaja sklonili sa stola na kojem su bili dugo godina i predstavljali okosnicu vlasti i opozicije brojnih država svijeta. Od Zapada do Istoka, kroz različite kulture, civilizacije i mentalitete nailazimo na ista osporavanja prava, na ista ugrožavanja, maltretiranja i diskirminaciju. To je pokazatelj da ukoliko ostavimo revoluciju nedovršenom, ona nas odvede pet koraka unazad. Na Bliskom istoku i dalje u zakonima i ustavima ne postoje odredbe koje prepoznaju ženski pol, bez obzira na pravnu doktrinu pisanja zakona. Nažalost, taj dio svijeta nije jedini koji zahtijeva promjene fundamentalne prirode u sferi međuljudske jednakosti i ljudskih prava. Stvaranje pasivnog građanstva u mnogome utiče na borbeni duh i polet u cilju ostvarivanja većih prava i progresije unaprijed, u neka bolja i razvijenija, otvorenija društva. Danas smo svi jednaki samo u borbi za ekonomsku egzistenciju. Žena je i dalje mnogo pretučenih, ostavljenih, ubijenih. To su ogromni ožiljci i posljedice za budućnost naših potomaka. Tolerantnije društvo nije izdaja, nije strana agitacija ili nešto što malograđani a priori smatraju državnim udarom na status quo. To je način života u kojem se prosto živi, jednako radi i zarađuje, i svagdje jednako tretira, a ujedno to je i zrelost društva i zaostavšina za budućnost. 

Prve borbene snage žena formirale su se na Novom Zelandu, trenutno ostrvu slobode, jednakosti i mira. Žene su na tlu te države prve dobile pravo da biraju i da budu izabrane. Taj akt, podstakao je i žene širom svijeta na agresivniju i intenzivniju borbu, kojom ipak nisu ništa značajno postigle do šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Muška ruka i dalje je apsolutistički glasala u zakonodavnim tijelima. Ratovi su u mnogome promijenili žene, ali ne i stavove o njima. U Drugom svjetskom ratu, dok su im muževi bili na frontovima, one su pripremale, čistile i slale oružje raznih vrsta i dimenzija, odgajale su djecu, pravile ručak, vozile autobuse, vozove, vatrogasna i kola hitne pomoći, bile su drvosječe. Ukratko, gradile su dom, njegovu toplinu i postojanost uz stalni strah od odgovora na pitanje „da li će im se muževi vratiti živi?“ Upravo tada se izgradio stereotip „domaćica“ i jedina svrha žena: „rađanje“. Bilo šta izvan ovih okvira bilo je tretirano terorizmom. U takvim situacijama, muškarci su se pokazali nezrelim za prihvatanje nečeg sasvim normalnog, ali poprilično novog. Bilans 1960. bio je očajan, i predstavljao pravi povod za revoluciju: 4% žena su na poziciji advokata, a 7% medicinskih radnika. Isto tako, sa tih radnih mjesta mogle su dobiti otkaz ukoliko su trudne. Razviće kontraceptivne pilule jeste revolucionarno otkriće i okidač za brojne buduće uspjehe tzv. Feminističke revolucije. Žene svijeta su se probudile i shvatile da moraju da se bore za normalnost i tolerantnost u društvu kako bi opstale, kako bi otkrile sve svoje nevjerovatne talente i kako bi se oslobodile okova konzervativizma i muškog ega. Granice prve prelaze Sirimavo Bandaranaike kao prva PREMIJERKA Cejlona (Šri Lanka) 1960. godine, potom Indira Gandi kao prva PREMIJERKA Indije 1966. godine, Golda Meir kao prva PREMIJERKA Izraela 1969. godine i Margaret Tačer kao prva PREMIJERKA Ujedinjenog Kraljevstva 1979. godine. Od tada, žene na funkcijama postale su brojnije dokazavši svoju spremnost da poput Milunke Savić, stanu na branik otadžbine i u najgorim trenucima dostojno odbrane integritet svoje države. Uprkos tome, i dalje žene ne zarađuju jednako koliko i muškarci: 1960. godine, ukoliko muškarac zaradi 1 dolar, žena zaradi 60 centi; 1970. godine, ukoliko muškarac zaradi 1 dolar, žena zaradi 59 centi. Pod vođstvom Martina Lutera Kinga kao velikog borca za ljudska i prava crnaca, i žene su krenule u masovni bunt 1969. godine i osvajale horizonte novih nada i mogućnosti, iako i dalje ne pripadajući odredbama u ustavima širom svijeta. 

Aleksandrija Okasio Kortez rekla je ono što mnoge misle. Tretiranje žena u društvu i dalje je na razini nipodaštavanja. To izražajno vrijeđa muškarce poput mene, koji se bore i koji će se boriti za jednakost, za pravdu i za prava žena na jednak život, rad, potpuni individualizam, pravo na abortus, na samoopredjeljenje, na sve ono što ona želi. Nije dovoljno biti nemizoginista, nego biti protiv sistemske mizoginije i seksizma koje vidimo od ulice do parlamenta. Nisu samo žene feministice, i nije feminizam radikalizam ako zahtijeva normalnost koja podrazumijeva balans muških i ženskih prava na sve što čini život životom homosapiensa. Probudimo se iz učmalosti čaršije, mijenjajmo, budimo zajedno revolucionari našeg primitivnog komformizma i odvedimo društvo u politički jače, bolje i sigurnije. Budimo zajedno promjena!