Wednesday, December 2, 2020
Politika Srbija Dobrica Ćosić – narodni junak ili izdajnik

Dobrica Ćosić – narodni junak ili izdajnik

Dobrica Ćosić, šta god mi mislili o njemu, u mnogome je doprinio srpskom narodnom angažmanu u posljednjem bratoubilačkom ratu. Eminentni je pisac jezgrovitih knjiga u kojima se istinski bori sam protiv sebe, i loš političar. Slodoumnost, razboritost i pravednost nije bila odlika balkanskih političara nikada, tako se i on sam našao u „neobranom grožđu“ devedesetih godina. Dolazak u tzv. Palatu federacije, u skromnom automobilu nakon pritisaka sa svih strana, akademik je izabrao ono što nije želio, jer nije bio spreman da se na nemoralan i okrutan način bori protiv onih koji su poput hijena oko lakomog plijena. Pisao je knjige, od Korena do Vremena zla, u kojima se naziru politička preplitanja, varanja, nemile scene i prizori svakojake tematike koji su oslikavali društvo toga doba, ali nauk iz sopstvenih knjiga nije mogao primijeniti na sebe samoga. Velika greška svih pisaca i umjetnika koji su vrlo dobri u svom poslu, je to što lako padnu uticaju politike pod parolom nacionalnog ujedinjenja ili opstanka. Poput Vuka Draškovića, tako i Dobrica Ćosić nakon neslavnog izlaska iz politike ostaje potrošen, iscijeđen i bačen od samog sebe. Njegov put do „vrha“ je trnovit, ali pun iskustava. Od ratovanja po šumama i gorama u NOB-u, preko bliskog druženja sa maršalom Jugoslavije na putovanjima po zemljama Afrike i cenzurisanja borca za demokratičnost i slobodu misli, Dobrica Ćosić defacto završava sa ozloglašenim ratnim huškačem sakrivenim pod crvenim stijegom. Njegove životne patnje, koje su bile češće od radosti, možemo potanko saznati u memoarima, najvećim nakon prote Mateje Nenadovića, Piščevim zapisima. Tu jasno vidimo da je za vrijeme komunističke Jugoslavije on bio potpuno duševno i umno blokiran represivnim mjerama, neprestanom cenzurom, lažima i obmanama naroda od strane visokih partijskih funkcionera. Kao prethodni član Zemljoradničke i Demokratske stranke, uvidio je potrebu odupiranja svim segmentima nepravde na način koji ne bi zasmetao tadašnjoj vlasti. Od te borbe katkad je odustajao, povlačio se u svoj dom i pisao knjige koje su postale lektira za njegovog života u mnogim dijelovima Jugoslavije, ali nakon ulaska u političke tokove koji su podrazumijevali podršku Srbima i Srbiji, izbačen je iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije. Zalaganje za „Veliku Srbiju“ je gnusna laž i opstrukcija svih političkih oponenata, jer tako je na Balkanu najlakše pobijediti u borbi u kojoj ćeš reći protivniku da je „velikosrbin“ odnosno „četnik“, ili „velikohrvat“ odnosno „ustaša“. To je pokazatelj da je kod nas sadašnjost prošlost. I površna procjena njegovih razmišljanja i djela dovodi do zaključka da je potcijenjeni borac za demokratiju i multietničnost kada je rijetko ko bio. Važan segment njegovog života je i formiranje Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja 1984. godine sa ciljem da se oslobode svi politički zatvorenici, da se počne govoriti istina pa koliko god ona bolna bila. Iz potpune ehokomore koje je vladala, ipak je uspio da oslobodi borce za ideologije koje nisu bliske marksističkim. Tako je i Alija Izetbegović, javno: opaki neprijatelj naroda i države, a privatno: vrlo dobar prijatelj, izbavljen iz dugogodišnjeg zatvora, u kojem je završio zbog podstrekivanja na nacionalnu netrpeljivost i kršenje osnovnih socijalističkih zakona objavljivanjem Islamske deklaracije. Nikad se u budućnosti nije zapitao ili stavio na vagu tu odluku, jer je u tom trenutku učinio ono što je bilo najbolje za slobodu izražavanja, govora i pisanja kao nosioce jedne kulture. 

Senzitivno političko i nacionalno pitanje u zlatnom dobu socijalizma i „bratstva i jedinstva“ 1968. godine stavlja na sto. Ćosić otvara nezaraslu ranu, Kosovsko pitanje. Posmatrajući dešavanja, političke poteze vrha kada je u pitanju SR Srbija, blago povećanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti kao i ekonomsku zaostalost, kao političar, teoretičar i pisac uvidio je budućnost i gorke konsekvence neodgovornih politika u cilju separacije, rata i neprijateljstva za vječnost. Možda je to bilo pravo vrijeme u kojem se trebao raspetljavati kosovski Gordijev čvor. Njegove ideje bile su poput mača Aleksandra Makedonskog koji je presjekao čvor i taj čin pronašao kao jedino valjano i logično rješenje. Mač koji će prvi put u životu jedne države donijeti prosperitet narodu, političku stabilnost i modus vivendi je podjela sporne Kosovske zemlje. Idejom, koju potkrepljuje i plasira kroz svoj rad i djela, Ćosić zaista nudi konstruktivno i jedino rješenje pogotovo u sadašnjim trenucima. Vođen socijaldemokratskom misli u čijem je središtu „čovjek“, ovaj plan prije svega ima za cilj ekonomsko prosperiranje, obustavu svih politički napetosti i težnji za hegemonijom sa obe strane i postizanje sveobuhvatnog, gore pomenutog, modus vivendija. Istina je i da tom podjelom moramo izvući autonomije naših kulturnih svetinja, priznatih i zaštićenih, poput Gračanice, Dečana, Pećke patrijaršije, ali po grčkom, odnosno atoskom modelu. Za svako rješenje je potrebna dobra volja koje nema, jer nema ni interesa. Kapital i interes produbljuju srpsko-albanske antagonizme, dok prave volje za poboljšanje položaja naroda na spornom području ne postoji. Ujedinjenje, kao njegova glavna želja, ne samo državno – na jedan demokratski način koji neće nanijeti ni jednom od naroda ili nacionalnih manjina zlo, evolutivno i postepeno, kao i Evropska unija, već i ujedinjenje u borbi i težnjama za obustavu svih ratova i diplomatsko, politički korektno rješenje bez žrtava bilo kakve prirode na obe sukobljene strane. 

Slobodan Milošević, tadašnji „bog i batina“ Balkana, bio je prijatelj i sa Tuđmanom i sa Alijom, i sa Kučanom i sa Gligorovim, ali suštinski najmanje prijateljstava gajio je sa sopstvenim narodom kojeg je iskorištavao za ratnohuškačke i nacionalističke politike. Najveći protivnik među inteligencijom bio mu je Ćosić. Dijametralno suprotni stavovi i razmišljanja, kao i pogledi na bilo kakvo rješenje problema doveli su do političkog kraha Dobrice Ćosića koji je uočio jedino rješenje ratnih sukoba u dogovoru sa stranim silama koje su ga i započele. Naravno, parapolitičari i narodni neprijatelji, Vojislav Šešelj, tada koalicioni partner i javno i privatno, Slobodana Miloševića, bilo kakav odnos vrha države sa strancima proglašavao je sveopštom nacionalnom izdajom, dok su oni zarađivali na crnom tržištu, prodavali oružje i bili bliži sa strancima nego ikada. Tako je vrsnom piscu oduzet bilo kakav legitimitet, povrijeđen mu je integritet i kao običan činovnik je izbačen iz Palate Savezne Republike Jugoslavije, kao prvi bivši predsjednik, i bivši srpski političar koji se bavio istinskim problemima pokušavajući da pronađe pravovaljan izlaz i rješenje u cjelini. Cijelog života zalagao se za demokratsku slobodu misli, za evoluciju pojedinca i društva, za toleranciju i za mir. Danas je uzor iz mnogo razloga, brojnim političarima. Ali ti isti političari ne ulaze u suštinu njegovih političkih poteza zbog kojih su uslijedile konsekvence različite prirode. 

Njegovo djelo u političkom pogledu podudara se sa idejama i pogledima slavnog Dimitrija Tucovića koji je poput Ćosića, bio u ratu u kojem nije želio da bude, i poginuo. Tucović je rekao „odvojeni, pocepani, surevnjivi i neprijateljski jedni prema drugima raspoloženi, mi ćemo na Balkanu uzajamno jedni drugima kopati grob – za tuđ račun“ i bio je u pravu, kao i Ćosić kad kaže da je „srpski narod dobijao u ratu, a gubio u miru“. To su neprocjenjive pouke prošlosti, koje nismo naučili. Mir služi da bismo ujedinili narod, reformisali društvo, izgradili pravnu državu, obustavili sve političke sukobe i izgradili sigurnu budućnost za buduće naraštaje. Nažalost, misli takvih ljudi odlaze u zaborav, njihovi spomenici postaju ništavni, njihove knjige smatrane nacionalističkim, a zapravo predstavljaju jednu jedinu liberalnu zraku sunca na balkanskom tlu.

4 KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Najpopularnije

El Pibe

Dana 30.10.1960. godine u jednom telu rodila su se dva čoveka. Jedan se zvao Diego Armando, a drugi Maradona. Diego je bio...

U IME BG STUDENTARIJE

Uprkos svim tim pričama prethodnika i raznih očinskih saveta: od lika koji nikada nije studirao, komše koji je položio jedan jedini ispit,...

Beleška iz gradskog autobusa broj 50

U osvit ove noćiNešto duboko me teraDa zaboravim šta smeramI odam se sirovoj moćiAl me sudba kao keraIsprebija i isteraNa put kojim...

Podeli radost – Srcem uz Srce Srbije

HUMANITARNA AKCIJA ZA BOŽIĆNE PAKETIĆE DECI SA KOSOVA I METOHIJEOSMEH ZA KOSMET 2020 Srpska omladina i studenti okupljeni...

POSLEDNJI KOMENTARI

Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?