Grad Kalgari na jugozapadu Kanade je tokom zime veoma hladan, sa temperaturama između -20 i -35 stepeni. Stanovnici ovog grada su napravili sistem tunela koji povezuju velike stambene komplekse sa industrijskim i komercijalnim zonama, kako bi olakšali zimski saobraćaj i ublažili temperaturu. Ovi tuneli, pored praktičnosti, služe i kao primer društvene kulture na političkom nivou koja se razvila kod Kanađana. Oni svoju paradigmu nazivaju „crveni torijanizam“, koju odlikuju strog konzervatizam u moralnim vrednostima građana sa vandržavnom socijalnom politikom, gde svako pomaže svakom u preživljavanju i boljitku života. Nezavisno od trenutnog režima i vladajuće stranke, Kanađani praktikuju ovu politiku u svakodnevnom životu zajednice. Sličan način vođenja šire društvene interakcije vidimo i recimo u Sibirskoj Rusiji, ma koliko se statistički ova dva predela razlikovala po jeziku, mišljenjima, stavovima, političkom režimu, itd. Zajednička im je „svest preživljavanja“ koja rađa određene poželjne osobine u lokalnoj zajednici. Čak i danas, kada je standard života drastično porastao u poslednjih pedesetak do sedamdesetak godina, oni imaju ovakvo ophođenje prema sebi i svetu oko sebe, koje je izgleda duboko usađeno u podsvesti stanovništva. Stoga, ne treba čuditi ljude da su se tehnička i tehnološka otrkića 19. i 20. veka desila baš tu, gde je čovek zbog nepristupačne prirode dobio volju da poboljša sebi život pokoravanjem slabašne prirode u kojoj živi.
Obrnuto istu situaciju vidimo i kod Ekvatora. Ovakvi predeli sa puno plodova koje je opasno uzimati zbog bogate faune u njima, razvili su „svest rivalstva“ među stanovnicima. Stvaranje ovakve podsvesne paradigme je opet, univerzalno klimi. Pleme u Amazoniji i plemena u Jugoistočnoj Aziji, ma koliko različita u mikrokulturnim nijansama, opet funkcionišu na operativno veoma sličan način. Muškarci plemenskih zajednica se često sukobljavaju oko ulovljenog plena i oko žena, te za razliku od „kulta tehnike“ na Severnoj hemisferi, Ekvator je razvio „kult tela“. Naspram strogog, konzervativnog i ujedinjenog Severa, stoji sirov, primitivan i razjedinjen Jug koji nije pokorio svoje prirodno okruženje, pošto je to skoro nemoguće, već je uspeo da se stopi u njemu putem poštovanja manifestovanih u vidu obreda i festivala.
Nedostaci ovog gledišta, da je klima najbitniji determinant kulture, ima tri glavna problema. Prvi, ignoriše različite nijanse između kultura (npr. stapa anglosaksonsku sa mediteranskom, germansku sa slovenskom itd). Drugi, čini se da zanemaruje druge determinante (npr. religija, pismenost, urbanizovanost, itd). Treći, čini se da zanemaruje doseljavanje i asimilaciju. Prednost ovog stanovišta je što je vrednosno neutralan – ne postavlja ni Severnu hemisferu, ni Ekvator, ni Saharu, ni monsunska predela kao „poželjna“. Ovo gledište potpuno negira da uopšte postoji poželjna kultura, već samo konstatuje da postoje duboke razlike između njih i daje razlog zašto.
Problem sa priznavanjem drugih determinanata jeste što su politični, vrednosni te u pokušaju da objasne kulturne razlike, stavljaju neku kulturu iznad drugih. Drugi problem sa priznavanjem ostalih determinanti je što se one izvlače iz determinante klime. Recimo, teorija da različita podela rada kod različitih naroda utiče na razvitak različitih kultura. Ovo je recimo takođe neutralna teorija, samo što smatram da različita podela rada proizlazi iz različitih klimatskih uslova. Teorija o rasnoj predispoziciji, o ovom problemu je pisano više literature nego o interpretaciji Biblije. Ima tendenciju da stavlja belu rasu iznad drugih. Čak i da prihvatimo svako istraživanje i naučni rad o superiornosti bele rase, opet tu superiornost zasnivamo na poželjnim karakteristikama koje proizlaze iz paradigme bele rase, koja opet zavisi od klime.
Asimilacioni problem zahteva šire objašnjenje. Sam proces integracije i asimilacije (jer su nužno povezani) je uglavnom neuspešan, pa čak i kod treće generacije migranata, koje pokazuju sve veću tendenciju da se izjednačavaju sa zemljom porekla svojih predaka. Važniji i aktuelniji problem je što ovakvo gledište multikulturalizma ima katastrofalne, potencijalno distopijske posledice ali i skrivene namere.Neću ulaziti preduboko u ovu temu ali savremena kolonizacija (bilo putem „investicija“ ili putem masovnog doseljavanja) će najverovatnije stvoriti distopijski scenario gde se rat paradigma vodi na tlu samih kultura. Sukob je neizbežan (pošto su paradigme previše različite za istinski diskurs) ali se može ublažiti ako ne teramo ljude koji potpuno drugačije vide svet da žive jedan pored drugog. Posledicu ovoga smo videli u ratovima nakon raspada SFRJ, pogotovu u Bosni. Problem sa vođenjem konflikta tamo gde kultura živi jeste što posle rata neće biti prostora gde će se kultura i život obnoviti. Već vidimo početak ovoga i u političkim krizama u SAD-u i u socioekonomskim revoltima u Indokini gde radnici više ne žele raditi 16h dnevno za ništavnu nadnicu. Sa ovim dolazimo do skrivene namere globalizma i multikulturalizma. Možete vi prodavati priču o univerzalnim ljudskim pravima iako se samo mali broj ljudi u „Prvom svetu“ slaže sa njima ali su i same prave namere takvih priča očigledne. One opravdavaju stvaranje „svetske radionice“ gde je svaka mikrokultura, te i svaki radnik zamenljivi zubac, pošto različitosti kultura ne postoji. Stvara se pojednostavljen, globalan sistem vrednosti gde se traži najminimalnije zajedničko svih kultura kako bi se našao „zajednički jezik“. To su vrednosti poput „želim da moja porodica živi dobro“, ironija je u tome što se nikad ne precizira šta za svakog od njih znači „dobro“. To se izbegava jer stvara neslaganje, a ne možete voditi uspešnu multinacionalnu korporaciju kad pola Zemljine radničke snage živi u plemenima i lovi antilope.
Na osnovu svega ovoga tvrdim da je gledište klime kao najbitnijeg determinanta kulture najpoželjnije za ublažavanje budućih sukoba između kultura. Takođe smatram da je ono potencijalno početno stanovište koje će dati plod zbacivanju globalne diktature novca, time dati prostora za disanje svakoj zajednici da vodi sopstven način života.