U proteklih nekoliko mjeseci imali smo priliku da vidimo kako pobunjenički temperament svakog naroda kruži zemljinom kuglom. Pa je tako od Black Lives Matter sukoba na ulicama najvećih američkih gradova, preko skupštinskog platoa u Beogradu pa sve do Trga nezavisnosti u Minsku rasla želja za korijenitim promjenama. Rezultat represije, cenzure, potpunog građanskog pasivizma i tihe podijeljenosti su upravo ovakve prekopotrebne scene na ulicama Minska. Svakoga dana od posljednjih predsjedničkih izbora u Bjelorusiji na kojima je Aleksandar Lukašenko, predsjednik od 1994. godine, opet osvojio uzdahe građana pobijedivši sa 80,10% svoju jedinu neuhapšenu suparnicu Svetlanu Tihanovskaju koja je osvojila 10,12%, nekoliko desetina stotina hiljada građana okuplja se na ulicama glavnog grada, a nešto manji broj na ulicama Bresta i Grodna. Kako situacija dalje odmiče, tako Lukašenko upada u sveobuhvatnu pat poziciju dovodeći narod na ivicu građanskog rata kako bi odbranio sebe, šefa Putina i sve one koji iza njega stoje. Dok je razmjenjivao riječi utjehe sa predsjednikom Ruske federacije i slao kordone policije da ubija, hapsi i mučki udara demonstrante koji su u borbi protiv „posljednje evropske diktature“ kako kaže Kondoliza Rajs, bili poprilično mirni i staloženi, ali odlučni protiv jedne osobe koja državu drži zarobljenu decenijama svojim hirovima i privatnim ciljevima, Evropska unija nametala je sankcije bjeloruskim funkcionerima razne vrste. Sankcije obuhvataju zamrzavanje imovine, zabranu ulaska, a sad stupaju na snagu i pojedine ekonomske koje se odnose na cijelu državu pored onih koje su važile i prije: zabrana uvoza oružja i policijske opreme. Kao šlag na tortu sankcija dolazi i odluka EU parlamenta u kojoj se Aleksandar Lukašenko proglašava personom non grata. Svjedoci smo nezapamćene obojene revolucije. Navikli smo da se revolucije takve vrste, iako su složene, odviju vrlo brzo i efektivno poput Petooktobarske. I Lukašenko je navikao na revolucije, jer ovo mu nije prva. Prethodne je vrlo samouvjereno ugušivao, ali ovu će biti teško i uz pomoć „prijateljske“ Rusije. Vrlo je važno za istaći da svi ovi demonstranti, koji su se u najvećem broju okupili prije tri dana na Trgu, protestuju isključivo protiv višedenijske tiranijske vladavine Aleksandra Lukašenka, ali su za vrlo blisku saradnju sa Rusijom, dok određeni čelnici koji vode proteste ( a koji su u državi) najavljuju aplikaciju za članstvo u EU i NATO, čim se sadašnja vlast i sistem promijene. Nisam siguran da će tako biti pod direktnim uticajem Rusije i njene infiltriranosti u društvo iako su ogromni pritisci od strane Emanuela Makrona i Angele Merkel uloženi u pobjedu pobunjenika i uspješno okončanje revolucije. Bjeloruska policija je najsnažnije korila mirne demonstrante. Takve scene nismo imali prilike da vidimo ni u Vašingtonu, ni Parizu, a ni u Beogradu. Hibridni i autokratski režimi u osnovi uvijek strahuju, i fizička snaga je jedini način odbrane njihovog postojanja.
Crveno-zelena zastava, pod čijim su stijegom Lukašenko i njegove bezuslovne pristalice od 1994. gradile dikraturu i kontinuitet Sovjetskog saveza, sada je zvanična zastava Republike Bjelorusije. Ovom zastavom diče se neobespravljeni, situirani, ljudi vrlo bliski režimu, vjerni glasači Lukašenka, pa i nekidan okupljeni na kontramitingu u središtu Minska. Isti ti predstavljaju pasivni i pokorni dio naroda koji se i dan-danas u cjelini bori za svoj nacionalni identitet i kulturu. Vrlo su agresivni u nastojanju da pokore pobunjenike protiv njih samih, onih koji su bogatiji sloj društva, oni koji su upravnici firmi i vodećih kompanija, porodice i prijatelji dugogdišnjih funkcionera, ambasadora itd. Crveno-zelena zastava je, slobodno rečeno, buržujska zastava koja je nasilno postala zvanična namještenim referendumom 1995. godine, kojeg je inicirao, ko drugi nego tada diktator u povoju, Aleksandar Lukašenko. Kao bilo koje drugo, tako i to izjašnjavanje naroda bilo je manipulisano i nepropisno i, vjerovali ili ne, opet usvojeno sa oko 80% narodne podrške. I u drugim slučajevima, pod ovom zastavom predvođeni Aleksandrom Lukašenkom, a podržani od strane Putina, pobjeđivali su sa jakih 80%, tako da je taj broj postao poseban i srećan za diktatora koji nije ni prvi, a ni posljednji evropski, bez obzira šta Kondoliza rekla. Ispred njegove rezidencije, ova zastava vijorila se i kad je Svjetska banka za obnovu i razvoj proglasila bjelorusku ekonomiju za jedinu jasno i čvrsto rastuću od svih postkomunističkih, čime je Lukašenko napokon dobio legitimitet, ali tek nakon 11 godina od prvog izbora. Sa njom na avionu letio je i u Beograd 1999. godine i tako postao Srbima vrlo drag, a pogotovo Vojislavu Šešelju kojeg ne propusti zagrliti svaki put kad se obraća Narodnoj skupštini. Da li je to možda privatna ili politička bliskost, može se vidjeti u poređenju sa Slobodanom Miloševićem, u kome nema previše razlika sem u državi vladavine i jezika govora. Pod tom zastavom izricane su političke doživotne kazne na visokim sudovima, zatvarani politički neistomišljenici i potencijalne prijetnje kontinuitetu vladavine, a ista ta zastava na kojoj se prelamaju zelena i crvena boja, predstavlja jednu diktaturu i tiraniju u kojoj se uopšte ne živi lijepo i lagodno.
Crveno-bijela zastava predstavlja jednu posebnu istorijsku doktrinu, možda i jedinu u kratkoj bjeloruskoj istoriji, u kojoj je jedan vojnik bijelu krpu natopljenu krvlju mahao u zraku kako bi podigao moral vojsci u borbi protiv neprijatelja, za otadžbinu i suverenitet. Pored toga, ova zastava korištena je u kratkotrajnoj bjeloruskoj republici koja je trajala sve do ukidanja od strane Lenjina i boljševika, pa opet vraćena 1991. nakon relativno mirne reintegracije SSSR-a. I onda je na „legitiman“ način, putem referenduma gore pomenutog, ukinuta zajedno sa autohtonim grbom. Socijalizam u toj republici i nakon njegovog pada u zajedničkoj državi, prevladava, pa tako i način vođenja države, isticanje i formiranje njenih obilježja, ali i saradnja sa ostalim državama. Tako da Bjelorusi, ni danas ne mogu razmišljati o Bjelorusiji kao jednoj modernoj, savremenoj i što je najvažnije slobodonoj državi. Pod ovom zastavom okupili su se oni nipodaštavani, izolovani iz pretencioznog društva višeg sloja. Pod ovom zastavom su oni najvažniji, mladi i radnici i to najviše boli Lukašenka. Nacionalna režimska televizija već danima emituje reklame i muzičke spotove, fabrike i trgovine su zatvorene, ekonomija staje, jer su svi pokretači države, najvažniji subjekti vođeni gvozdenom pesnicom godinama, ustali i podigli crveno-bijelu zastavu u znak istinske borbe za nešto drugačije i bolje, a ne prokleti status quo u kojem samo situirani i konzervativci uživaju. Da ništa ne govore, da šute, ali da se okupljaju, da visoko iznad sebe mašu veličanstvenim zastavama, predstavljaće direktni ad hominem onima koji preko puta, vođeni materijalnom pohlepom i saopstvenom koristi drže bezosjećajno zastave sa zelenim i crvenim momentima.
Ove dvije zastave predstavljaće duboko istinski podjeljeno društvo, i društvo koje ima potpuno različite ciljeve, koji se neće spojiti tamo nekom političkom kolaboracijom, ili izmjenama ustava, niti invazijom ili oružanom pobunom. Ovi antagonizmi u jednom narodu mogu se neutralisati samo bezuslovnom ostavkom predsjednika Aleksandra Lukašenka koji bez imalo stida već 26 godina drži u svojim rukama sudbine 9,5 miliona ljudi i njima upravlja na najsvirepiji način. Sadašnji akti pobune moraju da budu i odlučujući. Borba protiv hibridnih režima ne vlada samo u Bjelorusiji. Prolama se cijelom Evropom i svijetom. Zato je potrebno da ustanu mladi i radnička klasa, da se bore za svoja neprikosnovena prava, za život i svijet dostojan XXI vijeka. Samo oni su istinski faktor odlučivanja i potpore stranih sila u svrgavanju određene apsolutističke vladavine. Venecuelizacija Bjelorusije proglašavanjem Svetlane Tihanovskaje za predsjednicom samo bi produbila političku krizu u državi, a donijela jedan zamrznut konflikt baš onakav kakav je u Venecueli u kojoj ljudi ekonomski pate, jer je život stao, procedure i institucije doživjele krah, a bilo kakav pomak značio bi kraj za obe strane. Mladi treba da okončaju vladavine onih koji smjelo izreknu rečenicu „ako odem ja, otići će i država koju sam izgradio“ koja predstavlja direktnu sponu korupcije i personalne države kakvu gaje mnogi lideri Evrope, među njima i uskoro odlazeći Milo Đukanović.
Super objašnjeno
Lepo rečeno