Danas Ujedinjene nacije proslavljaju 75. godišnjicu osnivanja i konstantnog rada na promovisanju mira i svesvjetske ujedinjenosti naroda. Vjerujem da su čelnici te organizacije vrlo srećni, a narod tako ujedinjeno srećan, iz mog ugla, nije. „Ujedinjenost“ u nazivu Ujedinjenih nacija i „demokratičnost“ u zvaničnom nazivu Sjeverne Koreje, predstavlja svojevrsni paradoks i latentnost. Ujedinjenosti u svjetskim narodima i demokratije u Sjevernoj Koreji ima tek onoliko koliko je moguće i potrebno da se zamagli suštinska ideološka i tehnička koncepcija oba subjekta. Nije oštro porediti „parlamentarizam“ UN-a sa diktaturom proletarijata Sjeverne Koreje, jer sve je to vrlo slično. Obe strane su daleko odmakle od polaznog cilja: socijalne samostalnosti naroda, jednakosti i očuvanja svagdašnjeg mira, i pretvorile se u lažne suigeneris oblike tvorevine, u kojima su mir i jednakost samo u vrlo lijepo sročenim kampanjskim rečenicama. Oboma nije istekao rok trajanja, ali svrha bitisanja i potreba za reformacijom najvažniji je sljedeći korak ukoliko su mir i jedinstvo ipak neki faktor u današnjem svijetu „kriznih štabova“.
Očekivanja naroda iz davne 1945. godine nakon razarajućeg rata koji je buktao svijetom, bila su ista kao i 1919. nakon osnivanja Lige naroda. Liga naroda nije opravdala očekivanja, štaviše, podstakla je i intenzivirala političke borbe na svim frontovima, tako da su sa dijaloškog, nacije članice izlazeći iz organizacije, prešle na krvavo bojno polje. Ono za šta je svaka međunarodna organizacija, od tada pa do danas, imala za cilj je očuvanje mira, a mnoge su taj cilj totalno zabacije, stavljajući na primat agende velike sile i njihove hegemonističko iredentističke želje. Nerjetko se to dešava i u prostorijama i institucijama Ujedinjenih nacija, i baš zbog toga, narod ne vjeruje u njihovu efikasnost i postojanje želje da se bilo koji ratni ili politički sukob jednostavno i, kako oni proklamuju, neutralno riješi. Ni jedan narod, sem onaj koji ima svoje predstavnike u Savjetu bezbjednosti, ne može za sebe reći da je zadovoljan radom te ili bilo koje druge međunarodne organizacije. Pored lažnog djelovanja i predstavljanja, energično bih izrazio ljutnju zbog netrensparentnosti odlučivanja u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Da bismo imali uvid u ono šta su rekli, ili kako su glasali pojedini predstavnici, trebamo vrlo duboko da kopamo po pojednim nepouzdanim izvorima kako bismo saznali, a akti naših predstavnika u Organizaciji predstavljaju osovinu spoljne politike. Da ne postoje društvene mreže i osobe koje uživo emituju sadržaj Generalne skupštine UN, mi ne bismo imali prilike ni da vidimo ni da čujemo šta se dešava, o čemu se i kako govori u velikoj, blistavoj plenarnoj sali, u istoj sali u kojoj se ni jedan ozbiljan problem nije riješio.
Frenklin Delano Ruzvelt, američki predsjednik u nevjerovatna četiri mandata (ustavom dozvoljena maksimalno dva), skovao je, u svom obraćanju Saveznicima, Ujedinjene nacije. Od Moskve, preko Kaira, pa sve do Teherana građena je jedna organizacija koja će u najgorim trenucima ekonomske i političke krize pružiti nadu i mjesto za dijalog i rješavanje tih problema na kom god kontinentu i u kojoj god državi članici ili posmatraču bila. Sagrađena je uspješno da pruži nadu svim narodima koji su krvnički stradali i dali svoje nebrojene živote za mir, ali i za jednakost i ekonomsko blagostanje. Svoj nevjerovatni doprinos razvoju i institucionalizaciji ljudskih prava imala je i Elenor Ruzvelt koja je napisala Univerzalnu povelju UN o ljudskim pravima, svojevrsnu svjetsku Magna Carta libertatum. Tokom godina, usložavao se rad same organizacije, rastao je broj institucija, ali pored toga, ova Organizacija se susretala sa prvim međudržavnim ili međufrakcijskim sukobima unutar država, gerilskim borbama, državnim udarima itd, ali najveću sistemsku borbu u kojoj je pokušavala posredovati bio je Hladni rat. U određenim segmentima, ova međunarodna institucija je djelovala na taj način da svim snagama spriječi oružani sukob između Istoka i Zapada, jer bi to nesumnjivo predstavljao ekonomski, i totalni slom svjetske budućnosti. Mnogi događaji koji su prouzrokovali Hladni rat od kojih je nesumnjivo jedan od najznačajnijih pakt Ribentrop – Molotov, potom formiranje NATO i Varšavskog pakta, i Pokreta nesvrstanih u režiji Tito – Nehru – Naser, otežali su normalno, ujedinjeno i prisno funkcionisanje Generalne skupštine UN-a. Prvi oružani sukob koji je definitivno podijelio svijet i u kojem se nije naročito iskazala Oragnizacija, jeste Korejski rat. Na Korejskom poluostrvu dalo se vidjeti demonstrirsanje sile oba svjetska pakta na račun nevinog naroda, kulturom i vjerovanjem ujedinjenog, ali ideološki i uticajno poptuno pocijepanog. Nakon Grčkog građanskog rata, Korejski je došao kao dosta olakotna okolnost za istinske ciljeve NATO i Varšavskih čelnika. Potpuna nadmoć i nemogućnost kontrolisanja sila od strane UN, stvorilo je put za „mirovnjake“, odnosno pogrešno tumačenje trupa UN u smislu stvaranja i obezbjeđivanja mira pomoću vojne tampon zone i terra nullius-a. U ovoj instituciji su se uvijek pitale velike sile za rješavanje važnih odluka, tako da je jednakost naroda, i sistem „jedan glas jedna država“ samo proceduralni uspjeh nerazvijenih zemalja članica većinskog Nesvrstanog svijeta. Tršćanska kriza, Iranska kriza (1946), Kineski građanski rat, Berlinska blokada, Informbiro kriza, Suecka kriza, Kubanska raketna kriza, Sovjetsko-afganistanski rat i Vijetnamski rat, samo su neki od događaja u kojima su UN bile potpuno zapostavljane i prevladane hegemonstičkim željama velikih sila. Savjet bezbjednosti predstavljao je poligon iživljavanja nad malim narodima koji žele samostalnost i zbacivanje okova imperijalizma i bilo kakvih ideologija koje nisu u skladu sa narodnim očekivanjima i željama.
Ogromni nedostaci u funkcionisanju ove Organizacije iskazani su i izraženi nad narodima Balkana ponajviše. Jugoslavenska kriza koja je iz nadležnosti UN-a preseljena pod ingerenciju EU (EEZ) i Sjedinjenih Američkih Država velika je greška koja je sve skupo koštala. Besciljni krvožedni nacionalističko hegemonstički ratovi dugo su vođeni i danas se vode zbog neodgovorne politike i strategije UN. Bombardovanja i razaranja država zbog unutrašnjih pitanja, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti, kršeći međunarodno pravo, odnijeli su orgoman broj života i ostavili negativne posljedice za buduće generacije. Možemo otići neprocjenjivo daleko, ali će ipak čestica osiromašenog uranijuma i gorko sjećanje na period neodgovornih unutardržavnih i međunarodnih politika ostati zauvijek.
Kako bismo promijenili budućnost na račun prošlosti, moramo da krenemo već danas u socijalnu i tehničku rekonstukciju koncepta Ujedinjenih nacija. Njihova efikasnost i autoritet mora da bude primat svim svjetskim državnicima, a blagostanje naroda i dijalog prioritet svake unutarorganizacijske strukture. Transparentnost i uključenost malog čovjeka u odlučivanja na svjetskom nivou stvoriće izvjesnu kontrolu između države i njenog predstavnika.
