Friday, March 29, 2024
EkonomijaEkonomski odnosi Srbije i Crne Gore

Ekonomski odnosi Srbije i Crne Gore

Crna Gora je postala nezavisna država u savremenom smislu nakon referenduma održanog 21. maja 2006. godine. Referendumsko pitanje glasilo je: Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država s punim međunarodno-pravnim subjektivitetom? Na tom referendumu je glasalo više od potrebnih 50% birača koji su imali pravo glasanja, a 55,49% je glasalo za nezavisnost, čime je pređena granica od 55% koliko je dogovoreno da je neophodno za ostvarivanje nezavisnosti. Skupština Crne Gore je na osnovu ovih rezultata, ali bez predstavnika opozicije koja je osporavala rezultate, proglasila nezavisnost Crne Gore 3. juna 2006. godine.

  Srbija je priznala rezultate referenduma 3. juna 2006. godine a zvanični diplomatski odnosi uspostavljeni su 22. juna 2006. potpisivanjem Protokola o uspostavljanju diplomatskih odnosa.

  Od tada, pa sve do danas odnosi ove dve zemlje su isprepleteni brojnim usponima i padovima, kako u političkom, tako i u ekonomskom smislu. 

   Ekonomske odnose između dve zemlje možemo oceniti kao veoma dobre i daljem razvoju ekonomske saradnje daje se poseban značaj. Srbija je glavni spoljnotrgovinski partner Crne Gore i po obimu ostvarene robne razmene nalazi se na prvom mestu, Crna Gora je jedino ekonomsko područje na kome Srbija ostvaruje suficit. Prema podacima za prošlu godinu, koju je objavila Uprava za statistiku Crne Gore na svom zvaničnom sajtu, u Srbiju je iz Crne Gore izvezena roba vredna 108 miliona evra, a u Crnu Goru je iz Srbije uvezena roba vredna više od pola milijarde evra.

  Nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore do danas, dve zemlje su potpisale mnogo ugovora kojima je regulisana i olakšana ekonomska razmena, od kojih su važniji- Sporazum o socijalnom osiguranju (potpisan 17. decembar 2006, stupio na snagu 1. januara 2008, u toku je postupak revizije sporazuma); – Sporazum o graničnoj kontroli u železničkom saobraćaju (potpisan 9. marta 2009, stupio na snagu 21. jula 2010) – Sporazum o prevozu putnika i stvari u međunarodnom drumskom saobraćaju (potpisan 28. avgusta 2009, stupio na snagu 27. maja 2012).

  U oktobru 2009. godine ministri ekonomije Crne Gore i Srbije, Branko Vujović i Mlađan Dinkić, potpisali su Sporazum o ekonomskoj saradnji. Kako se navodi u članu 1, ovim sporazumom ugovorne strane su preuzele obavezu da će doprinositi razvoju i proširivanju uzajamno korisne ekonomske saradnje između svojih država, jačati ekonomsku saradnju između institucija država Ugovornih strana, uključujući i razmjenu ekonomskih informacija od zajedničkog interesa, kao i uzajamne posete predstavnika privrede i institucija država Ugovornih strana, dok se članom 4 osniva Mešovita komisija za ekonomsku saradnju sa zadatkom da razmatra pitanja razvoja bilateralnih ekonomskih odnosa, pronalazi nove mogućnosti za razvoj bilateralnih ekonomskih odnosa, razrađuje predloge za poboljšanje uslova za ekonomsku saradnju između organizacija iz država Ugovornih strana, podnosi predloge u vezi sa sprovođenjem ovog sporazuma.

  Investicije iz jedne u drugu zemlju nisu značajnije obeležile ekonomske odnose. Od investicija se po značaju može izdvojiti kupovina 10%  akcija Crnogorskog elektroprenosnog sistema od strane Elektromreže Srbije za 13,9 miliona evra.

 Ono što je ostalo na nivou ideje bez realizacije je kupovina luke Bar. Premijer Aleksandar Vučić je 2015. godine izrazio želju da Srbija kupi akcije luke Bar. Vučić je tadašnjem premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću postavio pitanje da li bi imali nešto protiv da Srbija pokaže interesovanje za kupovinu. Međutim, sve je ostalo na tome.

  Prema podacima Privredne Komore Srbije kao ostale potencijalno intresantne i strateški važne investicije za Srbiju i srpske kompanije u Crnoj Gori ističu se Montenegroerlajns, Institut Simo Milošević u Igalu (25,95% akcija Instituta je u vlasništvu Srbije), Plantaže 13. jul.

Problemi u ekonomskom odnosu?

  Jedan od većih problema kada je u pitanju polje ekonomije je nepostojanje direktnog platnog prometa između Srbije i Crne Gore. Iako su Srbija, Crna Gora i BiH krajem 2007. potpisale Sporazum o kliringu između centralnih banaka, direktni platni promet nije uspostavljen nego se koriste strane banke, zbog čega je vreme čekanja duže a provizija veća. I jedna i druga strana saopštile su da postoje tehnički uslovi za sprovođenje Sporazuma i međusobno prebacuju odgovornost zašto do sprovođenja još uvek nije došlo. Po nekim procenama platni promet iznosi oko 750 miliona evra godišnje a troškovi nepostojanja direktne veze su oko 7 miliona evra godišnje. 

 Sprovođenjem Sporazuma o kliringu države bi imale uvid i kontrolu u protok novca i ne bi dolazilo do vršenja nelegalnih radnji.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Najpopularnije

POSLEDNJI KOMENTARI

Cousin Rupert on U prašini ove planete
Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?