Alfa, sam uzrok svakog početka,
u iskonu vremena vešto iskovan.
Sam iz svoje prirode uzrokovan,
za nesavršenog čoveka večna zagonetka.
Težnja tog neimenovanog principa,
tog prvobitnog i vekotrajnog arhetipa,
jeste da sve ciklično prožima,
da se usadi u svim nedostižnim sržima.
Naša stvarnost tek jedan je radijus,
karika koja povezuje ciklus,
na beskonačnoj kružnici, polovina dijametra,
samo deo euklidskog parametra.
Proces proseca neiscrpna dihotomija,
dve krajnje sukobljene dispozicije
u kojima se sažima kosmička antinomija,
postaju saznatljive putem intuicije.
Rušilačka snaga i stihijska sila
sa zdravim razumom uvek se borila,
poslednje je naše konačište,
s kojeg imamo nepregledno gledište.
Preteće načelo, vesnik straha,
misao i telo dovodi do praha.
Zatvoreni cvet motiv mu je znan,
iz ljudske misli on je izgnan.
Krajnja, neizbežna instanca dosega
predmet neizmernog usuda
dolazi tako naprasno niotkuda
ime mu je dato, Omega.