Pakao. Jednostavan opis godine koja je srećom iza nas. Poprilično živopisno dočarava položaj čovjeka u 2020. godini. Jedan prosječan građanin bio je bolestan, građanski pasivan iako su svi pokreti otpora u raznim državama pokrenuli procese najvećih svjetskih promjena, utučen, sam, a još ako je Balkanac, tektonskim poremećajima potresen, melanholičan i izgubljen u nekom životu kojeg nije htio živjeti. Mnogi, koji su utrali put demokratiji i slobodi, društvu i kulturi, stradali su od opake bolesti. Njihove muke su zaboravljene jer su ubrzo došle nove, možda bliže i možda dosta emotivno teže. Kako čovjek da živi imun na žrtve koje padaju bez ispucanog metka, bez onog rata na kojeg smo navikli, ne znajući za šta je poginuo, umro, za šta je položio svoj život. Jednakost je ključna riječ u godini koja je donijela potrese na svakom kontinentu, donijela promjene koje će ostati istorijski zabilježene, stradanja i nesagledive uspjehe. Svi smo se našli u koži nekih drugih, nismo ni predviđali život kakav živimo. Ova godina će nas ojačati i definitivno probuditi. Život u oligarhijskom luksuzu, u idiličnim hotelima na još ekstravagantnijim mjestima, uz najbolju hranu i društvo, a kod kuće veče uz rijaliti emisije, promijenio se samo jednim danom. Borba za zdravlje i strah prolomili su kosti onih koji nikad nisu sumnjali u svoju sigurnost od bilo kakvih nepogoda. Upravo ti su i jedini koji se najglasnije žale na njihovu egzistenciju u stanu u „Beogradu na vodi“. Istini za volju, nije samo vlast ta koja čini establišment, oligarhiju razvrata i najvećeg bluda, i grupu komičara koji se najglasnije sa grohotom smiju u lica obespravljenih, radnika, seljaka, studenata i onih koji žele da napreduju na pošten način. Činimo ga i mi – narod. Besvjesno praćenje sadržaja koji nam se predstavi na televiziji, onih najbrutalnijih svađa i još gorih scena nasilja i razvrata u rijaliti emsijama, svjesno podržavanje besmislenih panegirki vlastima, gdje god bile i čime god vladale, čini nas robovima sistema, iskrivljene slike realnosti i dna društva. Od američkih filmova koji nas navode da se ubijemo jer ne možemo da kupimo najljepše stvari koje nose tinejdžeri u njima i koji emitiju isključivo propagandni materijal u kojem glumci vrlo rado učestvuju, do naših koji postaju „naštancano“ smeće, mi smo robovi svakog sistema. Istina, taj sadržaj je primamljiv i rado ga gledamo, ali treba da znaju da niko nije na Balkanu naivan, a i ako pokuša biti, dobije šamarčinu od koje mu se cjeloživotno trese glava. I tako nastanemo mi, iscrpljeni, prestrašeni i poraženi od strane nekih tamo, koje ni ne znamo, jer vladaju nama.
Vuhan, Hubei, Kina, COVID – riječi koje su obilježile kraj prošle, ovu, a budimo realni, i sljedeću će godinu. Iz laboratorije, pravo na šišmiša, pa u stomak nekog Kineza koji jede raznovrsne domaće delikatese. Virus kojeg je Kina jedva javno istrijebila, za nas je bio smijurija, obična kijavica u poređenju sa svime onim što nam se vijekovima prije dešavalo. „Uživajte i kupujte u Italiji“, bio je marketing plan grupe najcjenjenijih srbijanskih doktora. U početku se smijasmo, pljuvasmo svi po svima, ljubismo se i grlismo, putovasmo u Italiju, sve do jednom. Prvi zaražen u Srbiji iz Lugana, ubrzo i u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj već odavno bukti, a Italija…nju zaraza tuče sa svih strana. Rešetke na trgovine, vojska na granice i ulice, maske preko nosa i usta, rukavice na ruke, dva metra rastojanja, policijski čas, tenzija, strah i neizvjesnost. Šta nas je to snašlo? Zašto smo se tome smijali? Škole više nema, odvojeni smo od najmilijih, od onih sa kojima smo do juče neraskidivo vezani zagrljajima i poljupcima. Samo jedan dan je dijelio vrevu i žurbu, sa potpunim spoljnim mirom i tišinom, prividnim spokojem. Silina neznanja okovala nas je u naše sopstvene tvrđave, naše sudbine, i ostavila nas same, same sa sobom, sa svojim umom i mislima. To je najveća kazna. Stižu i prve žrtve, pa onda i desete, i stote i hiljadite. Kriza je stravična, ljudi na nogama umiru, medicinsko osoblje se trga i ne razmišlja o odmoru imajući u mislima samo jedno – pobjedu. Pljeskali smo, lupali o lonce, a i dalje bili jednako glupi i zaraženi neznanjem i vakcinisani vakcinom koja ne ide u ruku, već direktno u mozak. Amerika i Kina igraju se odgovornog tenisa, igre koja prebacuje odgovornost sa jedne strane na drugu, vjerovatno budući olimpijski sport. I Olimpijada otkazana. Dakle, rat! Lideri svijeta ga mahom objavljuju, mašu sa podacima o krizi i načinima za njeno savladavanje, a ne vide drastično kršenje radničkih prava i ljudskih prava u cjelini. Ne vide da je sve više nezaposlenih i onih koji po budžacima traže hranu po kontejnerima. I kontejneri su prazni. Štaviše, čisti. Naša okolina i vazduh su toliko kvalitetni da mogu izdržati i samoreciklirati konzerve, limenke, staklo i plastiku razne vrste i u raznim količinama. Ovaj naboj kojeg su vlasti stvarale, svojim sadržajima putem televizije nesnosno plasirale, pričinile su mučninu i naboj, sve veći i gori. Ventil je pukao. Narod je na ulicama. Zbog različitih motiva. Jedni se sa razlogom bune zbog sistematskog rasizma i američkog državničkog establišmenta koji vidi vrlo usko ljudska prava, drugi su pokušavali huliganski da upadnu u državni parlament kako bi oslobodili Kosovo, spasili narod od vakcine i 5G mreže i zakonski dokazali da je Zemlja ravna ploča, neki su se bunili protiv višedecenijskih diktatura na granici sa terorizmom, neki su izvršavali obojene revolucije, pa su iste i propale. Narod se probudio, različitim budilnikom i različitim motivima. Pobijedio je i Bajden, vratiće i svoju vojsku na vrh svijeta, prijetiće njome i zavoditi demokratije, braniće ljudska prava i slobode, emancipiraće ugrožene društvene skupine razaračima, topovima i sanžerima. Biće on nova nada Evrope, svijeta i demokratije. Uživaćemo! Balkan će se opet naivno zaigrati, baš onako kako je igrao posljednja dva dana. Tektonske ploče, kao u martu, ali jače, pomjerile su se kod Petrinje, grada u Hrvatskoj. Sravnile su nekad austrougarski grad sa zemljom. Njihove građevine, stare nekoliko vijekova, u kojima, sem metaka, već trideset godina nijedan „čavao“ nije zabijen, potpuno su razorene. Sisak i okolna sela pretrpili su veliku štetu. Majske poljane, postalo je selo mrtvih. Najveći broj poginulih je odatle. Krik majke koji se prolamao poraženom Petrinjom kidao je srca svih onih koji su bar jednom osjetili bilo kakvu nesreću. No ništa ne može da vrati njenu djevojčicu. Pogotovo ne Zoran Milanović i Andrej Plenković koji su postali bogatiji kako je ova nepogoda zahvatila njihovu državu. Dok donacije pljušte, stigne HRT da pomene i „četnike“, pa tako prevazilazeći duh devedesetih koje neki priželjkuju, Srbija donira 1 milion evra za sanaciju štete. Jedinstvo je ključno bez obzira šta plaćenici rekli. Njihovo je da na zavadi zarade novac i na istom novcu održe porodicu. Ovakve situacije pokazuju koliko je neoliberalni kapitalistički sistem samo malj koji ciljano tuče po narodu, pronalazeći u njemu one najugroženije, i negledajuči potrebu što brže sanacije bilo kakve štete. Znamo da razvaljivači socijalističkog, ili socijaldemokratskog sistema dobro znaju da su upravo ti sistemi za narod bili bolji, ali bi po njih bili pošast gora od kuge. Zašto da se i mi ne probudimo. Ljevičari širom svijeta spavaju dubok san, dok desničarski kapitalisti ubijaju narod.
Nova godina ne znači da je ovim nedaćama kraj. Znači samo to da smo jači i da ju možemo učiniti boljom. Zato ćemo to i uraditi. Počećemo obnovu od petka, 1. januara, koja će biti jača i postojanija od stubova Akropolja. Počećemo novo poglavlje, sigurno jači.
Svaka čast na tekstu. Sublimiran haos.
Srećna Nova godina!