Juče je osvanula vijest na svim portalima, u svim štampanim medijima, i zabila nož u srce svima onima koji su pomislili da je takvo nešto nemoguće. Renomirana mlada glumica Milena Radulović smogla je snage i hrabrosti da obznani vijest koja je pokrenula piramidu sličnih. Svjetlost dana je ugledala istina obavijena stravičnom mukom, patnjom, bolovima i strahom, da je upravnik jedne od uglednih škola glume Miroslav Mika Aleksić, silovao Milenu Radulović, tada maloljetnu učenicu njegove ustanove. Dok je ona imala samo sedamnaest godina, on šezdeset i jednu. Nažalost, ona nije usamljena. Ubrzo je još nekoliko djevojaka reklo istinu koju su toliko dugo u sebi čuvale, ni malo lako, ali sa valjanim razlogom u čiju ispravnost ih ne treba ubjeđivati.
Neprocjenjiva je težina riječi kada govorimo o gorućim temama poput ove, kada samo jedna osoba pokrene cijelo jedno društvo, kada ga ošamari i probudi iz nirvane u kojoj živi sa mišlju da se to nama ne može ili ne smije desiti. Hrabrost Milene i njenih sapatnica je čelični uzor za sve one koje su proživjele takav ili sličan pakao. Strah je opravdan, nesigurnost isto tako, u institucije u nas kao društvo. Republika Srbija i njeni zakoni bili su prazni do toliko dugo čekanog usvajanja Tijaninog zakona koji šititi djevojčice i maloljetnike od silovanja i bilo kakvog vida maltretiranja, i ubrzava proces traženja počinioca teškog nedjela.
Bio je „produhovljeni“ manijak, osoba koja je silovanje i zlostavljanje počinjala sa „oče naš“, a završavala sa „Bože pravde“, bio je monstrum u tijelu diktatora, profesor koji je utrao strah u kosti svim učenicima, koji je na tako hladnokrvan način zloupotrijebio povjerenje i poštovanje djece koja su vapila za znanjem, za iskazivanjem svojih najsigurnijih talenata. Niti jedna kazna ne može biti dovoljno velika zlostavljaču dječijih snova, mašte, nadanja, predanosti i budućnosti. Misao i strah da će opet zalutati u neki tamni ćorsokak ovog brzog i hororičnog života budiće ih noćima još dugo, dok se jasno svi zlostavljani ne dignu, ne postave crvenu liniju i dok svi zajedno ne istisnemo iz društva manijake i kukolje koji su svoje plodno zemljište našli u našoj državi. Daleko od toga da ih treba tjerati u druge države, već ih civilizacijski istrijebiti, takvo razmišljanje zatrijeti da nikad takvo sjeme ne nikne na našim poljima. Možda moja teza da „sve zlo na ovom svijetu potiče od religije“ i nije tako loša kao što su neki vjernici smatrali. Najčudovišnije podvige možemo da vidimo u zidinama Vatikana, najveće vapaje iz manastira, samostana i džamija. To je ozbiljan problem i teškoća današnjeg društva koje još više zapada u agoniju religioznog opijuma što se jasno vidi u političkim dešavanjima Srbije i Crne Gore.
Dok nam vladike i biskupi kreiraju život, dok ćutimo na dešavanja koja pored nas prolaze brzinom vjetra, a ostavljaju enromne posljedice, dok se neke neprihvatljive situacije odigravaju pred našim očima već decenijama mi šutimo, a sada smo u moralnom stanju da krivimo djevojke koje su pretrpile nesnosne bolove do ovog naleta hrabrosti da kažu šta im je na srcu, da se otvore svijetu koji nerijetko nije spreman da im pomogne.
Budimo zahvalni što nam jedan zlotvor nije život učinio Sizifovom mukom, zato imamo mjesta da u sebi pronađemo samislosti i saosjećanja za sve žrtve koje su proživjele, koje žive i koje će živjeti u mraku svoje najsvjetlije doba života ukoliko upravo mi, društvo, ne stanemo na kraj samozvanoj eliti koja ne zaslužuje da dijeli vazduh sa nama.
Svaka čast! Prelep tekst