NaslovnaNaukaDruštveneDetaljna analiza rečenice „Ne ide život ali ide gas“

Detaljna analiza rečenice „Ne ide život ali ide gas“

-

Uvod:

„Ne ide život al ide gas“ je iskaz koji je (bio) popularan među adolescentima (generacije rođene 2003-2012) na području Srbije i okolnih istojezičnih država. Naizgled, ova izreka ništa ne označava, već je samo iskaz pubertetske omladine, koja je ponavlja u slepom optimizmu svoje mladosti. Međutim, trend ove sad već narodne izreke započinju samozaposleni u digitalnoj zabavnoj industriji – stoga moramo pretpostaviti dublje značenje. Pretpostavljam da iskaz poseduje akademsko značenje ali je sadašnje obrazovne institucije u Srbiji ne daju na značaju zato što previše ozbiljno smatraju sami sebe. Ovo je ironična pojava pošto je sama izreka sve samo ne neozbiljna.

Raščlanjivanje iskaza i analiza pojma „ide“:

Ovu narodnu izreku, „Ne ide život al ide gas“ možemo podeliti u tri ključna pojma: ide, život i gas; koji označavaju različite političko-sociološke aspekte. Počinjemo sa pojmom „ide“ pošto je on najnužniji veznik cele smisaone jedinice.

Reč „ide“ u narodnoj izreci, „Ne ide život al ide gas“ predstavlja postojanje; predmet „biti“; neki bi ga nazvali „bivstvovanje“ ali smatram da je taj termin bespotrebna komplikacija pojmova od strane Akademije kako bi se bolje osećala oko potrošene mladosti. Elem, da se vratimo na analizu. Pojam „biti“ u rečenici stoji u kontradiktornom položaju. Negira postojanje „života“, istovremeno potvrđuje postojanje „gasa“. Ovo je očigledno i skoro bespotrebno izreći ali se ne bih složio.

Samim tim što predmet „biti“ u istom iskazu stoji kao negiranje i potvrđivanje je nužno za kategorizaciju ove narodne izreke. Dakle, ova konstatacija se ne može svrstati u solipsizam, zato što je „gas“ nešto izvan nas samih a to ćemo videti kasnije u tekstu. To znači da iskaz „Ne ide život al ide gas“ potvrđuje postojanje nečeg izvan nas samih. Međutim, negiranje „biti“ ovde nije negiranje same sadržine postojanja života. Ovo negiranje je naime simbolično. Potvrđuje da „život“ objektivno postoji ali negira njegovu vrednost. Najzad, ovim objašnjenjem, stižemo do sledećeg bitnog nalaza. Ajmo videti kakav je to vrednosni sistem u iskazu „Ne ide život ali ide gas“.

Analiza „života“:

Negiranje života istorijski ima dva toka: bukvalistički (Npr. „Biti ili ne biti“ u Šekspirovom „Hamletu“) ili vrednosni (bilo koji društvenonaučni tekst nakon zamlaćenog perioda „Realizma“). Međutim, čak i bukvalističko negiranje života sadrži vrednosno negiranje života. Hamlet u svom iskazu „Biti ili ne biti“ nama čitaocima saopštava njegovu nedoumicu oko toga vredi li živeti život onakav kakav ga on vodi, u strahu od novog supružnika njegove majke ili je bolje da se ubije.

Hamlet bira život. Mi ne biramo život. Prodana nam je priča o Sizifu, gde je život predstavljen kao večno guranje kamena uzbrdo. Sizif je naravno srećan, mora biti srećan, uostalom ceo mit, pa ni sam Hamlet nema poentu. Tu je zapravo začkoljica cele ove diskusije. Nije diskusija, čitate tekst na portalu, pa je zapravo monolog ali to je nebitno za poentu. Život je prazan, on je prazna strana na kome možeš ispisati šta god poželiš… To jest, ako pretpostavimo da je život „tabula rasa“, neispisana tablica, što nije. Naš život zavisi od socioekonomskih okolnosti i sreće (ubadanje mesta i vremena). Mi smo astronauti vezanih ruku koji plove Kosmosom unutar metalne ljušture koja se pokreće automatski i koja ide brzo.

Džon Stjuart Mil i cela liberalna (tačnije, sadašnja libertarijanska) struja političkog mišljenja nam govori da je čovek najsavršenije biće onda kada je ostavljen da sam stvara svoj „unikatet“, individualizam. Mil nam govori da je čovek kao pojedinac svojevrsan (što je po njemu i najbliže sopstvenom savršenstvu za čoveka-pojedinca) ako mu spoljašnje okolnosti dozvoljavaju maksimum lične (stoga ekonomske i političke) slobode da on sam bira sredstva i cilj njegovog samoobraženja. Ovde nastaje problem u postmoderni. Politički mislioci poput Markuzea, Fukoa i Vitengštajna uočavaju vandržavne metode kontrole ljudskog „unikateta“ – mediji, demokratija, jezik. Mediji nam formiraju paradigmu, pogled na svet, koja nije naša. Ovo se dublje ispoljava u Engelsovoj „superstrukturi“ (struktura svih kulturnih tvari u kapitalističkom sistemu) koja nam postavlja okove ličnosti. Demokratija, Fukoov „Panoptikon“ nam pokazuje kako je lakše kontrolisati „zatvorenike“ (narod) pa samim tim i čoveka-pojedinca, pomoću straha od mogućeg nadzora CCTV kamerama (koje su već postavljene u našoj prestonici, idite onde kod napuštenih fabrika u „Poenkareovoj“ ulici, imate ih i tamo) nego od „policijskog pendreka“. Najzad, Vitgenštajn nam objašnjava kako jezik kojim govorimo jeste i naša sloboda i naš okov. Bez njega se ne možemo sporazumeti ali nam on nameće i okvir u kojem možemo sagledavati stvari. Izvan jezika, ne možemo misliti. Ovo su uvideli Dzordz Orvel u „1984“ sa izumećem „duplog govora“, kontradiktornih rečenica kao i Maks Stirner u „Jedini i njegovo vlasništvo“ gde poziva čoveka-pojedinca da se oslobodi svih okova, privida i najzad ovlada samim sobom.

Analiza pojma „gas“, neoliberalizam i zaključak:

Pojam „gas“ u narodnoj izreci „Ne ide život al ide gas“ predstavlja neoliberalnu prespektivu u paradigmi čoveka-pojedinca. Neoliberalizam se ne interesuje za vaše političko, seksualno, rasno, psihičko itd. opredeljenje već se isključivo interesuje za vas kao konzumenta. Otuda imate studentariju koja nosi majice Če Gevare koje su pravljenje od strane Indonežanke koja radi 16 sati dnevno u fabrici koja je deo međunarodne korporacije sa sedištem u Monaku. Elem, naša izreka potvrđuje postojanje gasa.

Potvrđivanje gasa jeste negiranje života kao vrednosne činjenice, zaobilazak svega navedenog u prošlom segmentu time što se „život“ kao referentna tačka morala i boljitka čoveka-pojedinca jednostavno odbacuje. Na mesto života, dolazi gas. Jedan od preostala dva puta za čoveka-pojedinca je „življenje u svojoj glavi“, što dovodi do psihoze i dosta potrošenih finansijskih sredstava na farmakoterapiju sa skupim antidepresivima. Drugi put je antimoralan, hedonističko uživanje u statusnim simbolima. Statusne stvari nisu ni skupe po svojoj proizvodnji ni veoma funkcionalne. One su simbolično predstavljanje mišljenja „Bolji sam od vas“. Ako je jedina za alternativa čoveka-pojedinca šizofrenija, čovek-pojedinac će izabrati gasoviti put.

„Ne ide život, al ide gas“ jeste konstatacija da je cilj postojanja čoveka-pojedinca u vakumu sadašnjice taj da akumulacijom finansijskih sredstava priušti sebi statusna materijalna dobra kako bi ostalim ljudima-pojedincima dokazao da je bolji od njih. Oni koji bi na ovo pitali „Po čemu to?“ moraju imati na umu da smo kroz tekst odbacili sve druge vrednosti. To nismo uradili mi, već sami ljudi kroz proteklih 500-inak godina. Pomenuti mislioci i mi sada smo smrt ostalih vrednosti samo konstantovali, poput lekara. Jedina preostala vrednost je dokazivanje svoje superiornosti. Usled pretpostavljene činjenice da ni ja, ni čitalac teksta nije rođen u nekoj aristokratskoj dinastiji staroj hiljadama godina (te da u tom položaju dokazivanje superiornosti znači bombardovanje bliskoistočnih zemalja bez povoda, pomoću svojih obožavaoca – predstavnicima globalnih supersila), jedini način dokazivanja superiornosti u ovom referentnom sistemu jeste – gasiranje. Skupocene, statusne stvari.

Ne ide život, al ide gas.

POPULARNO

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

SLIČNO

Амерички идеали Теодора Рузвелта – Путоказ националне политике новог доба

0
Теодор Рузвелт (1858 − 1919) био је један од најзначајнијих америчких председника (мандат од 1901. до 1909. године), који је Сједињене Државе од регионалне...

KOMENTARI

Dejan M. Pavićević on U Siriji se rađa novi halifat
Cousin Rupert on U prašini ove planete
Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?