Poljska je država koja je nerijetko bila žrtva svjetskih sila, najradikalnija katolična država ako izuzmemo Vatikan, sa najvećim brojem vijernog stanovništva iako je drugu polovinu XX vijeka provela pod autoritarnim komunističkim režimom i velikim nadzorom Sovjetskog Saveza. Baltička je država koja nesumnjivo doprinosi Zapadnom otporu Ruskoj Federaciji koja kroz Bjelorusiju ima vrlo blizak dodir sa Poljskom. Sindikat „Solidarnost“ pod vođstvom Leha Valense – prvog predsjednika „slobodne“ Poljske, je mnogo doprinio padu režima, liberalizaciji i konačnoj demokratizaciji krajem osamedesetih godina XX vijeka. „Solidarnost“ je prvi sindikat, osnovan 1980. godine koji je bio odvojen od partije, vlasti i represivne države i nagovještavao svojim postupcima, pritiscima na vlast i sprovođenjem pojedinih liberalnih zakona, skori pad Berlinskog zida, a samim tim i Gvozdene zavjese. Da bi Poljaci izbjegli invaziju Sovjeta po ugledu na Praško proljeće, premijer Jeruzelski je proglasio ratno stanje 1982. godine i zabranio rad „Solidarnosti“, koja je takvom ostala do Gorbačovljevih reformi iz 1988. godine. Velika očekivanja i sigurna nadanja Poljaka i Poljakinja su se vrlo brzo promijenili nakon promjene vlasti, bolje rečeno, promjene režima. Novi i prvi predsjednik Leh Valensa bio je nesrećan u pogledu vrlo oskudnih moći i ingerencija koje ima kao predsjednik nove, slobodne poljske države, a pored toga, desničarski režim u parlamentu je propovijedao crkvene zamisli – potpunu zabranu abortusa, i ostale konzervativne zakone koji bi onemogućili sprovođenje osnovnih prava građana po ugledu na moderne evropske ustave. Nakon ulaska u EU i NATO pakt, Zapadne snage su osigurale svoj nadzor nad ovom državom isturenom na istoku Evrope, uz države koje predstavljaju „prijetnju“ po svjetski poredak. Prihvativši sve odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ali ne ispunivši sve zahtjeve Evropske komisije, Poljska se obavezala da će poštovati osnovna liberalna, slobodarska i evropska načela.
Kako raste populizam i jača desnica u Evropi, opet je Poljska žrtva, a poljski narod, posebno žene, ugroženi dio sopstvenog društva. Od potpunog lišavanja okova komunizma, sistema koji propovijeda jednaka prava, pa i tada, u svojim prvim primjenama, on nije onemogućio ženama da odučuju o svom tijelu, već je to bila isključivo odluka vođstva socijalističke države, do današnje, slobodne i priznate vlasti – režima, Poljakinja nije mogla biti slobodna. Čist prikaz samovolje su represivne mjere rumunske porodice Čaušesku koje su upravo suprotno ideološkom, one su fašistički akt jedne decenijske administracije prema ženama i cijelim porodicama. Takve populacione politike proizvele su veliki broj mrtve novorođenčadi, umrlih žena i potpuno devastiranih porodica. Niti je to bio socijalizam, niti nešto što je narod htio.
A danas u Poljskoj počinje hajka na žene. Crkvena inkvizicija i sama Crkva, kao izvor najvećeg zla, nameće zakone koji su suprotni civilizovanim, suprotni modernom i „slobodnom“ svijetu u kojem živimo i za kojeg smo se poprilično izborili. Sklop i mentalitet monstruma u odorama koji su kreirani na Tridentskom koncilu 1545. godine jasno impliciraju na želju da imaju sve ljude, vjerne i nevjerne, pod svojom biblijskom jurisdikcijom. Koliki je to nonsens svjedoči i novi zakon o abortusu koji je potpuno promijenio tok istorije svijeta u pogledu ženskih prava. Kako mizoginija u toj državi raste, kako žene sve više postaju žrtve nasilja i nipodaštvanja, tako se desničarska partija PiS uspinje do apsolutističke moći. I Andrzej Duda, novi – stari predsjednik i premijer Mateuš Moravjecki su partijske kolege, koji zajedno sa Crkvom kuju planove protiv Poljakinja i danas, uz veliku podršku parlamentaraca, usvajaju nizove zakona kako bi potpuno obezvrijedili položaj žene u društvu, i bacili feminizam u izgnanstvo. Kako su krenuli, uzastopnim pokušajima obezvrjeđivanja, u evropskoj državi će postati potpuno legitimno i legalno ubiti ženu, dok druga, ona koja je izglasala sve te silne zakone u Sejmu i Senatu (dvodomni parlament) gleda potpuno ravnodušno, sigurna jer pripada povlaštenom sloju.
Da budem konkretan, novi zakon omogućuje ženama da abortiraju ukoliko je njihovo zdravstveno stanje ugroženo i ukoliko je riječ o silovanju, i sa takvim sadržajem zakona, ova država se svrstava uz one bliskoistočne koje na ovako bizaran, minimalistički i represivan način dozvoljavaju ženi da upravlja svojim sopstvenim tijelom. Međutim, hrabre, vrijedne i pametne, izrazito pametne, Poljakinje ne dozvoljavaju da njima upravljaju silovatelji i bludnici, šovinisti i mizoginisti koji se nalaze na vrhu države, članice EU. Teškoća njihovog življenja u populističkoj kreaturi razlila se ulicama Varšave, Vroclava, Poznanja, Krakova i Katovica. Njihova borba je tek počela, i iz jednog mirnog protesta može prerasti u revoluciju svagdašnje promjene tokova istorije. Njihov glas se, nažalost, slabo čuje. Tih je ne zbog toga što ne može biti jači, nego zbog toga što misli da živi u usaglašenom i jedinstvenom horu koji se prodorno čuje do Rta dobre nade. Koliko je vlast svoju okrutnost trenirala nad sopstvenim građanima, ni jedna revolucija ne bi bila dovoljna i ravna zlu kojeg su počinili posljednje decenije.
Populistički pokret se širi geografskom dužinom i širinom. Zahvata komšije i paralizuje pravnu državu. Narodne mase su spremne da odlučno kažu „ne“ oligarhijskom, nacionalističkom i fašističkom narativu koji je prosto prisutan, kako u Poljskoj, tako i u Mađarskoj i Srbiji.
Poljakinje su topovsko meso za posrnulu vlast, za njeno djelovanje protivno vijeku u kojem se nalazimo. Ženevske se konvencije uskoro neće odnositi na žene koje nisu „ljudsko biće“ proglašene takvima od strane grupe zavjerenika protiv pola koji treba da bude potpuno ravnopravan i slobodan. Zato Poljakinje u gradu, u selu, Poljakinje na poslu i kod kuće, Poljakinje u rudniku ili u školi, izađite napolje i izborite se za svoje pravo da živite, budite revolucionarke koje će promijeniti svijet. A Poljaci, ne budite učmali slabići i kukavice, mizoginisti i nasilnici, slijepi poštovaoci Dude i Moravjeckog, već ustanite, podržite vaše majke, žene, djevojke, sestre, kćerke. Ne smiju biti same i razjedinjene. Od danas se složan i pravičan glas daleko čuje.
Feminizam zauvijek!
