Težina života u BiH, državi koja je s radošću istrčala iz „okova“ najliberalnijeg socijalizma u krvave ralje ratova, danas je nesaglediva. Da smo bar malo zakasnili sa modernim, evropskim pobudama sa kraja dvadesetog vijeka i kurtoaznim željama za „demokratijom“,“slobodom“, danas bismo bili ljudi koji žive. No, kako to nismo učinili, danas smo jedno veliko ništa, a to veliko ništa je toliko malo da čak ni lideri ništavila ne prepoznaju potrebu da vladaju nečim.
U ovoj maloj državi srednjeg Balkana COVID je našao utočište i dugotrajan konak.I kod nas ima neke, vama nepoznate kulture Nije više samo namjernik koji je došao tu dok ga ne potjeramo zajedničkim snagama. Sjeo je za astal polako jedući ljudske živote, dok lideri ništavila prinose raznorazne đakonije, pa tako djeluju kao razuzdane muve pred nevrijeme. Nažalost, tri glavna lidera koje možemo simbolično nazvati „DIČ“ (Dodik-Izetbegović-Čović) nisu muve bez glave. Sa jasnom agendom, dubokim džepom i neprestanim lovom na kapital, ne osvrću se na očajavajuće vapaje naroda koji grca u COVIDu. „DIČ“ je tu samo da uputi „bič“ kad se nešto dobro na teritoriji desi. Došao je kontigent vakcina iz Srbije, a sa njim i nacionalističke aluzije, sumnja u kvalitet i otvoreno navijanje za podvalu. Došao je kontigent vakcina iz Slovenije – dobrodošao. Nedugo zatim, Srbija je, kao vodeća država u regionu po broju vakcinisanih, otvorila svoje mogućnosti za vakcinisanje stranaca. Veliki broj Sarajlija, Banjalučana i drugih širom Bosne i Hercegovine, otišli su da se vakcinišu u Beograd. Tako vakcinisane i relativno srećne što su se spasili od pošasti koja ne prestaje da hara, u zemlji dočekuju opaske i djelimično poraženi, nervozni „DIČ“. Kolika je njihova nesposobnost, a mogućnost, i potpuna apstinencija od straha da bilo šta učine za narod koji ih već godinama iznova bira iz nažalost poznatih retoričkih razloga.
Ni jedan od njih, sem Dodika iz jasnih razloga, nije nabavio dozu vakcine ni za svoje glasače, a kamoli za običan narod. Slovenija je donirala nekoliko doza vakcina ne kao rezultat lobiranja bilo koje političke strukture, nego iz političke samilosti. Svi su već shvatili da smijurija od „diplomatskog“ ponašanja Komšića i Džaferovića nije ni u nacionalističkoj konotaciji dobra, već najveća greška u političkom djelovanju ova dva subjekta. Smijurija je utoliko veća jer ni američki „bijeli golub sa maslinovom grančicom“, koji se sve češće spotiče o svoju prošlost, nije uskočio u pomoć ili pak samo pisanu podršku svojim eksponentima. Narod će, kao i na prošlim izborima, opet svjesno okrenuti leđa, pa čak i dati nož DIČ-u, ne bi li mu pomogli da što prije okonča ove Szifove muke. A ta elita se neće libiti da do drške zabije nož u leđa nama, građanima.
Bisera Turković kao neko ko je svoje korijenje duboko vezao za diplomatsko bogatstvo bliskoistočnih zemalja, pogotovo Katara, nije mrdnula prstom da pokuša zadobiti njihovo povjerenje ili pak sažaljenje, ne bi li nam dali bar dvije doze vakcine kojom bi se, ako ništa i ona sama vakcinisala. No, svi ovi, gore pomenuti političari, imaju na agendi jednu primarnu temu, nepresušnog aktivatora površnog biračkog tijela, a to je nacionalizam. Evidentno je kako popularnost i zastupljenost u medijima čini ova dva entiteta vrlo uzavrelim loncem punim nacionalizama razne vrste. Međusobno nadopunjavanje spletkama i obračunima još vjernije dokazuje njihovu prijateljsku notu koju grade nad animozitetima sva tri naroda. Njihov kapital raste, među najvećim je u regionu, dok je naš među najnižim u regionu; njihov standard je rojalistički, a naš sirotinjski; dok oni žive u vilama, i kupuju stanove širom Evrope i svijeta, mi živimo u kontejneru, tražeći neki eventualno veći da smjestimo i sopstveno dijete.
I tako se složenost situacije gomila i gomila do tačke sveopšteg pucanja, a onda dođu nacionalizmi, pa se prisjetimo da se trebamo mrziti jer ukoliko to ne radimo, ne vidimo baš jasnu svrhu ovakvog života. U kontejneru bar znamo za šta živimo.
U ovom ratu protiv COVID-a naši poraženi lideri su nas porazili. Čak ni COVID ne predstavlja prijetnju za nas same, već upravo on, DIČ, koji se diči iznova i iznova, svojim „uspjesima“, svojim malverzacijama i opstrukcijama. A mi tom Golijatu dopuštamo da radi šta hoće i koliko hoće, jer već dvadeset godina znamo, i potvrđujemo iznova tezu – svi su oni isti, ne videći da iznova flagrantno griješimo.
