Pretenciozno i besmisleno su zvučale prošlogodišnje kritike zvaničnog Beograda, pogotovo onog koji je direktno učestvovao u ugrožavanju položaja Srba u Hrvatskoj, na račun Milorada Pupovca i potpredsjednika hrvatske vlade Borisa Miloševića. Podsjećanja radi, Milošević je otišao na obilježavanje godišnjice velike hrvatske „pobjede“, i „veliko-srpskog“ poraza, upravo u Knin, u mjesto koje je bilo žarište fizičke i mentalne borbe za opstanak. „Oluja“ je opet donijela oluju najgorih uspomena na devedesete godine, a samim tim i kažnjavanje vođe 4,36% Srba koji se nalaze na teritoriji Hrvatske. U emisiji RTS-a „Oko“, čija je tema upravo bila prisustvo Borisa Miloševića obilježavanju godišnjice „Oluje“, pored Pupovca, gosti su bili članovi „demokratskog“ srpskog establišmenta i ostaci nekadašnje političke elite koja je samo na riječima pomagala, odnosno upravo obratno – pospješivala sve veći i intenzivniji egzodus Srba sa svojih vijekovnih ognjišta. Dakle, lako je iz prethodne rečenice ustanoviti da je Ivica Dačić bio prva linija odbrane protjeranih Srba i prva linija napada „odmetnika“ iz Zagreba. Ključna Pupovčeva rečenica čija je parafraza: za srpsku integraciju u hrvatsko društvo znam da nije bilo želje sa strane zvaničnog Zagreba, ali zašto nije bilo želje ni iz zvaničnog Beograda; to je zapravo ključno pitanje, a u isto vrijeme i odgovor na ono što srpska vlast čini, misli i planira u Srbiji, u glavnom gradu koji jeste patio, ali svakako njegovo življe nije bilo protjerano, porobljeno, ubijano i politički maltretirano cijelu jednu deceniju. Upravo takvi hegemonistički pristupi beogradske vlasti rezultovali su onim što danas nazivamo „nacionalnom manjinom u Hrvatskoj“. Aleksandar Vučić i njegovi trbuhozborci oštro su osudili prijateljski postupak i jedini način za pomirenje, ma kako to apstraktno zvučalo, a pritom zaboravili da je on svojim boravkom u Glini krajem marta 1995. godine, izlažući svoje ideje, nagovijestio potpuno rasulo u čijem sprečavanju nije učestvovao onoliko koliko u njegovom izazivanju.
Sa ove tačke gledišta jasno se vidi neopisiva golgota predstavnika Srba u Hrvatskoj, koji su poput Pupovca željeli mir umjesto rata, dijalog umjesto oružja i prijateljstvo umjesto mržnje. Kada bismo nabrajali sve incidente, uvrede i omalovažavanja njega kao ličnosti na mjestu koje okuplja one kojima je zvanični patriotski Beograd u najgorim trenucima okrenuo leđa, bio bi to dug spisak, ali sam siguran da su najgori oni koji dolaze iz države koju smatra maticom. Od trenutka kada ulazi u politiku, ovaj filolog i lingvista se zalaže za jednu sasvim solidnu normalnost, demokratiju, otvorenost i zajedništvo. Svakom svojom rečenicom izaziva mržnju onih Hrvata koji i dalje teže uspostavi ustaške NDH te im je i dalje pripadnik i vođa srpske nacionalne manjine trn u oku kojeg nikako da iščupaju. Od revolucionarne 1989. ovaj nesumnjivi politički borac se bori upravo za revoluciju u mentalitetu i shvatanju zajedničkog života. Kada je podržao konačno otcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije, i u trenutku kada je na konferenciji u Hagu rekao da je 11 000 srpske djece pokršteno, postao je obostrani izdajnik, tikva bez korijena, odnosno poput Julija Apostata, odmetnik, u ovom slučaju jednog balkanskog mentaliteta i utvrđene mantre. Njegova politička angažovanost je uvijek meta vladajuće kaste. Hrvatska vlada se Evropi zaklinje na sveopšta politička, kulturna i vjerska prava, dok svoje paravojne jedinice raspoloženih navijača nikada ne povlači u kasarne, jer se vodi taktikom partizanskih predaka, „neprijatelj“ nikada ne spava. Kao zastupnik u Saboru od 1995. godine bio je ključna figura u donošenju Tuđmanovih ustavnih reformi. Na jedan njegov glas u Saboru su čekali punih sat vremena kako bi stvorio kvalifikovanu dvotrećinsku većinu. Svaki njegov korak ka pomirenju i osiguravanju mirnog i slobodnog života za Srbe, koji su i danas uprkos njegovim težnjama, na meti nikoga drugog do onih koji su u sopstvenoj porodici, kao primarnom socijalizatoru, učeni da mrze, preziru i ponižavaju, bio je blaćen, a on, kao bastion nečeg posve drugačijeg na ovom prostoru, okarakterisan kao velikosrbin u otadžbini, a izdajnik u matici. Kao predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i lider njegove Samostalne demokratske srpske stranke, učinio je za Srbe u Hrvatskoj onoliko koliko je u njegovoj fizičkoj, ali i moralnoj moći. Svaki žitelj srpske nacionalne manjine koji je vješto sakriven odolio rafalima u osvit olujne zore, ili se vratio na svoje ognjište nakon sveopšte mržnje koja se nakupljala 45 godina, danas će reći da lakše i lagodnije živi, iako takav život oni koji su na uskršnje jutro u Borovom probuđeni uz najužasnije pokliče, zasigurno ne dijele.
Kroz upravo te teškoće Srba u Hrvatskoj ogleda se relativna povezanost i jasna paralela između njega, vođe hrvatskih Srba XXI vijeka, i Svetozara Pribićevića, vođe Srba u predvorju najužasnijeg svjetskog rata.
U Austrougarskoj monarhiji nacionalnih manjina je bilo skoro više od konstitutivnih naroda (Njemaca i Mađara) koji su istinski vršili vlast. Drugim riječima, svi manji narodi, a pogotovo oni slovenski, bili su potlačena „skupina lako zapaljivog pučanstva“, koji teže ostvarenju vitalnih nacionalnih oslobodilačkih ciljeva na uštrb cjelovitosti Monarhije. Srbi naseljeni u Vojnoj krajini bili su ništa više od predmeta zloupotrebe i nipodaštavanja bez bilo kakvih legitimnih kulturnih ili vjerskih prava. Crkveni sabori i sveopšti skupovi održavani su kratko legalno, a nakon izazivanja straha od nekih većih organizovanih pobuna, vrhovne vlasti su zabranile takve vidove okupljanja. Pored Frane Supila i drugih Hrvatskih intelektualaca, Svetozar Pribićević se u almanahu „Narodna misao“ jasno izdiferencirao kao ona politička struja koja se strastveno zalaže za zbacivanje jarma hegemonizma Beča i Pešte, i za spremanje zajedničkog leta Srba i Hrvata u prostranstva slobode, jer kako smatra: Srbi i Hrvati su jedan narod. I nakon Hrvatsko-srpske koalicije i drugih političkih previranja u kojima je pretučen zajedno sa Supilom od strane ostrašćenih antijugoslovenski nastrojenih frankovaca, opstaje kao jedini lider hrvatskih Srba. U Kraljevinu SHS ulazi ushićen konačnim ostvarenjem vijekovnih ciljeva oslobođenja i ujedinjenja Južnih Slovena sa idejom centralizma i integralnog jugoslovenstva. Do prekretnice 1927. godine, Pribićević zauzima oštar i neprijateljski stav prema Radićevoj Hrvatskoj (republikanskoj) seljačkoj stranci i ideji federalne Jugoslavije sa velikom autonomijom Hrvatske. Njegova Demokratska stranka, zajedno sa Ljubom Davidovićem i Jašom Prodanovićem osvajala je izbore, pa je tako postao vrlo značajan faktor u jugoslovenskoj politici. Bio je u dva navrata član vlade, prvi put ministar unutrašnjih poslova, drugi put ministar prosvjete. Izdan od svojih stranačkih kolega napušta stranku i osniva Samostalnu demokratsku stranku koja je u koaliciji sa Pašićevim radikalima svesrdno branila Vidovdanski ustav. Potom slijedi još jedna izdaja oličena u koaliciji Pašića i Radića. I zaista, 1927. godina postala je nužno zlo i kontrarevolucija u političkom i idejnom životu ovog političara. Te godine ulazi u Seljačko-demokratsku koaliciju sa Stjepanom Radićem. Uprkos Pribićevićevim težnjama i uvjeravanju kralja Aleksandra da ne treba probleme uvijek rješavati u Beogradu već na mjestu gdje se reflektuju, u Zagrebu, ništa nije promijenilo stav o zavođenju diktature. Do nasilnog odvođenja u Brus, Svetozar je bio oštar kritičar kraljeve samovolje i iracionalnosti u rješavanju nacionalnih pitanja. Nakon atentata u Marseju, proganjan je od Francuske, proglašavan za organizatora ubistva, te je na kraju u Pragu završio život rečenicom „mi se nismo borili protiv Austrougarske da bismo u novoj državi bili manje slobodni, mi nismo težili ujedinjenju da bismo u novoj državi postali robovi.“
U Hrvastkoj optuživani kao veliko-srpski šovinisti i mozgovi kojima upravlja Beograd, u Srbiji crtani najgorim izdajničkim karikaturama zbog borbe za narod, ali u isto vrijeme i mir, Milorad Pupovac i Svetozar Pribićević su upravo ti odmetnici, hajduci jednog mentaliteta i nametnutog stava, u kojem se nacionalne težnje mogu i smiju ostvariti samo ratom, a bilo kakva saradnja sa „neprijateljem“ na čijoj teritoriji vijekovima živiš, značila bi izdaju „zajedničke“ borbe. Ta „zajednička“ borba uglavnom podrazumijeva intenzivnu kampanju i zadatke zvaničnog Beograda, čije ostvarenje u cjelini zavisi od onih koji žive na područjima u kojima je vladao strah od izlaska iz kuće, a kamoli javnog političkog djelovanja. Ni Karađorđevići, ni Vučić, ni Dačić ni Šešelj nisu bili u cipelama Srba koji su se mukotrpno borili za svoja prava u Hrvatskoj, ali ne bi bilo pristojno reći da upravo oni nisu šusteri tih cipela, i kreatori sudbina onih koji u njima hodaju.
