Friday, September 17, 2021
Politika Srbija Pupovac i Pribićević – apostati jednog mentaliteta

Pupovac i Pribićević – apostati jednog mentaliteta

Pretenciozno i besmisleno su zvučale prošlogodišnje kritike zvaničnog Beograda, pogotovo onog koji je direktno učestvovao u ugrožavanju položaja Srba u Hrvatskoj, na račun Milorada Pupovca i potpredsjednika hrvatske vlade Borisa Miloševića. Podsjećanja radi, Milošević je otišao na obilježavanje godišnjice velike hrvatske „pobjede“, i „veliko-srpskog“ poraza, upravo u Knin, u mjesto koje je bilo žarište fizičke i mentalne borbe za opstanak. „Oluja“ je opet donijela oluju najgorih uspomena na devedesete godine, a samim tim i kažnjavanje vođe 4,36% Srba koji se nalaze na teritoriji Hrvatske. U emisiji RTS-a „Oko“, čija je tema upravo bila prisustvo Borisa Miloševića obilježavanju godišnjice „Oluje“, pored Pupovca, gosti su bili članovi „demokratskog“ srpskog establišmenta i ostaci nekadašnje političke elite koja je samo na riječima pomagala, odnosno upravo obratno – pospješivala sve veći i intenzivniji egzodus Srba sa svojih vijekovnih ognjišta. Dakle, lako je iz prethodne rečenice ustanoviti da je Ivica Dačić bio prva linija odbrane protjeranih Srba i prva linija napada „odmetnika“ iz Zagreba. Ključna Pupovčeva rečenica čija je parafraza: za srpsku integraciju u hrvatsko društvo znam da nije bilo želje sa strane zvaničnog Zagreba, ali zašto nije bilo želje ni iz zvaničnog Beograda; to je zapravo ključno pitanje, a u isto vrijeme i odgovor na ono što srpska vlast čini, misli i planira u Srbiji, u glavnom gradu koji jeste patio, ali svakako njegovo življe nije bilo protjerano, porobljeno, ubijano i politički maltretirano cijelu jednu deceniju. Upravo takvi hegemonistički pristupi beogradske vlasti rezultovali su onim što danas nazivamo „nacionalnom manjinom u Hrvatskoj“. Aleksandar Vučić i njegovi trbuhozborci oštro su osudili prijateljski postupak i jedini način za pomirenje, ma kako to apstraktno zvučalo, a pritom zaboravili da je on svojim boravkom u Glini krajem marta 1995. godine, izlažući svoje ideje, nagovijestio potpuno rasulo u čijem sprečavanju nije učestvovao onoliko koliko u njegovom izazivanju. 

Sa ove tačke gledišta jasno se vidi neopisiva golgota predstavnika Srba u Hrvatskoj, koji su poput Pupovca željeli mir umjesto rata, dijalog umjesto oružja i prijateljstvo umjesto mržnje. Kada bismo nabrajali sve incidente, uvrede i omalovažavanja njega kao ličnosti na mjestu koje okuplja one kojima je zvanični patriotski Beograd u najgorim trenucima okrenuo leđa, bio bi to dug spisak, ali sam siguran da su najgori oni koji dolaze iz države koju smatra maticom. Od trenutka kada ulazi u politiku, ovaj filolog i lingvista se zalaže za jednu sasvim solidnu normalnost, demokratiju, otvorenost i zajedništvo. Svakom svojom rečenicom izaziva mržnju onih Hrvata koji i dalje teže uspostavi ustaške NDH te im je i dalje pripadnik i vođa srpske nacionalne manjine trn u oku kojeg nikako da iščupaju. Od revolucionarne 1989. ovaj nesumnjivi politički borac se bori upravo za revoluciju u mentalitetu i shvatanju zajedničkog života. Kada je podržao konačno otcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije, i u trenutku kada je na konferenciji u Hagu rekao da je 11 000 srpske djece pokršteno, postao je obostrani izdajnik, tikva bez korijena, odnosno poput Julija Apostata, odmetnik, u ovom slučaju jednog balkanskog mentaliteta i utvrđene mantre. Njegova politička angažovanost je uvijek meta vladajuće kaste. Hrvatska vlada se Evropi zaklinje na sveopšta politička, kulturna i vjerska prava, dok svoje paravojne jedinice raspoloženih navijača nikada ne povlači u kasarne, jer se vodi taktikom partizanskih predaka, „neprijatelj“ nikada ne spava. Kao zastupnik u Saboru od 1995. godine bio je ključna figura u donošenju Tuđmanovih ustavnih reformi. Na jedan njegov glas u Saboru su čekali punih sat vremena kako bi stvorio kvalifikovanu dvotrećinsku većinu. Svaki njegov korak ka pomirenju i osiguravanju mirnog i slobodnog života za Srbe, koji su i danas uprkos njegovim težnjama, na meti nikoga drugog do onih koji su u sopstvenoj porodici, kao primarnom socijalizatoru, učeni da mrze, preziru i ponižavaju, bio je blaćen, a on, kao bastion nečeg posve drugačijeg na ovom prostoru, okarakterisan kao velikosrbin u otadžbini, a izdajnik u matici. Kao predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i lider njegove Samostalne demokratske srpske stranke, učinio je za Srbe u Hrvatskoj onoliko koliko je u njegovoj fizičkoj, ali i moralnoj moći. Svaki žitelj srpske nacionalne manjine koji je vješto sakriven odolio rafalima u osvit olujne zore, ili se vratio na svoje ognjište nakon sveopšte mržnje koja se nakupljala 45 godina, danas će reći da lakše i lagodnije živi, iako takav život oni koji su na uskršnje jutro u Borovom probuđeni uz najužasnije pokliče, zasigurno ne dijele.  

Kroz upravo te teškoće Srba u Hrvatskoj ogleda se relativna povezanost i jasna paralela između njega, vođe hrvatskih Srba XXI vijeka, i Svetozara Pribićevića, vođe Srba u predvorju najužasnijeg svjetskog rata. 

U Austrougarskoj monarhiji nacionalnih manjina je bilo skoro više od konstitutivnih naroda (Njemaca i Mađara) koji su istinski vršili vlast. Drugim riječima, svi manji narodi, a pogotovo oni slovenski, bili su potlačena „skupina lako zapaljivog pučanstva“, koji teže ostvarenju vitalnih nacionalnih oslobodilačkih ciljeva na uštrb cjelovitosti Monarhije. Srbi naseljeni u Vojnoj krajini bili su ništa više od predmeta zloupotrebe i nipodaštavanja bez bilo kakvih legitimnih kulturnih ili vjerskih prava. Crkveni sabori i sveopšti skupovi održavani su kratko legalno, a nakon izazivanja straha od nekih većih organizovanih pobuna, vrhovne vlasti su zabranile takve vidove okupljanja. Pored Frane Supila i drugih Hrvatskih intelektualaca, Svetozar Pribićević se u almanahu „Narodna misao“ jasno izdiferencirao kao ona politička struja koja se strastveno zalaže za zbacivanje jarma hegemonizma Beča i Pešte, i za spremanje zajedničkog leta Srba i Hrvata u prostranstva slobode, jer kako smatra: Srbi i Hrvati su jedan narod. I nakon Hrvatsko-srpske koalicije i drugih političkih previranja u kojima je pretučen zajedno sa Supilom od strane ostrašćenih antijugoslovenski nastrojenih frankovaca, opstaje kao jedini lider hrvatskih Srba. U Kraljevinu SHS ulazi ushićen konačnim ostvarenjem vijekovnih ciljeva oslobođenja i ujedinjenja Južnih Slovena sa idejom centralizma i integralnog jugoslovenstva. Do prekretnice 1927. godine, Pribićević zauzima oštar i neprijateljski stav prema Radićevoj Hrvatskoj (republikanskoj) seljačkoj stranci i ideji federalne Jugoslavije sa velikom autonomijom Hrvatske. Njegova Demokratska stranka, zajedno sa Ljubom Davidovićem i Jašom Prodanovićem osvajala je izbore, pa je tako postao vrlo značajan faktor u jugoslovenskoj politici. Bio je u dva navrata član vlade, prvi put ministar unutrašnjih poslova, drugi put ministar prosvjete. Izdan od svojih stranačkih kolega napušta stranku i osniva Samostalnu demokratsku stranku koja je u koaliciji sa Pašićevim radikalima svesrdno branila Vidovdanski ustav. Potom slijedi još jedna izdaja oličena u koaliciji Pašića i Radića. I zaista, 1927. godina postala je nužno zlo i kontrarevolucija u političkom i idejnom životu ovog političara. Te godine ulazi u Seljačko-demokratsku koaliciju sa Stjepanom Radićem. Uprkos Pribićevićevim težnjama i uvjeravanju kralja Aleksandra da ne treba probleme uvijek rješavati u Beogradu već na mjestu gdje se reflektuju, u Zagrebu, ništa nije promijenilo stav o zavođenju diktature. Do nasilnog odvođenja u Brus, Svetozar je bio oštar kritičar kraljeve samovolje i iracionalnosti u rješavanju nacionalnih pitanja. Nakon atentata u Marseju, proganjan je od Francuske, proglašavan za organizatora ubistva, te je na kraju u Pragu završio život rečenicom „mi se nismo borili protiv Austrougarske da bismo u novoj državi bili manje slobodni, mi nismo težili ujedinjenju da bismo u novoj državi postali robovi.“ 

U Hrvastkoj optuživani kao veliko-srpski šovinisti i mozgovi kojima upravlja Beograd, u Srbiji crtani najgorim izdajničkim karikaturama zbog borbe za narod, ali u isto vrijeme i mir, Milorad Pupovac i Svetozar Pribićević su upravo ti odmetnici, hajduci jednog mentaliteta i nametnutog stava, u kojem se nacionalne težnje mogu i smiju ostvariti samo ratom, a bilo kakva saradnja sa „neprijateljem“ na čijoj teritoriji vijekovima živiš, značila bi izdaju „zajedničke“ borbe. Ta „zajednička“ borba uglavnom podrazumijeva intenzivnu kampanju i zadatke zvaničnog Beograda, čije ostvarenje u cjelini zavisi od onih koji žive na područjima u kojima je vladao strah od izlaska iz kuće, a kamoli javnog političkog djelovanja. Ni Karađorđevići, ni Vučić, ni Dačić ni Šešelj nisu bili u cipelama Srba koji su se mukotrpno borili za svoja prava u Hrvatskoj, ali ne bi bilo pristojno reći da upravo oni nisu šusteri tih cipela, i kreatori sudbina onih koji u njima hodaju. 

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Najpopularnije

Ustanak ekologa i akcija Zelenih

Svijet je postao tanka nit koja nas dijeli od života i smrti. Planeta će ostati, ali hoćemo li mi na njoj, tek...

Проф. др Бојанин: Прича којој би школа требало да нас учи, али то не ради

Младост је једно тешко и озбиљно развојно доба. У младости се развија максимални развој човекових мисли, и максимално издиференцирана осећајност. Еротска љубав,...

A. D.

Opet ne znam ko sam.Svako jutro se budim u nadi da je ovo samo loš san.Iznova me progoniš,Ti uvek nađeš nov način...

Zašto je leg drive veoma bitan na benču?

Hteo sam da današnju temu nazovem "dOdAjTe 10kG nA vAs bEnČ dAnaS!1!", ali sam skontao da nisam klošar, tako da ste ostali...

POSLEDNJI KOMENTARI

Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?