Monday, August 2, 2021
Aktuelno “Ovo sam ja” u vremenu zla

“Ovo sam ja” u vremenu zla

~ Reakcija na kolumne Sofije Nedeljković “Srbija – zemlja zaboravljenih velikana”(Danas) i Biljane Srbljanović “Ostrvo maligana”(Blic) ~

Kopredsjednica Pokreta 1 od 5 miliona Sofija Nedeljković, autorica teksta u kojem svoj stranački bijes usmjerava na grešnike koji bi iskoristili Vukovu pobjedu, se pita kako Aca Lukas, najnoviji estradni književnik može da koristi istu reformisanu azbuku kao i Dobrica Ćosić, Duško Radović ili Momo Kapor, a Biljana Srbljanović joj odgovara onako kako ona zna, ponižavajući sve naše iole dobro, tekstom u kojem poistovjećuje Gorana Vesića i Dobricu Ćosića, Momu Kapora i Acu Lukasa. I nažalost nije joj odgovorila kako treba, jer nije autošovinizam uvijek opcija (kasnije ću vam objasniti i zašto to kategorišem kao autošovinizam). Odgovor na kolumnu objavljenu u Danas-u je zapravo oličen u pitanju: a zašto mislite da ste vi bolji od Vesića i Lukasa i kao takvi dajete sebi za pravo da koristite blagodati Vukove reforme?

Da Sofija Nedeljković, uz dužno poštovanje mladosti koju nosi u sebi, zna da svojim tekstom diskredituje sve nas koji i kao amateri nastojimo koristiti Vukovu reformu na pravi način, pa u njemu i sama sebe, nisam siguran, ali sam siguran da je i sama svjesna duha Dragana Đilasa koji vlada u kolumni. Pisala je i dalje nastavlja da piše, dok Aci Lukasu i drugim estradnim umjetnicima tu životnu mogućnost ne daje. „Dok mi beležimo na hartiji, Aca Lukas kupajući se u parama ( i ko zna čemu sve) izdaje nekakvu knjigu” napisala je Nedeljković, volšebno prelazeći preko subjekta „mi“. Ko smo to mi, potcijenjeni toliko da pišemo na hartiji, i zašto je uopšte hartija toliko loša, pa zar nam treba više? Knjigu Gorana Vesića, „najvećeg uništitelja Beograda“, smatra tek nekim letkom koji nezahvalno stoji rame uz rame, na nekoj tamo knjiškoj polici sa Beogradima Duška Radovića i Mome Kapora. To bi bila sasvim opravdana opaska na račun moderne književnosti, da aktivistkinja koja upravo ističe potrebu za pravdom i slobodom, aklamuje političarima opozicije koji podržavaju spaljivanje te iste Knjige o Beogradu. Mnogo kontradiktornosti vlada u kolumni nade buduće politike, toliko da sve rečeno dovodi do masovne eskapade, pogotovo kada je riječ o tome ko smije da koristi tu Karadžićevu  renesansnu smjelost. Među redovima objavljenim u dnevnom listu Danas, krije se i odbrana neafirmisanih pisaca od kiča, šunda i turbo-folka koji hara kulturnom Srbije već više od tri decenije. Kako sam shvatio, potrebno je da se stvori svojevrsna Mažino linija u kojoj će, umjesto dugih betonskih linija, biti kulturno i moralno osvješteni ljudi, svjesni šta pišu, i kako koriste srpski književni jezik. Među njima sigurno je i ona, i to ne sama, tu je i mnoštvo njenih kolega iz Pokreta koji je uprkos svemu potpao pod uticaj sive eminencije i tifusa srpske opozicije. 

Foto: Sofija Nedeljković (https://twitter.com/_snedeljkovic)

No, nije sve crno-bijelo. Postoje jasne stvari u kojima se Sofija i ja slažemo. Slažemo se oko toga da knjiga koja veliča smrt premijera i kriminal, nije najbolja literatura za bilo koga, a ni društvo na polici sa našim najvećim i najdičnijim. 

Nakon nekoliko dana, na stranicama Blica objavljena je i kolumna Biljane Srbljanović kao odgovor na „bahatost“ mlade aktivistknje Pokreta 1 od 5 miliona. Ona je branila, dobro čitate, branila Vuka Stefanovića Karadžića i narod koji koristi njegovo reformisano pismo. No, to je to od odbrane bilo čega srpskog, pa bilo ono dobro, najbolje. Poznata spisateljica koja koristi i to ne skriva, autošovinizam za samopromociju, pojašnjava u tekstu da je baš zbog toga da bi Aca Lukas i Goran Vesić pisali knjige Vuk i reformisao azbuku, pa to naziva revolucionarnim činom. Nisu više samo elite kadre da pišu knjige, sad mogu i svake „šuše“. Ona „petparačke priče“ Ace Lukasa poistovjećuje sa najvećim djelima Mome Kapora, ocjenivši ih „osvetničkom pornografijom u svom najbanalnijem smislu“. Momo Kapor i njegova djela za nju predstavljaju trijumf seksizma sa istim literarnim stilom kao i Lukasovo „Ovo sam ja“. 

Foto: Biljana Srbljanovic knjizevnica, dramska spisateljica. 31.10.2017 Foto Marija Jankovic

Nastavlja se ta crta nacionalnog samopovređivanja u njenom tekstu, koja se osjeti u svim kolumnama. Nova žrtva odbrane Vukove reforme je Dobrica Ćosić. Čuđenje što se na polici nalaze Ćosićevo „Vreme zla“ i Vesićeva „Knjiga o Beogradu“ je posve bespotrebno. Ukoliko vas na čas i začudi, predstavljate malograđanštinu u tijelu prosječnog političkog aktiviste. A nit koja veže Ćosića i Vesića, po profesorici FDU-a je „banalnost o tradicionalnim vrijednostima“ i „intelektualno limitirani davež na istorijske teme“. Primitivnost dostiže svoju beskonačnost u nazivanju Dobrice Ćosića, bez obzira na njegovu političku grešnost, „limitiranim davežom“.  Osobu koja tri nominacije za Nobelovu nagradu opravda svojim bezvremenskim djelima poput „Korena“ ili upravo danas nikad aktuelnijim „Vremenom zla“ banalnim i bezvrijednim je nazvati suvišno je. Koliko god njegovo mišljenje za života nije bilo u skladu sa spisateljičinim, dužnost mi je da vas sve podsjetim na prošlost Biljane Srbljanović. Nikad žustrije se, prije prelaska u već „demode“ autošovinizam i kvaziliberalizam, nije borila za nacionalnu srpsku državu kao u kragujevačkom „Pogledu“, dok danas u želji da raskine sa prošlošću desničarke koja se zalagala za restauraciju četničkog pokreta naziva sve sa srpskim predznakom patetičnim vraćanjem u prošlost, a naše književnike pak literaturom koju vrijedi izbjeći u životnom nadograđivanju. 

Tutorijal kojeg je ponudila u par redaka jeste vrlo jednostavan. Ukoliko želite da postanete pisac ne trebate uopšte pisati kolumnu u uglednom građanskom listu, kako sarkastično naziva Danas. Veći ste pisac ako pišete na telefonu, kažete šta mislite na humorističan i zanimljiv način, i još nešto – potrebno je pročitati desetine hiljada knjiga čiji autori nisu ni Kapor ni Dobrica. Možda tim picima koji nastanu po njenom receptu, u talasu pridobijanja publike na ekstravagantno humorističan i ekskluzivan način pomognu Vesićeva reportaža i Lukasova životna transparentnost na papiru. 

No, nije sve crno-bijelo. U nečem se slažem i sa Biljanom Srbljanović, scenaristicom jedne od najboljih srpskih serija – Otvorenih vrata. Pravo da koristimo našu ćirilicu, našu latinicu, naše pismo koje je oblikovao najveći revolucionar poslije Karađorđa, Vuk Stefanović Karadžić imam i ja, i moji prijatelji, i svi koji svoje misli žele da predstave drugima kroz riječi. Jer riječi su oružje jače od bilo kakve bombe, nepresušne su, a bolno odjekuju dugo. Njihov eho je nesavladiv. 

„Reforme, ne maskarada“ rekao je veliki Šarl de Gol, a naš Vuk je ostavio reformisanu slobodu svom narodu, baš kao i pomenuti general, onda kad mu je čista sloboda najviše trebala. Sloboda da pišemo, da se izražavamo onako kako mora jedan civilizovan narod, i sloboda da živi jedan drugi narod, je vrlo slična sloboda, zato Karadžić i De Gol imaju više sličnosti od nekog tamo dalekog Kapora i bliskog Lukasa, ili zaboravljenog starca Ćosića i milog zamjenika Vesića. 

Srbija – zemlja zaboravljenih velikana – Lični stavovi – Dnevni list Danas

Biljana Srbljanović – Ostrvo maligana – Javni servis

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Najpopularnije

Uručena pomoć porodici Đorđević iz sela Sejanica

Porodica koju čine otac Miloš, majka Miljana, ćerka od pet godina, sinovi blizanci od tri godine je pre nekoliko dana postala bogatija...

Александар Петровић – Аца Селтик, ваш и наш рокументарац

Ако музику схватиш као рутину, онда то није рокенрол Обично пред наступ ја мрзим цео свет. Није то зато...

Pitam se

Znaš, pitam se ponekad, kuda ide ovaj svijet. I šta to...

Патријарх Варнава – политика литија

У разговору са људима често можете чути приче како је важно, посебно у време тешкоћа одржати слогу и разумевање међу људима. Ако...

POSLEDNJI KOMENTARI

Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?