Friday, September 17, 2021
Politika Srbija Sekularizam je mrtav

Sekularizam je mrtav

Približavamo se neizvjesnom ustoličenju mitropolita crnogorsko-primorskog, crkvenog čovjeka, na Cetinju, u „sekularnoj“ državi, u prestonici koja je bila mjesto ovakvih duhovnih svetkovina unazad više od 500 godina. Danas o tome pričaju državnici, ambasadori, narodni poslanici, izaslanici, zamjenici, sekretari, činovnici, kuvarice i kuvari, čistači ulica i perači prozora. Ustoličenje jednog mitropolita je izgleda danas bitnije za jedno društvo nego što je to bilo prije upravo tih 500 godina. Cetinje je epicentar ekstremnog nacionalizma, stvorenog u osvit novog vijeka, u raljama devedesetih kada se duhovnost vratila na velika vrata, probudile sjene prošlosti, vratilo sjećanje Božićnog ustanka iz 1919. godine. Patriotizam koji prelazi prag rodoljublja i osjećanja prema otadžbini, Crnogorci temelje na, kako kažu, sramnoj Podgoričkoj skupštini iz 1918. godine, kada su deputati odlučili zbaciti svog kralja Nikolu Petrovića, pripojiti se Srbiji i tako priznati Karađorđeviće. Ovo je samo uvertira u sistemsku retoriku poslanice Draginje Vuksanović Stanković koja na čudnovat način opisuje sebe, kao ćerku Srpkinje, pravoslavke rođene u Užičkoj Požegi, i kao nekog ko ne dozvoljava da se omalovažava i ne priznaje Crnogorska pravoslavna crkva, čiji je ona vjernik.

Tako se i danas nastavlja bitka između Bjelaša i Zelenaša. Bjelaši danas nisu oni koji se zalažu za bezuslovno ujedinjenje sa Srbijom, mada ni to nije isključeno, nego im je u prvom redu borba za opstanak srpskog naroda u Crnoj Gori, koji je od strane bivšeg nacionaliste, Srbina većeg od najvećeg, iz faktičke većine prešao u manjinu. Đukanovićevo građenje građanskog društva bi bio vrlo dobar politički čin koga bih ja bezuslovno podržavao da nije skrivenih motiva, kriminala i NATO-a koji mu čuva leđa. Zelenaši su danas barjaktari pobuna na Cetinju, protesta po autoputevima, šumama i vrletima Crne Gore. Komiti su oni, to im je naziv, a umjesto zelene, oni nose crvenu zastavu. Bore se za nešto vrlo fluidno, nevidljivo. Bore se protiv neprijatelja sopstvene fikcije. Aktuelna Vlada na čelu sa Zdravkom Krivokapićem u njihovim očima ne treba da budi strah.

Postoji izvjesna sličnost sa obe strane ovog istorijskog nesporazuma. Njihov početak, a očigledno i kraj, jeste vjera i jeste Crkva. Laži o sekularizmu i liberalizmu koje smo gajili još od 1835. godine, od borbe za nezavisnost, slobodu u zajedništvu, demokratiju i jednakost pred zakonom danas su potpuno ogoljene. Milo Đukanović je, još kao pravoslavni Srbin koji je prkosio Zapadu nazivajući ga „fašističkom silom“, kao glavnog prijatelja svoje vlasti našao Amfilohija Radovića, preminulog mitropolita crnogorsko-primorskog. Tada su Crkva i vlast našli i zvaničnu zajedničku riječ. Mitropolit Amfilohije je nerijetko koristio razne političke i kriminalne metode. Potpuno je unizio veličinu Crkve i vjere jednog naroda zbog sopstvene koristi, želje za moći i vladanjem. Patetični su oni koji pod svaku cijenu vazdižu njegov lik i djelo kao posebno važnog crkvenog velikodostojnika. Drevni biblijski prizori potpuna su ništavnost kada se pored njih, na freskama nalazi i on, mitropolit koji je održao opelo živom čovjeku iz političkih razloga, koji je podržavao Mila Đukanovića sve dok mu ovaj nije okrenuo leđa krajem 2019. godine, koji je na sahrani preminulog premijera izrekao: „ubila ga je bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da, ko se mača maši – od mača ce i poginuti“. Dakle, na fresci se nalazi jedno političko lice presvučeno u odoru borca za Kosovo i Metohiju, za srpsko-crnogorski unionizam, za pravdu i pomirenje. Njegoš se nije morao truditi da u crnogorske vrleti usadi klicu duhovnosti. Crkva i država u Crnoj Gori nikada neće biti odvojene, a zbog toga ispaštaju upravo građani, jer kad se država umješa u crkvene poslove nastane ovo što danas gledamo ta terenu: Srbe koji se bore za svoju vjeru, komite koje se bore za svoju državu, Crkvu, i Henrija VIII od Crne Gore, a od sad ćemo gledati uglavnom obrnute scenarije.  

Ko nas je tjerao da prihvatimo sekularizam koji je našao utemeljenje u Francuskoj, ko nas je tjerao da prihvatimo demokratiju koja je našla utemeljenje u Engleskoj, ko nas je tjerao da prihvatimo republiku koja je našla utemeljenje u Švajcarskoj?

Svjestan činjenice koju je Arčibald Rajs naglasio u svom poklonu nama, „Čujte Srbi“, da je Srbiji teško bez njene Crkve koja okuplja, smatram da smo upravo vrijednosti gore rečene usvojili jer smo znali da sa Crkvom, njenim postulatima i principima, razvratnim vladikama i još gorim popovima, ne možemo napredovati i svrstati se u red naprednih naroda evropskog kontinenta. Istina, razvratnost naših popova koja se ogleda u hedonizmu, ne možemo porediti sa seksualnom razvratnošću katoličkih, koji se kriju u vatikanskim zidinama bluda i razvrata, ali bojim se da i kod nas postoje slučajevi svakojake izopačenosti crkvenih asketa. I kako istoričar Predrag J. Marković kaže „naši preci nisu umjeli da se cjenkaju oko slobode“, izabrali su sekularizam kao budućnost odnosa Crkve i države.

Naši preci su mnogo toga dobrog učinili za svoju državu. Dimitrije Davidović je sastavio najliberalniji evropski ustav, ukinuo ropstvo, sunce je sjalo svima jednako, sloboda je bila svačija, Jovan Ristić utemeljuje Narodu skupštinu i parlamentarizam u Kneževini Srbiji, naši pradjedi preživljavaju golgotu kako bi odbranili Srbiju, njen narod, kulturu i običaje. U toj su borbi, vladike, mitropoliti i sveštenici smatrali da je to politički i vojni sukob, da sa tim jedna vjerska zajednica nema ništa. Takav je stav Crkve, i to ne samo naše, kada je u pitanju opstanak i fizička borba u najgorim vremenima. Upravo zato je potrebno da religija bude individualna stvar svakog pojedinca, duhovni smiraj i utočište od svakodnevnog pakla.

Ne postoje danas države koje su potpuno sekularne. Možda se to može reći za one koje su preživjele period strogog ateizma poput Bjelorusije, Rumunije i Estonije, ali to svakako sa većinom drugih postkomunističkih država nije slučaj. Danas, kao i uvijek, ratove uzrokuju vjere, različiti pogledi na svijet, želja za indoktrinacijom i vladanjem samo jedne Crkve, samo jedne vjeroispovijesti. Vatikan, kao uporište katolicizma, je glavni politički savjetnik brojnih državnika. Od Italije, Češke, Poljske, Njemačke, pa sve do Sjedinjenih Američkih Država, Vatikan pronalazi svoje saveznike za ostvarenje viševijekovnih ciljeva.

Erdoganova Turska leži na ostacima Ataturkove države koja je odvojila vjeru od države i stvorila civilizovano, slobodno društvo.

U Srbiji i Crnoj Gori, Srpska pravoslavna crkva ima veći politički značaj nego ikad.. Oslobođeni od okova komunizma i svega što on sam po sebi nosi, sjetili smo se Kosovskog boja, Cara Lazara, naših drevnih manastira i crkava koji su 50 godina bili ništa drugo nego spomenik jednog vremena, prigrlili smo vjeru, napokon slobodno slavili slavu i čestitali je drugima, ali nismo ni slutili da jedna vjerska zajednica, ma koliko brojna bila, može uticati na političke odluke. Misticizam kojeg sa sobom vjera i Crkva vijerno nose, kad postane sastavni dio državnog aparata uništava sam pojam i smisao demokratske države kojoj svi težimo. Patrijarh je danas čest gost i sagovornik brojnih političara, važne odluke bez njega se ne donose. Nakon brojnih sastanaka Aleksandra Vučića sa preminulim patrijarhom Irinejem, raspoloženje predsjednika Srbije se potpuno promijeni. Jasno je da Briselskom sporazumu Crkva nije dala zeleno svjetlo, Amfilohije je to rekao u svom opelu Vučiću, ali zašto bi to uopšte Crkva i morala da čini. Političari su dužni da svojim djelovanjem zaštite manastire i crkve koje se nalaze na Kosovu i Metohiji, to je nedvosmislen zadatak svih izabranih predstavnika. A Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne ostaje ništa drugo nego da se okupi upravo tamo gdje je i nastala, na Kosmetu, da sa vjernim narodom, i uz svu pomoć države Srbije brani srednjovijekovne manastire, svetionike vjere jednog naroda.

Ne sporim pravo crkvenih ljudi na njihovo mišljenje. Problem je što upravo ti koji imaju želju za javnim ispoljavanjem mišljenja, imaju i ambicije da utiču na odluke koje se ne tiču same Crkve i vijernika. Vladika Grigorije i njegov odnos prema vladajućoj većini u Srbiji, daju preciznu sliku o tome kakve ambicije Crkva danas na političkoj sceni ima. Špekulacije da bi on bio najbolji opozicioni kandidat, stavljaju cvijeće na grob sekularizmu.

I sada kada smo očigledno svi zajedno rekli „ne“ sekularnoj državi, možemo očekivati pobunu Crkve i korišćenje vjernog naroda u svrhu donošenja bilo kakvih odluka, možda nepodogodnih po Crkvu (mada ni to ne mora da bude) koja, uzgred rečeno, ne plaća porez državi, dok vjernici plaćaju i državi i njoj.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Najpopularnije

Ustanak ekologa i akcija Zelenih

Svijet je postao tanka nit koja nas dijeli od života i smrti. Planeta će ostati, ali hoćemo li mi na njoj, tek...

Проф. др Бојанин: Прича којој би школа требало да нас учи, али то не ради

Младост је једно тешко и озбиљно развојно доба. У младости се развија максимални развој човекових мисли, и максимално издиференцирана осећајност. Еротска љубав,...

A. D.

Opet ne znam ko sam.Svako jutro se budim u nadi da je ovo samo loš san.Iznova me progoniš,Ti uvek nađeš nov način...

Zašto je leg drive veoma bitan na benču?

Hteo sam da današnju temu nazovem "dOdAjTe 10kG nA vAs bEnČ dAnaS!1!", ali sam skontao da nisam klošar, tako da ste ostali...

POSLEDNJI KOMENTARI

Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?