Svijet je postao tanka nit koja nas dijeli od života i smrti. Planeta će ostati, ali hoćemo li mi na njoj, tek ćemo da vidimo. Neophodnost očuvanja životne sredine smo shvatili dva puta, isto onoliko koliko jedan prosječan čovjek umire. Ovo je nešto drugačiji slučaj. Prvi put su eko-alarm u svijetu uključili Zapadni političari. Cijeli državni sistemi su kreirali kampanje koristeći se i djecom kako bi promovisali nešto što se zove ekološka pismenost, realnost sa kojom se suočavamo iz njihove perspektive i njihovog ugla.
Prvi udar zelene politike na cijeli svijet bio je sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tada se osnivaju i prve partije koje beskompromisno zastupaju stav da je planeta Zemlja ugrožena do te mjere da se i ekspresnim alarmiranjem društva, regrutovanjem novih snaga u njihov pokret, neće izbjeći konačna katastrofa. Ekocentrične političke ideologije, poput zelenih anarhista, feminista ili socijalista, nisu našle uporište u državama sa jakom stranačkom i sistemskom strukturom. UK, Francuska, Italija i druge države EU, nisu dale šansu partijama zelene agende da se iskažu u izvršnoj vlasti. Tek pokoji političar, pristalica ekologije, sjedne u fotelju ministra zašitite životne sredine. No danas, prateći agresivnu kampanju u kojoj su riječi i brojevi postale puke floskule, u pojedinim vladama vrlo jasno participiraju Zeleni. Nerado ćemo se sjetiti Zelenih Joške Fišera u Šrederovoj vladi „bombašici“. Trenutno samo u Švedskoj, Letoniji, Grčkoj i Mongoliji, Zeleni učestvuju u izvšnoj vlasti. Na njemačkim parlamentarnim izborima će upravo Zeleni biti presudni za formiranje vlade. Možda se i ovaj drugi dio prvog zelenog udara izjalovio ili će tek, kod nas zasigurno uporište našao nije. A zašto, pročitaćete nešto kasnije.
Da je klima promijenljiva stvar i da zavisi i od nas, drugi put smo shvatili prije svega nekoliko mjeseci. Kada smo svakodnevno prolazili pored rijeka prepunih plastičnih flaša, kesa i fekalija, kad smo osjetili nesnošljiv smrad od umrlih životinja koji dolazi iz naših pririodnih ljepota, koliko nam dim svima šteti, koliko su nam rijeke (bez obzira na privredni potencijal koji u sebi kriju) neophodne, uhvatili smo se u koštac sa realnošću u našoj kući, ne na nekom glečeru koji je upravo potonuo u posljednjem hladnom celzijusu svoga bitisanja. Prihvatili smo posve drugačiji oblik patriotizma. Shvatili smo da nisu puške i bajoneti jedini vidovi dokazivanja ljubavi prema otadžbini. Postoji nešto suštinski važnije, a isto tako hrabro i odvažno (bar za one koji nisu naviknuti na pristojnost) kao i osmatranje neprijatelja na braniku otadžbine. Onda se s razlogom pitamo kako patriota može biti čovjek kome je teško iskoristiti iskonsku funkciju kante za smeće, kako jedan patriota može posjeći pola šume zarad ličnog profita? I našli smo jednostavan odgovor u jednostavnim postupcima. Kada bismo samo, kao svjesne individue, postupili viteški prema pririodi, okolini i budućnosti, napravili bismo jasnu razliku između patriota i nacionalista, koji jedno što mogu jeste ugroziti položaj svoje države, ali i živote njenih građana. I sada, kada nam je došlo do grla, grcamo na svim frontovima.
U neposrednoj blizini gradova Dvora i Novog Grada, 40km od vrlo seizmogeno rizične Petrinje, ali i 70km od iste takve Banjaluke, hrvatska vlast namjerava da taloži nuklearni otpad. Trgovska gora je kamen spoticanja, ali i najozbiljniji problem za sve građane koji žive u okolini buduće deponije. Tih građana je i više od 250.000. Njihovi životi zavise od hrvatskog Plana prostornog uređenja koga je Sabor izglasao 1999. godine. Da li su istorijsko-kulturološke okolnosti navele baš taj saziv Sabora da u sam kraj jedne hrvatske regije, poznatije pod nazivom Banija, taloži najopasniji otpad koji dolazi iz industrije, energetike i drugh djelatnosti? Najistaknutiji borac protiv deponovanja nuklearnog otpada na Trgovskoj gori je bivši predsjednik opštine Bužim, Jasmin Emrić. On je i tokom svog mandata u Parlamentarnoj skupštini BiH vodio otvorenu kampanju protiv te hrvatske akcije. Nije uspio u svojoj namjeri, a ne uspijevaju ni Krajišnici koji se uz vlasti Republike Srpske pokušavaju na konkretan način izboriti za život i opstanak na tom području.
Sa druge strane, rijeke Drina i Jadar našle su se na udaru i giganata, i neodgovornih građana. Umjesto blistavo čiste, biodivrezitetom prepune brze rijeke, koja pored privrednog ima i kulturno-istorijski značaj za narod sa njene obje strane, bez većeg zagledanja vidimo fekalije pomješane sa najkvalitetnijim plastičnim smećem, Bošovim veš mašinama, nađe se tu i poneka Armalova česma. Da se neko okupa? – radije ne. Jovan Memedović je u svojoj emisiji Sasvim prirodno pokazao ljudima do kakve katastrofe nas naša nemarnost može odvesti i koliko smo halapljivo bezobrazni u mišljenju da je rijeka samo jedna altruistička pojava bez koje možemo.
Crveni Jadar predstavlja, nažalost, potpuno neprirodnu avangardnu pojavu. Da Rio Tintu nije mjesto“ međ’ našim šljivama“, dala je do znanja i istaknuta glumica Svetlana Bojković. Uz nju na beogradskom Ekološkom ustanku bili su i drugi glumci, aktivisti, Eko straža (koja će se kasnije povući), ekološki aktivista Ćuta, ali i profesor Poljoprivrednog fakulteta Vitomir Vidović koji je kritikovao Đinđića za kriminalizaciju zakona o privatizaciji i prodaju fabrika u bescjenje.
Bojim se da će opet, kao što svi građanski i dobronamjerni protesti završe, cvijeće na grob i ovom pokretu staviti opozicija koja sve ove godine živi u dubokom magnovenju. Ukoliko se Ustanci nastave, ukoliko građana bude sve više, priliku da se promovišu i oni koji su za ekologiju saznali samo preko Viole fon Kramon, neće propustiti.
Zapad ima pogrešne metode sijanja novih ideja u druge nacije i kulture. Pored toga, da ne budu sami, raspršuju svakojake krize, pa i klimatske, u zemljama u kojima to nije bio problem broj jedan. Mnogim porodicama širom svijeta kojim su oni nerijetko harali ili to čine i danas, problem je gladno dijete, njegovo obrazovanje i budućnost. Klima im nije ni na kraj pameti.
Prioriteti se mijenjaju, i to je potrebno za funkcionisanje univerzuma. Upravo zbog takve agresivne propagande prvi pokušaj ekološkog osvješćivanja nije našao uporište niti u našem narodu niti našim političarima. Drugi put je naš put. Građanski. Nisu političari još uvijek shvatili da dogovori sa Rio Tintom i ekspolatacija litijuma na takav način nisu vrijedni uništavanja jedne predivne rijeke jednog predivnog kraja. Zagađenje vazduha smatraju nužnim zlom potrebnim za ekonomski i privredni razvoj države. Ali ne smatraju građane za žrtvama njihovih loših političkih ambicija, propalih ciljeva i direktiva.
„Domovina se brani rekom i ribom u vodi…“ kaže Ršum, a mi se slažemo i dodajemo – domovina se brani vazduhom, vodom i slobodom.