Friday, March 29, 2024
SportDušan Duda Ivković – romantičar sa Crvenog krsta

Dušan Duda Ivković – romantičar sa Crvenog krsta

Čitav, rekli bismo, a ne samo košarkaški svet, oprašta se ovih dana od velikana te magične igre. Veći deo dana, budući da nas je vest o odlasku Dušana Dude Ivkovića zadesila u jutarnjim satima, razmišljao sam o tome, da li bi tekst skoro golobradog studenta novinarstva (doduše završne godine), koji sa košarkom i nema baš puno dodirnih tačaka dorastao ličnom opraštanju od takvog  izuzetnog stručnjaka. Nisam bio siguran u sopstvenu nameru, ali…

Novembar je bio hladan, tih dana krajem meseca u redakciji je, kako je izgledalo, zavladala izvesna učmalost. Zagledani smo u nadolazeće praznike, ali uprkos prazničnim danima koje nas očekuju, pripremao sam dokumentarnu emisiju o beogradskom Crvenom krstu; o vremenu i čuvenim ljudima što su taj gradski kvart činili, kako pojedinci kažu, svetim mestom. Prevrtao sam brojeve telefona, okretao i poznate i nepoznate, ali sam posebno bio nervozan kad god bih u telefonskom imeniku došao do slova „D“. “Hoću-neću, hoću-neću…” govorio sam sam sebi dok sam gledao broj Dušana Dude Ivkovića i proveravajući istovremeno u svom mobilnom da li je ispravan. Pitao se šta bih prvo mogao da mu kažem ukoliko ga dobijem, kako da se predstavim, koje argumente da upotrebim da ga privolim na intervju. Ne mogu sa sigurnošću da kažem koliko je trajalo to dumanje, ali sam na koncu ipak smogao smelosti i odlučio da ga nazovem. Sporim koracima pošao sam ka prostoriji šminkernice, pomalo skrajnutoj, idealnoj za skrovit razgovor sa osobom poput Dude Ivkovića. Prisetio sam se mahinalno, verovatno da bih se koliko-toliko smirio, i reči prijatelja koji mi je nekoliko dana pre, dao Ivkovićev broj telefona:

–Vidi, predstavi se, kažeš šta hoćeš i zamoliš ga. Jednostavno je. Zna Duda da bude nezgodan, ali je zaista pristojan čovek…– prisećao sam se tog razgovora.

–Kako ću bre, Dule, prijatelju, pa to je Duda!? – opirao sam se, ali je i moj prijatelj bio uporan.

U svom stilu mi je i odbrusio:

–Pa, jeb*te, i on je samo čovek, kao i svi mi. Pokušaj, ništa te ne košta.

I to je izgleda prevagnulo.

Jeste, idealizovao sam ga donekle, pridodavao mu, možda, karakteristike nedodirljivog čoveka, zaboravljajući da je većina velikih i poznatih ljudi, zapravo jednostavna.

Onda smo moj drugar i ja počeli da nabrajamo uspehe koje je postigao s reprezentacijom, brojnim klubovima, prisećali se nekih čudesnih detalja iz njegove blistave karijere, ali i anegdota…

Udahnuo sam duboko, pritisnuo zeleno dugme na ekranu telefona i čekao da se javi glas sa druge strane… Kada se to posle desetak sekundi i desilo i kada sam čuo Ivkovićev pozdrav, strah u meni kao da je potpuno nestao; naravno, predstavio sam i prosto u dahu rekao da želim da napravim TV emisiju o Crvenom krstu i da bi mi bilo neizmerno drago da i on u njoj učestvuje, da, s tim u vezi, kaže nekoliko rečenica… Sačekao je da završim rečenicu, a onda uzvratio, učinilo mi se malo glasnije:

Foto: Sputnik

– Nizašta nemam vremena, a sa medijima sam raskrstio!

Zamolio sam ga, gotovo ponizno, da mi dozvoli još samo minut-dva za objašnjenje i kada je to učtivo prihvatio spomenuo sam opet Crveni krst, kao njegovo mesto rođenja, ali i njegovog rođenog brata, što je, po svoj prilici – kad danas o tome razmišljam – bilo ključno da Ivković prihvati moju ponudu.

Ipak, nismo se odmah dogovorili o detaljima. Načelno je, dakle, pristao, ali sa molbom da ga opet nazovem u narednih nekoliko dana…

Redovno sam to i činio u nekoliko navrata, ali je Ivković iz ovog ili onog razloga, katkada se žaleći i na zdravstveno stanje, odlagao snimanje razgovora.

U međuvremenu, na redakcijskim kolegijumima, uredništvo je čak pominjalo mogućnost da taj razgovor otkažem, uz konstataciju da Ivkovićev intervju verovatno neće da nam učini preveliku čast, i da, verovatno, iz pristojnosti ne želi da nas otvoreno odbije.

Nisam pristajao na takve stavove; nisam odustajao. Hteo sam, u stvari, sad pošto-poto da uradim taj razgovor, tim više što nisam nameravao da u njemu i jednom rečju pominjem bilo šta u vezi sa košarkom, već da je to gotovo jedinstvena prilika da gledaoci čuvenog stručnjaka vide iz sasvim drugog ugla.

Od novembra 2020. do marta 2021. godine, često sam pozivao Ivkovića, i bez obzira na to što je – kako sam već rekao – odlagao snimanje iz ovog ili onog razloga, ohrabrivala me činjenica što bi me odmah pri javljanju “prepoznavao” i vremenom mi se obraćao kao “starom poznaniku”.

Da, istina je da je u tim kratkim telefonskim komunikacijama katkad  znao da opet okrene na drugu stranu i kaže ponešto u stilu “Ma, kakav, bre, razgovor, šta će nam to?”, ali mi je ipak i dalje ostavljao “otvorena vrata” rečima da ćemo se opet čuti.

I tako sam ga – a već sam se nekako bio i navikao pa čak i okuražio u tim razgovorima – svaki put nanovo podsećao na dato obećanje…

– Znam, samo te malo zajebavam i proveravam te – znao je da se našali.

Onda se susret napokon i desio, nakon što smo prethodno dogovorili tačno vreme i mesto razgovora.

Tačno u podne, u njegovoj kući.

Čim sam sa kolegama stigao ispred kapije porodice Ivković, nazvao sam ga i kazao da smo tu; učinilo mi se da je lepo raspoložen i u sebi pomislih: dobar znak.

Već sledećeg trenutka diskretno sam dao znak kolegi Ivanu, snimatelju, da uključi kameru i prati me…

Dok smo koračali ka ulazu kuće, razmišljao sam kako je onaj nelagodan osećaj nesigurnosti u meni i neizvesnosti potpuno iščezao, ali je to trajalo tek nekoliko trenutaka.

Foto: MozzartSport

Ivković nas je dočekao na ulaznim vratima i kad je ugledao uključene kamere, ne dajući nam priliku ni da progovorimo, strogo naredio da prekinemo snimanje, što smo, naravno, uz izvinjenje i učinili! Sadržaj razgovora što je usledio, novokomponovanim vokabularom rečeno „off the record“ iliti van uključenih kamera, ne bih ovom prilikom otkrivao, neka to ostane mala tajna, ali se i sada sećam da mi je u tom trenu kroz glavu proletela misao: Kako li su se igrači poput Spanulisa, Teodosića, Paspalja, Divca ili Đorđevića osećali u prilikom njegovih “predavanja”?

Uveo nas je u jednu od prostorija kuće, ponudio da se sednemo, a onda, i dalje bez povišenog tona – aristokratski, rekao bi neko sa strane – u dve-tri rečenice objasnio “pravila igre”. Zahtevao je, naime, da razgovramo isključivo o temi koju smo dogovorili.

Potvrdili smo, dabome, i njegovu i našu želju i iskoristili priliku da se još jednom izvinimo što smo nenajavljeno počeli sa onim snimanjem od malopre.

Usledilo je piće i kratko neobavezno ćaskanje…

Slušao sam ga pomno kako govori o porodici, prijateljima, još nekim drugim dragim ljudima i drugim svakodnevnim stvarima, što me je uverilo u reči mog prijatelja koji je poznavao Ivkovića da je on  “samo čovek” od krvi i mesa… “Jednostavan, odmeren, načitan, šarmer sa autoritetom u sebi…”

Iz te misli prenuo me je iznenadan Ivkovićev pljesak dlanom o dlan i izrečena “naredba”:

– Nego, idemo ljudi! Ajde da radimo…

Kao iskusan profesionalac ponudio je da izaberemo uglove za snimanje i “stvarni razgovor” je zaista krenuo…

Intervju je trajao tridesetak minuta; nadahnuto je evocirao uspomene iz najranijih dana života, sećao se ulice u kojoj je rođen, “Radničkog” u kome je ponikao, prijatelja i drugara, kafana u kojima je slavio pobede i sa setom govorio o prolaznosti života…

Ne mogu, a da se ne setim da je pri kraju razgovora bio, barem meni, začuđujuće emotivan (nisam ga takvog doživljavao); možda upravo zbog prošlih vremena o kojima nam je govorio, a koje se ne mogu i neće ponoviti, ali i svih onih ljudi koje je spominjao, koji polako odlaze ili su već otišli putem i gospodina Dušana Dude Ivkovića…

Posleratni period na beogradskom Crvenom krstu zahtevao je nove trendove, novu vrstu zabave, nove modele ponašanja, svojevrsno viteštvo, junaštvo, mangupluk, ali i načitanost, kulturu na visokom nivou, ali pre svega i učtivost u ophođenju prema ljudima. U svemu napomenutom, kako samo čuli od njegovih savremenika sa Krsta, Duda Ivković je bio predvodnik! Poticao je iz porodice intelektualaca pa je donekle razumljivo što je voleo knjigu, ali je istovremeno trenirao i boks, da bi košarku zavoleo pod uticajem starijeg brata Slobodana Pive Ivkovića, izumitelja “Romantičara” sa Crvenog krsta o kome je Duda govorio s velikim poštovanjem i u superlativu. Družio se, pored ostalih, i  sa glumcima, a jedan od njih mu je bio i školski drugar iz klupe Dragan Gaga Nikolić…

Foto: Blic sport

Dušan Duda Ivković je krenuo sa kaldrme Crvenog krsta i penjao se na najslavnija postolja, na kojima se dodeljuju medalje najboljima ne samo u košarci. Ponosno je i u dalekim svetskim destinacijama pominjao i ime beogradskog Crvenog  krsta, kraja odakle je potekao, i sve one ljude koji su u svojim  profesijama zadivljavali svet oko sebe…

Žalio je – kažimo pri kraju i to – jedino za tim što među svojim ličnim relikvijama ne poseduje zlatni medaljon od njegovog dede Nikole Tesle. Čuveni svetski naučnik je, koliko je poznato, takve poklone slao svim novorođenim članovima porodice, a Dudi izmakao jer je rođen godinu dana po Teslinoj smrti.

O trofejima i medaljama u svetu košarke Dušana Dude Ivkovića suvišno je ovom prilikom pisati, jer ih je za njim ostalo, što bi se reklo, kao iza numizmatičara markica.

Meni je “romantičar sa Crvenog krsta” pružio priliku, kao i igračima koje je sa klupe uvodio u igru prvo na dva minuta, a kasnije od njih, kako kažu, pravio ljude, da ga bar na kratko upoznam i s njim napravim intervju.

Za novinara koji tek počinje da se bavi ovim poslom – malo li je!?

Autor: Vukašin Nedeljković

Krstaši odlaze ranije

Dušanu Dudi Ivkoviću

Foto: Novosti

Golubovi su kod Krsta,
Umorne trole spavaju,
Na znak Božijeg prsta,
Duše se meke ukrcavaju.
Sa šakom sunca prvog,
K’o lopta košarkaška crvenog i okruglog,
Karudijan je pratio Krstaša.
Kraj crkve Bogorodice,
Visoko je precima poleteo,
U naručje Tesle i Pive i zagrljaj golubice beo.
Tucite zlatna zvona,
Tanko,
najtananije,
Pratite srce šampiona,
Krstaši odlaze ranije.

Autor: Dušan Stojanović

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Najpopularnije

POSLEDNJI KOMENTARI

Cousin Rupert on U prašini ove planete
Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?