Naša slavna glumica je jednom prilikom rekla “danas treba reći ljudima da kada bismo kao individualci bili više kreativni, bolje bismo se razumjeli među sobom. Iznenađena sam otkrićem koliko je kapitalizam primitivan. To veliko zarobljavanje ljudi, veliki urbani logori, zone Interpola i budućnost/sadašnjost u kojoj su ljudi na sedativima dok kompanije ratuju izgledaju mi strašno.” Upravo ovakve misli Sonje Savić su pretočene u jednu, pa čak ni naizgled, “dječiju” realnost u novoj seriji koja je poput virusa, brzinom svjetla ušla u kuće, ali i umove velikog broja ljudi. Možda je to glavni problem opuštenog gledanja Netflix-a, scena idiličnog života tinejdžera, drama i krimića, naravno, pod prizmom propagande savremenog doba. Tako su možda prvi gledaoci ove eskapade realnosti na korejski način bezbrižno sa dječicom sjedili na trosjedu, sve dok nisu uvidjeli suštinu, i dok zaista sadržaj nije zainteresovao djecu.
Naš život je igra lignje. Ako se gadite na krvave scene najpoznatije serije u proteklih nekoliko dana, gadite se i na svijet u kome živite. Republika Koreja, u svijetu poznata kao onaj bolji dio poluostrva, postaje agresivni izvor nezadovoljstva. Američki san u korejskoj kuhinji je dao rezultate kakve američki projekat zapravo i treba da da – 40% ukupne radne snage su osobe sa niskim ili izrazito niskim primanjima, dok je samo 1-1,3% onih sa najvećim prihodima. Dakle, Južnom Korejom vlada demokratija i von, valuta koja je zapravo i „glavni lik“ ovog drama-trilera. Polovina starih ljudi je 2018. godine u Republici Koreji, državi sa najvećom stopom samoubistava u razvijenom svijetu, živjela u siromaštvu. Sada je malo jasnije otkuda povod za taj bunt korejske kinematografije koji trijumfalno počinje Parazitom, i nastavlja Igrom lignje. Ovo je djelo u kome su isprepleteni žeđ za novcem, zavist, trud, sreća i religija, a najstrašniji trenuci distopijske orgije krivoločnih scena jesu dječije igre pretvorene u pakao modernog života.
Jedan od upečatljivijih i momenata koji se ponavljaju u intervalima, opuštaju, ali i golicaju maštu, jesu zapravo najnapetiji trenuci prije početka igara koje prati kompozicija Austrijanca Johana Štrausa “Na lijepom plavom Dunavu” ili priličnije “An der schönen blauen Donau”(1866). Možda Dunav ne teče hladnim gudurama Južne Koreje, ali kompozicija ima za cilj da oslika dvije slike realizma. Na jednoj je teškoća života građana Austrougarske iz 1866. godine kada počinje Austrijsko-pruski rat u kom Austrija doživljava velike poraze, dok je na drugoj nabujala želja Italijana i Njemaca za ujedinjenjem državica u dvije nacionalne i jedinstvene države. U ovom slučaju jedna slika je težina života i stradanje igrača, a druga neskrivena želja svakog Koreanca sa obje strane 38. paralele. Iako primarno ima za cilj da opusti 456 beznadežnih takmičara sa životom za život, ona pompezno najavljuje masakr.
Svi ljudi su došli u logor koji im nudi novac kroz smrt i demokratiju tragajući za jednostavnom zaradom novca kojim bi platili dug, živjeli bolje, postali jači kako ih okrutni kapitalistički sistem ne bi samljeo. Nisu znali da su upravo dječije igre točkovi mašine koja melje. Poraženi su, uniženi i bore se, beskompromisno, okrutno, poput najkrvoločnije životinje, za novac koji visi u zraku u kasi koja se smrću pojedinca puni sve više i više. Ukoliko bismo teren za igre posmatrali kao jedno veliko tržište, uvidjeli bismo da ono nema komplikovanih pravila, da ono nema dozu morala, saosjećanja, obzira ili prosto – osjećaja. Dakle, tada bismo vidjeli da postoji samo cilj, jedan, a to je preživjeti na tom tržištu. I da, to je stvarnost koju smo gradili zajedno i nećemo je se lako odreći bez obzira što ćemo reći da su scene mrtvih ljudi užas bez premca.

Kako sam već spomenuo, istraživanje socioekonomskog statusa Koreanaca doprinosi cjelovitosti slike i objašnjava nam suštinu serije. Rast BDP-a rezultuje i naglim porastom bogatih porodica, ili kako to oni nazivaju „čaebol“, koje kontrolištu cijele firme eksploatišući radnike na najbrutalniji način. Mlađi stanovnici Južne Koreje stvaraju sve veći kritički stav prema stanju u državi kojom vladaju konglomerati i bogate porodice, a ne demokratija, odnosno većina, jer kako i sami kažu, onda bi to bila socijalna država, a ne agresivna neoliberalna tvorevina. Kang Se-bjok je djevojka koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje, još uvijek nesalomljive Bastilje džuče ideologije, i pokušava da plati posrednike koji bi pronašli njene roditelje na sjeveru i preveli na jug. Na pitanje da li je u Južnoj bolje nego u Sjevernoj Koreji ona je ćutala. Mnogi smatraju da nije, ali ipak odlaze na jug kako bi se dokopali užitaka modernog doba, interneta, kritike i „slobode“. Interesantan naziv kojeg mladi upotrebljavaju uz kritike prema Vladi, predjedniku Mun Džae Inu, jeste sintagma „pakao Hoseon“. U masmedijima ova fraza se tumači kao „beznadežno društvo“ koje ne nudi ekonomsku sigurnost mladih, simbolišući nezaposlenost, opštu klasnu nejednakost i prekomjeran neplaćen rad. Ta nejednakost se ogleda i u vojsci koja je stekla veliku ulogu u društvu u kome je napetost od nuklearnog rata na visokom stepenu. Služenje vojnog roka, u zavisnosti od roda u kom se budući vojnik obučava, traje od 18 do 21 mjesec. Oni koji dolaze iz bogatih porodica nerijetko izbjegavaju služenje, odlaze u inostranstvo ili podmićuju nadležne kako bi izbjegli iskorištavanja i zloupotrebe. No, brojni se odlučuju da služe u Američkoj vojsci, za njih prijateljskoj, koja ih je spasila zla komunizma i diktature, smatrajući da će tamo imati bolje uslove i veću slobodu. I u pravu su, imaju i veća prava i veću slobodu dok služe tuđoj državi.

Zbog vrlo lošeg položaja u društvu mladi svoj bunt ispoljavaju potpunom apstinencijom od tradicionalnog života, ne stupaju u brak niti imaju želju za odgajanjem djece, pa ih društvo osuđuje nazivajući ih Sampo generacijom (treća generacija odustajanja).
Život, ne samo u Južnoj Koreji, izgleda mnogo komplikovanije nego onaj koji se vodio polovinom ili krajem prošlog vijeka. Mi, Balkanci, koji smo preživljavali najveći pakao savremenog doba, ovaj period treba da posmatramo kao mirnodopski način napredovanja i prevazilaženja stereotipa i nacionalnih razlika, te se sa statusa kvo ili iz kriznih situacija pomjeriti progresijom naprijed, u budućnost koja će za početak biti sigurna i izvjesna, bez obrisa sukoba, stradanja, ratova.
Dakle, igre koje takmičari igraju, dolazeći do cilja živi, gazeći preko mrtvih, misleći isključivo na sebe i svoj život bez obzira na bliskost između ljudi (stradanje jednog bračnog druga u takmičenju sa drugim), su sastavni dio života, preživljavanja i nažalost, stvarnosti. Nepravda, korupcija, bogatstvo su korozivni elementi najboljih državnih sistema. Tako je Južna Koreja nakon rata bila država koja je napredovala, rasla i razvijala se uz podršku Sjedinjenih Američkih Država, često mijenjala običaje prilagođavajući se vestrenizaciji ili globalizaciji, a sada je takav koncept počeo da stagnira, da umire. Jedan segment Koreanci, bez obzira na klasne i ideološke razlike nisu niti zaboravili niti potisnuli, a to je želja za ujedinjenjem poluostrva razdvojenog interesima velikih sila. Kada pogledamo to poluostrvo, sa stanovništvom bez razlika, ne čudimo se sukobima koje su te iste velike sile izazvale na Balkanu, sa minornim kulurološkim razlikama, ali izraženijim od onih kakve Koreanci sa sjevera i juga ispoljavaju.

Na kraju serije, koju je već pogledalo više od 132 miliona ljudi širom svijeta, nameće nam se jedna vrlo teška istina, teška za nas mlade ljude. Da se iza svega toga krije i da cijeli projekat najsvirepijeg ubistva ljudi namamljenih na novac i drugačiju budućnost, kontroliše stara, onemoćala i oboljela osoba bolna je stvarnost svakog od nas. Statistike radi, uzevši uzorak starosti lidera dvadeset najrazvijenijih država, prosjek je 69 godina. Ni jedan lider (ne uzimajući u obzir premijere, već isključivo čelnike država) nema manje od šezdeset godina, osim francuskog predsjednika Emanuela Makrona koji ima 43. Ovo nije kritika na račun osoba trećeg doba, osoba čije je znanje i iskustvo prekopotrebno za napredovanje države u pravilnom smjeru, ovo je samo uviđanje činjenice da na suštinski važnim pozicijama nema mladih ljudi, ljudi sa novim idejama, ljudi koji bi da grade budućnost svojoj djeci na posve drugačiji način. Nerijetko se razočaramo u mlade na pozicijama – čist primjer su Milo Đukanović, Aleksandar Lukašenko, ali i Kim Džong Un, a još ćemo detalja saznati i o Sebastijanu Kurcu nakon istrage. Postoje i oni lideri sa druge strane kao što je finska premijerka Sana Marin, Džastin Trido i Džasinda Ardern.
Brutalne scene su jedno distopijsko djelo Hvang Duang-hjuka autora serije, scenariste i režisera. Seriju je zasnovao na sopstvenom životu, mladosti u kojoj se borio za egzistenciju, i životu dvadeset i prvog vijeka u otadžbini. Predstavio nam je „mračno lice žudnje“ za boljim životom, preko finansija, pod svaku cijenu, bez obzira što su smrt vidjeli svojim očima, bivali pušteni, i „ad libitum“ se vratili u klanicu života. Ova igra će se perpetuirati u budućnosti sve do trenutka kada sistem agresivnog neoliberalnog kapitalizma pukne zajedno sa svojim načinom života.
