Kad je 2009. u Beogradu ubijen navijač Tuluza Bris Taton moglo se čuti „ovako nešto nikad ne bi moglo da se dogodi u Francuskoj“. Desetak godina kasnije možda bi i moglo… tačnije još samo neko nije poginuo na fudbalskim stadionima u Francuskoj, sve drugo smo imali priliku da vidimo u prethodnih nekoliko meseci.
Od početka fudbalske sezone, tamo negde s kraja avgusta, huliganizam je doživeo svoju punu renesansu i u svom najboljem sjaju se širi po svim najvećim stadionima. Olimpik iz Marseja je bio akter tri od pet prekida utakmica u dosadašnjem delu sezonu. Prvo su u derbiju sa Nicom izazvani toliki neredi da je i sam trener Marseja Sampaoli želeo fizički da se obračuna sa predstavnicima Nice. Ta utakmica je na kraju odigrana u novom terminu bez prisustva publike. Drugi prekid došao je prošlog vikenda u derbiju dva olimpika – Liona i Marseja kada je posle samo nekoliko minuta igra fudbaler Marseja Paje pogođen flašom i tvrdim predmetima u glavu prilikom izvođenja kornera. Utakmica nije nastavljena, a do trenutka završetka ovih redova nije doneta odluka o načinu završetka ove utakmice. Treći huliganistički pir u kojem je neposredni akter bio klub, koji je Crvena zvezda pobedila u finalu Kupa evropskih šampiona 1991. godine, bila je utakmica protiv Monpeljea. Navijači Monpeljea su pred sam kraj utakmice zatrpali teren pirotehničkim sredstvima i tvrdim predmetima. Utakmica je uz kraći prekid privedena kraju. Na sve to treba dodati i divljanje navijača Sent Etjena koji su odložili početak utakmice protiv Anžea za nepunih sat vremena nezadovoljni stanjem u kojem se klub nalazi. Takođe, u septembru prekinut je i derbi između Lansa i Lila kada su dve navijačke grupe pokušale međusobno da se obračunaju. Nakon policijske intervencije i ta utakmica je odigrana do kraja.
Dakle, ne treba biti previše pametan da bi se moglo zaključiti da je pet prekida fudbalskih utakmica za nepuna četiri meseca trajanja sezone previše. Previše je i za neku Istočnu zemlju gde se prosečno jednom do dva puta godišnje desi neki fudbalsko-politički incident, a ne za Francusku koja izlaskom Velike Britanije iz EU i odlaskom Angele Merkel sa čela Nemačke želi da iskoristi šansu i nametne se kao lider u Evropskoj uniji. Pitanje koje se otvara, i na koje verovatno neću dati odgovor je da li je huliganizam karakteristika većine država i društva, a samo ga drže bolje pod kontrolom od nas „necivilizovanih“ (da ne podsećam na toliko puta ispričanu priču o Margaret Tačer) ili čitave okolnosti u kojima trenutno živimo sa kovidim ograničenjima doživljavaju svoje prelivanje na stadione? Kao svaki politikolog rekao bih da ima i jednog i drugog, ali da postoji i treći faktor… Protesti „žutih prsluka“ protiv Makrona traju od 2019. (doduše ne istom masovnošću i intenzitetom) tako i da o tom društveno-političkom elementu treba voditi računa kada pričamo o stanju na fudbalskim terenima u Francuskoj. Da protesti protiv kovid mera igraju ulogu, govori podatak iz Holandije gde su navijači AZ-Alkmara proteklog vikenda izazvali prekid utakmice zbog novih ograničenja u toj zemlji u okviru borbe protiv pandemije virusa korona.
Ipak, nijedan od nabrojanih prekida u Francuskoj nije imao kontaciju koja je u vezi sa borbom protiv represivnih mera koje je uvela Francuska kako bi se izborila sa virusom. Šta je tačno uzrok i koji faktori su doveli do divljanja fudbalskih navijača tek će biti tema socioloških, psiholoških i politikoloških istraživanja, a nadam se da ću i sam u vremenu pred nama uspeti da doznam više nego što sam ponudio u ovom tekstu. Sve u svemu, jedno je sigurno, a to je da postoji neraskidiva veza između sporta (pre svega fudbala) i politike koliko god se neki, barem deklarativno, borili protiv toga.