NaslovnaNaukaDruštveneHerojski narod Srbije

Herojski narod Srbije

-

Teško da je bilo koja druga evropska nacija bila tako brutalno kritikovana u zapadnoj Evropi u prethodne tri decenije kao Srbija. Većina međunarodnih izjava nakon raspada Jugoslavije bila je negativna – i često propraćena užasavajućim neznanjem. Gotovo svim političarima od početka je bio jasan glavni krivac za posljednje balkanske ratove i zločine koji su s njima povezani. Kada je austrijski pisac i dobitnik Nobelove nagrade Peter Handke 1996. godine pozvao na “Pravdu za Srbiju”, zahvatio ga je pravi cunami ogorčenja. Novine su bjesnile, prije svega u Njemačkoj i Francuskoj.

Mnogi se Srbi s pravom osjećaju neshvaćenim i napuštenim. Oni pate od užasne slike koju su drugi širili o njima. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata čak su i ozbiljne novine u Podunavskoj monarhiji i  Njemačkom carstvu karakterisale Srbe kao “varvarski”, “odvratan” narod, kao gomilu razbojnika i kraljevih ubica. Govorili su da se onom ko im kao zarobljenik padne u ruke, iskopaju oči, a povrh toga, odrežu nos, uši i genitalije. “Srbija mora umrijeti”, tako je pisalo na razglednicama sila Osovine.

„Srbi moraju umrijeti“ – razglednica sila Osovine 1914. Godine
Izvor: Wikipedia

Nemali broj Švajcaraca je to vidio sasvim drugačije. Medicinska sestra Luiza Probst, koja je 1913. godine tri mjeseca brinula o ranjenim vojnicima u akciji pomoći Crvenog krsta u Beogradu, napisala je o Srbima: “Shvatili smo njihovu borbu za slobodu i bili smo srećni zbog njihovih pobjedničkih bitaka“. Drugi balkanski rat protiv Bugarske bio je zaista uspješan i dostojanstveno je proslavljen u bolnici. Sestra Probst je ljude u “potpuno stranoj zemlji” uvijek doživljavala kao “pristojne i uljudne” i bila je potpuno uvjerena u ispravnost švajcarske “pomoći Srbima u nevolji”.

Rudolf Arčibald Rajs, profesor kriminalistike u Lozani, na početku Prvog svjetskog rata izvještavao je s neutralnog gledišta o neopisivim ratnim zločinima koje su austrougarske trupe počinile nad Srbima: “Dugo je vremena moćna Austrougarska željela uništiti mali, demokratski i slobodarski srpski narod.” Švajcarski stručnjak dokumentovao je korišćenje zabranjenih eksplozivnih projektila sa strašnim posljedicama, ubistva zarobljenika i civila – djece, kao i žena i staraca, silovanja, namjerna sakaćenja, kao i uzimanje talaca, pljačku i namjerno podmetanje požara. Sva ta “planski okrutna djela” nad Srbima bila su u suprotnosti s međunarodnim ratnim pravom, kao što je i bombardovanje gradova. Razlog za ovaj “masovni sadizam” – zaključio je švajcarski kriminolog Rajs – leži u nadređenima koji su izričito zahtjevali takvo “rušenje”.

Vojnici Dunavske monarhije posebno su bjesnili nakon što su im Srbi nanijeli poraz kod Jadra i Cera između 16. i 24. avgusta 1914. godine. Ova sramota za vojsku Habsburške monarhije, koja je bila nadmoćnija po broju i opremi, bila je toliko razorna da je u njemačkom govornom području držana pod velom tajni. Nakon 1916. godine hrabri srpski vojnici – uglavnom prosti zemljoradnici i pastiri – izborili su se za povratak svoje otadžbine na stranu pobjedničke Antante.

Uzorna administracija

Srbi su vijekovima živjeli u ratnoj napetosti na prelazu sa Zapada na Istok. Sloveni doseljeni u rimski Ilirik u ranom srednjem vijeku postepeno su pokatoličavani pod uticajem Vizantije. Od 1171. dva vijeka vladala je dinastija Nemanjića koja je kulminirala krunisanjem “srpsko-grčkog” cara Stefana Dušana 1346. godine. Srpska pravoslavna crkva bila je vijerni sluga državne ideje, ali je u isto vrijeme uživala zadivljujuću autonomiju. Car Dušan je izgradio zakon koji je ograničavao prava i privilegije vladajućih klasa prema narodnim masama, osiguravao uzornu upravu i uspostavljao nezavisnost samih sudova od cara.

U odlučujućoj bici 15. juna 1389. na Kosovu polju, o čijem se ishodu može raspravljati, pali su i turski sultan Murat i kasnije sveti srpski car Lazar. Od tada su Srbi stihovima hvalospjeva u slučaju podle izdaje pjevali još blistavije o junaku Milošu Obiliću, vitezu bez straha, koji je ubio sultana i tako spriječio tiraniju. Johan Volfgang fon Gete divio se ljubavnim pjesmama srpske narodne poezije, zadivljujućoj ljepoti, kao i epu o Marku Kraljeviću (1335–1394/95): „On je najviši i najneukrotiviji od svih srpskih junaka, bezgranične snage, bezuslovne volje i postignuća.”

Bilo bi pogrešno misliti da je Srpsko carstvo propalo na Kosovom polju, budući da je preživjelo još sedam decenija u privrednom i kulturnom procvatu. Ipak, istoričar Hajnrih Gelzer iz Bazela, žalio se na “bijedu svjetskih razmjera” i “nesrećni dan” 1389. godine, koji je oteo vlast od Srba kao “sjajnog naroda, najplemenitijeg od svih slovenskih plemena“. Srbija je sve do 1459. pružala tvrdoglav otpor Turcima koji su napredovali, ali je na kraju podlegla njihovoj okupaciji.

Turska vladavina

Nijedan narod se nije borio protiv osmanske vlasti duže od Srba, jer su oni bili Turcima prvi i posljednji, na dohvat ruke (prim. prev). Čak i ako je srpska država nestala sa karte svijeta na 350 godina: zahvaljujući neprekidnom radu Srpske pravoslavne crkve, izraženom osjećaju za tradiciju i živim sjećanjima na ranije herojske epohe, Srbi se nikada nisu uspjeli pomiriti sa svojim okupatorima. Podupirali su Austrijance, Ruse i Mlečane u borbi protiv Turaka.

No, samostalnost je postignuta isključivo vlastitim naporima od 1804. do 1814. Uzdigao se Đorđe Petrović, “Crni Đorđe” (Karađorđe), i nekoliko puta porazio Turke. Nakon jednog neuspjeha, Miloš Obrenović je 1815. organizovao Drugi srpski ustanak i izborio se za samostalnu kneževinu. Godine 1829. ugledni njemački istoričar Leopold fon Ranke svojim djelom “Srpska revolucija” aktuelizovao  je prošlost Srbije u svjetskoj istoriografiji i opovrgnuo predrasude o slovenskim narodima, kao i njihovoj nesposobnosti da formiraju državu.

„Srpska revolucija“ – Leopold fon Ranke
Izvor: Amazon

XIX vijek donosi nekoliko promjena na prestolu između dinastija Obrenović i Karađorđević, ali i postepenu političku, privrednu i kulturnu modernizaciju. Rusija je zagovarala političko i kulturno ujedinjenje svih Slovena (panslavizam) i danas je svojevrsna zaštitna sila. Srbija je 1882. godine proglašena kraljevinom. Tragični događaji nisu izostali, poput ubistva kraljevskog para 1903. i kralja 1934. godine. Pod kraljem Petrom I Karađorđevićem, Srbija je u Drugom balkanskom ratu 1913. uspjela gotovo udvostručiti svoju teritoriju; pripojeni su Sandžak, Kosovo i Metohija i Makedonija. Nakon Prvog svjetskog rata osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), koja je pod nazivom Jugoslavija od 1929, isticala svoju neutralnost.

Nacistička Njemačka je 1941. napala Jugoslaviju bez objave rata uz masovno bombardovanje Beograda. Država je kapitulirala, a Hrvati su pomagali Njemcima, što objašnjava i kasnije napetosti. Srbi su ipak ostvarili dvije male pobjede: u jesen 1941. “Užička republika” dovela je do prvog oslobođenja nacistički okupiranog područja u Evropi, a 12. februara 1942. 105 zarobljenika uspjelo je pobjeći iz niškog logora. S 1,7 miliona mrtvih, odnosno preko deset posto stanovništva, Jugoslavija je morala platiti jedan od najtežih danaka u krvi od svih zemalja u Drugom svjetskom ratu.

U novembru 1945. harizmatični predvodnik pokreta otpora Josip Broz Tito proglasio je komunističku Jugoslaviju koju su činile Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija. Hrvatski diktator Tito ubrzo se okrenuo od sovjetskog modela socijalizma i približio se Zapadu. Početkom 1990-ih došlo je do raspada jugoslovenske države i izbijanja krvavih ratova u Jugoslaviji. Slobodan Milošević, sin crnogorskih roditelja, pokušao je, kao nacionalistički komunista, vojno spriječiti pokušaje otcjepljenja pojedinih zemalja.

U ozloglašenim Balkanskim ratovima na kraju XX vijeka svi su uključeni činili zvjerstva i ratne zločine. S obzirom na godine etničkog nasilja, svađa i protjerivanja, teško je razlikovati uzrok i posljedicu, žrtvu i počinioca. Za Zapad je, međutim, srpska strana od početka etablirana kao ratni huškač i agresor. Sedmice teškog bombardovanja srpskih gradova od strane NATO-a (uz njemačko sudjelovanje pod crveno-zelenom vladom) 1999. još uvijek su vrlo kontroverzni, pogotovo jer su se odvijali bez mandata UN-a. U svakom slučaju, Srbi nisu zaboravili riječi sadašnjeg američkog predsjednika Džoa Bajdena: “Predložio sam da pošaljemo američke pilote i dignemo u zrak sve mostove na Drini… Predložio sam da bombardujemo Beograd.”

U međuvremenu, smanjena Republika Srbija već je dugo parlamentarna demokratija kojoj više nije potrebna “spoljašnja intervencija”. Predsjednik je Aleksandar Vučić iz Srpske napredne stranke, dok je premijerka Ana Brnabić, otvorena lezbejka. Srbi u otadžbini i inostranstvu smatraju se sposobnim, profesionalcima, posebno u sektoru trgovine i usluga, ali i u nauci. Oni nisu ništa manje moderni i otvoreni od bilo koga drugog. A mitovi o njihovoj herojskoj prošlosti jednako su važni za njihov život kao što su sage o “Tell i Rütlijevoj zakletvi” za nas Švajcarce. Srbi su se odavno od heroja istorije pretvorili u heroje svakodnevice.

„Zakletva na Rütli“ – Henri Fuseli 1780.
Izvor: Wikipedia

Christoph Mörgeli
Die Weltwoche

Heldenvolk der Serben” (Heldenvolk der Serben (weltwoche.ch))

POPULARNO

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

SLIČNO

О колонизацији и деколонизацији ума

0
На размеђи свјетова, у процјепу интереса и на међи стварања нових поредака, српски народ је у својој богатој историји доказао своју величину, храброст и...

KOMENTARI

Dejan M. Pavićević on U Siriji se rađa novi halifat
Cousin Rupert on U prašini ove planete
Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?