Eminentnog duha i zavodljivog izraza, Draško Sikimić otvara nam vrata novih perspektiva i uvida u ego, religiju i samu njegovu poeziju. Draško Sikimić plave svodove objašnjava na svoj način, a crne sudbine razvodnjava na proste činioce.
Zašto Hrist na krstu ima tako važno i često mjesto u tvojoj poeziji i prozi? Postoji li nešto što te nervira u relaciji ljudi-religija?
Svoj odnos sa Isusom Hristom odlučio sam da poništim i počnem iznova, da priđem tome kao čovjek, a ne kao rođeni hrišćanin. Shvatio sam da je to što sam do tada radio – bio dobri, klasični, poslušni vjernik – bila samo lijenjost duha. Sada o Hristu razmišljam potpuno odvojeno od Božića i Vaskrsa, slušam ga kao druga, a ne kao Boga, jer mislim da ću tako bolje da čujem šta ima da mi kaže. Smatram, takođe, da bi svaki čovjek trebalo da preispita svoju duhovnost, jer možda ti zaista nisi hrišćanin, možda si, recimo, budista, možda je to više blisko tvome biću, a možda i jesi hrišćanin ali nikada nisi mogao da to stvarno budeš jer si mislio, kao i mnogi drugi, da to već jesi, pa se nisi nimalo potrudio. U redu je, ne moraš da budeš pravoslavac, ne moraš da budeš musliman, ništa se to ne mora.
Nedavno sam gledao Melvilov film Leon Morin, Priest, u njemu ima mnogo sjajnih stvari, ali ovaj dijalog mi je ostavio glavni utisak:
„Šta je nevidljiva crkva?“
„Čovječanstvo dobrih namjera.“
Dakle, šta mi danas imamo? Imamo to da narod, kad hoće da hvali nekog vladiku, govori samo o tome koliko crkava je obnovio i sagradio, da ne kažem – vidljivih crkava – jer zapravo samo to i jesu, ali zato nigdje nema izgrađenih dobrih namjera, onih zaista iskrenih i dobrih namjera. I nisam ja izmislio da ih nema, to vidi svako, to možda najbolje vide sveštenici, ali ćute o tome jer moraju da igraju tu svoju ulogu i čuvaju reputaciju. Zato ću ja, koji ne moram da čuvam ništa, da kažem da su svi oni loši, nikakvi hrišćani. Sveštenstvo održava svoja redovna bogosluženja, vladike besjede o svemu i svačemu, ali u narodu i dalje postoji tolika mržnja prema ateistima i odbojnost prema drugim religijama. Vjerske institucije će biti bolje tek kad njihovi predstavnici počnu da priznaju ateizam, to jest da ne označavaju ateiste kao nekakve zle ljude.
U stvari, sve ovo je već stara priča o pogrešnom shvatanju religije i neću ja ništa novo reći ovdje.
Niče je rekao jednu sjajnu stvar: „Da je hrišćanstvo proglasilo bezgrešnost čovjeka za član vjere – ljudi bi postali bogovi: tada bi se još moglo vjerovati.“ A dobri drug Emil Sioran kaže: „S religijom je gotovo kad prestane da baštini jeresi.“ Samo te dvije rečenice su dovoljne da počneš da preispituješ pristup svemu tome.
Za sebe lično mogu da kažem još i to da mi religije nisu bliske prije svega zato što u njima nedostaje humora. Ja humor zahtjevam u apsolutno svemu. Zbog toga mi je, uostalom, Saramagov roman Jevanđelje po Isusu Hristu izuzetna knjiga.
Leptirovi na aerodromu; je li ti se ikada desila sjata leptirova na tebe kao na aerodrom? Šta radiš u tim trenucima, vrijedi li uopšte pokušavati zatvoriti vrata pred ljubavlju koja boli? Tad smo „ludus“, što bi rekao Tabs.
Kad se radi o ljubavi, prvo čega se sjetim je Majakovski i ova njegova rečenica: „Larisa, draga moja, ovu torbicu bih i u zubima nosio kao pas, u ljubavi nema uvrede.” Zašto da zatvorimo vrata? Uostalom, ne postoje vrata ni za šta na svijetu osim vrata da izađeš iz kuće i vrata da se zatvoriš u sobu. Pošto je ljubav nešto neizbježno, u svakom smislu, kao nešto što te gradi ili te izjeda, ja i tome pristupam sa onim zahtjevom za humor. Hoću da kažem: ljudi su mi baš komični u svim svojim ponašanjima, a ljubav je zaista široko polje, hiljadu je mogućnosti da ispadneš smiješan. I meni se to baš sviđa. Tako to doživljavam. Zato sam i napisao – na otvorenom, ne iza zatvorenih vrata – mnogo, zapravo previše pjesama o tome; nekoliko njih su možda dobre pjesme, neke su loše. I sad kad već razmišljam o tome, možda bi se mogle napisati i neke pjesme o onima koji zatvaraju vrata pred ljubavlju koja boli: bar jednu pjesmu koja ih raskrinkava, razvaljuje njihova vrata i pronalazi ih u očajnom stanju, jadne kao i sav normalan narod.
„Neko će reći – školski primjer prekognicije, dobro poznate u parapsihologiji. Ali ne, to je samo poezija. A ona je oduvek bila prekognicija“, Dragoslav Andrić je zaključio probudivši se u bolnici nakon saobraćajne nesreće. Sledio se kad je ugledao šta je bilo poslednje što je napisao:
Pa ćeš kroz semafor proći
a onda da si mi zdravo
nastavi samo pravo
do kraja noći…
Slično se desilo i sa tvojom „Skoro nepotrebnom napomenom“?
Svi mi pišemo o smrti, na neki način, pa se nekada mora zalomiti i takav momenat. Pisac, pjesnik, o čemu sve on ne razmišlja? Onda se nekome desi to što se desilo Dragoslavu Andriću, ili ono što se desilo meni. Mislim, to su malo ekstremniji slučajevi, pa su zato zanimljivi za pominjanje. Vjerovatno postoje i neke manje prekognicije o kojima se ne priča, zato što nisu tako strašne kao saobraćajna nesreća ili gubitak ruke.
Moj događaj je bio zanimljiv jer sam se u nekom trenutku iznervirao: gubim ruku i mirim se sa tom činjenicom, ali ne mogu da prihvatim da mi život tako napadno imitira tekst koji pišem, takoreći sabotira ga, jer on je još u nastajanju, to je proza a ne pjesma koja je završena, živi tekst koji odjednom moram da sačuvam od iznenadnog i potpuno nepredviđenog spoljnog uticaja: imao sam zamišljenu priču, jednu trećinu nje napisanu – baš taj dio u bolnici, o ruci – i odjednom mi se dešava nešto slično, tako da odmah pomišljam na odustajanje od teksta.
Naposljetku, nisam znao ni kome uopšte mogu da kažem za taj slučaj, jer znam da su ljudi skloni raznim vjerovanjima, a takvo shvatanje situacije bi me smorilo. Osim toga, bilo je pomalo i komično to što, kad se sve to dešavalo sa mojom amputacijom, ja sam bio u fazonu:: „Neka, ljudi, biće ovo sve u redu, prošao sam jednom kroz sve ovo…“ Dakle, razmišljao sam ranije o tome kako je to kad izgubiš ruku, čitao sam o fantomskom bolu, i svemu što ide uz takvu životnu komplikaciju. Na kraju mi je sve to bilo toliko zanimljivo da sam morao svima da kažem. Sad to svako razumijeva na neki svoj način, pa ja onda razbijam to shvatanje i govorim da to nije ništa posebno nego samo zanimljivo, zaista zanimljivo i pomalo bizarno. Međutim, član žirija jedne književne nagrade je, na primjer, mislio da sam tu napomenu na kraju romana – koja se tiče te slučajnosti – napisao u namjeri da njome steknem nekakvu prednost jačeg doživljaja priče, što je potpuna ludost i besmislica. To me baš iznerviralo.
Šta te svrbi u današnjem društvu što bi rado počešao molotovljevim koktelom?
Ja sam poput Bernharda koji bi svim preduzetnicima odrubio glavu, ili Siorana koji kaže da ga svaki čovjek koji nešto prodaje dovodi van sebe.
Gdje novinarstvo griješi danas?
Teško pitanje, na koje možda nisam kompententan da odgovorim. Nekada stvarno prezirem sve što ima veze sa novinarstvom, a nekada posebno televizijsko novinarstvo. Znam da sam možda nepravedan, sigurno jesam, ali nema tu pomoći. Moguće je da je to zato što uopšte ne volim kad neko nešto pita. Evo, ti me pitaš za novinarstvo, a ja bih najradije odgovorio: „Što pitaš?“
Novinar bi, valjda, trebalo da bude sposoban kao pisac: da prije svega mnogo čita. Koliko je takvih danas? Ne znam. Danas su, pretpostavljam, više prisutni reporteri, sakupljači brzih informacija, ekskluziva i slično, to je postala jurnjava i biznis, a pravo novinarstvo se odvija negdje pored ili iza, gotovo nevidljivo. Ako poznaješ bar jednog pravog, velikog novinara, blago tebi.
Jedan beogradski umjetnik kog znam te preimenovao u Divni Sikimić, Draško se negdje zagubilo, a kako biva da ništa nije slučajno, nalazim podatak da si ti inventovao disciplinu Umivanje ega. Kako da je uspješno sprovedemo, da se zaboravimo i onda da se Divno opet vratimo, normalniji? Da li, što je ego veći, to je gojazniji, pretio i ne umiva se često? To… Umivanje ega, dakle.
Da prvo raščistimo ovo: sve je slučajno, dakle, sve je splet okolnosti.
A što se umivanja ega tiče… Pa, svi smo mi egoisti, više ili manje, a neki su i egomanijaci, ali neko uspijeva i da se snađe u svemu i ostane realan. Ja nisam postigao nikakav poseban uspjeh na tom polju: dešava mi se da me ego poveze, i onda negdje na pola puta puta (kao da uopšte i postoji neki cilj, avaj) vidim da mi se ne sviđa kuda idem i osjećam se jako loše. Vjerovatno zbog tog osjećaja želim da se oslobodim, ili, kako sam to tada rekao, da umijem ego.
A postoji i, za društvo važniji, kolektivni, ili takozvani nacionalni ego, koji je danas kod nas svakako nužno smiriti. Često razmišljam o tome. Pa da opet citiram Ničea, jer je dosta važno: „Samo pomoću snage da se prošlost upotrebi za život i da se od svršenog ponovo pravi istorija postaje čovek čovekom, ali u nekom preobilju istorije čovek ponovo prestaje, i bez onog omotača neistorijskog on nikada ne bi započeo niti bi se usudio da započne.“ Dakle, dešava se to da se mi prejedamo vlastitom istorijom, pretvaramo je u nezdravu hranu za naš ego, i onda imamo to što imamo: ne možemo da započnemo novu istoriju. Čini se da zaista nemamo snage da prošlost upotrebimo za život. Sve ovo se, naravno, može prenijeti i na mikro nivo, na jednog čovjeka, što se u stvari često i dešava.
Za kraj, da neko može da te odnese u bilo koju tačku u vremenu i prostoru, ko te je poveo i gdje, šta mu govoriš?
Glavna stvar: povratak u prošlost nije opcija. Ne razumijem ljude koji kažu da bi se vratili u te i te godine, epohe i tako dalje. Ostajem u vremenu u kom jesam; možda me ponekad malo zainteresuje budućnost, ali i to neka ostane tamo gdje jeste i sa onima čije je; ovo je naše i nema tu ništa loše osim nas.
Žena koju volim, povela me je u kanadsku provinciju Njufandlend, u mali vjetroviti grad Bonavista; hodamo po stijenama i gledamo u more, a ja govorim: „O jebemti, o jebemti.“
