Wednesday, November 29, 2023
PolitikaSvetDruštvo u savremenoj burleski

Društvo u savremenoj burleski

Onirizam. Onirizam je karakteristika modernog čovjeka. Sada je doživio svoju, možda posljednju kulminaciju. Kada bismo lineralno prikazali intenzitet pomračenja uma, života u snu i psihoze društva, ta linija svakako ne bi ličila na sinusoidu. Ona bi se naglo podizala sedamdesetih godina, potom devedesetih, a druga decenija XXI vijeka ličila bi na matematički fenomen, na statističku eksploziju ludila.

Iz „hipi“ šezdesetih u nove ideje kriznih sedamdesetih

Iste godine kada je u Jugoslaviji donesen novi Ustav kao nagrada za sve napore MASPOK-a, djeci Hrvatskog proljeća i liberalizacije Jugoslavije, sa Pirinejskog poluostrva su nam kovitlaci vjetrova „karanfila“ donosili vijesti o oslobođenju portugalskog naroda od diktature Salazara i Kaetana.

Karanfil revolucija – Portugal 1974. godine. Izvor: Antifašistički vijesnik

To nije bila antifašistička revolucija, niti je imala za cilj da uvede socijalnu pravdu međ’ narod. To je bilo sprovođenje planova Fridriha Hajeka i Miltona Fridmana, ali je ovoga puta neoliberalna revolucija bila makar humanija od svih onih koji su nastupili kasnije. Narod koji je izašao na ulice Lisabona držeći u ruci crveni karanfil, tog 25. aprila nije mislio da će Salazarovu korporativističku „Novu državu“ zamijeniti talas demokratizacije koji će počivati na isključivo liberalnoj ekonomskoj politici, politici dekadencije i potpunog razaranja društva. Salazar je „demilitarizovao državu i depolitizovao ljude“, bio prijatelj Zapada jednako kao i Franko, koji je godinu dana kasnije umro, a sa njim i njegova diktatura podržavana na svim meridijanima, osim u nesvrstanoj Jugoslaviji, koja se, uzgred, među prvima usportivila i Valdhajmovom izboru za generalnog sekretara UN-a, a beogradske Večernje novosti su, nekoliko godina kasnije, objelodanile sve zločine koje je Austrijanac vršio kao komadant SS divizija na Kozari. No to je, istina, malo drugačija stvar, mada ne manje važna za kontekst.

Dan nakon smrti Margaret Tačer, u Domu komuna je održana komemorativna sjednica na kojoj je Čelična dama predstavljena kao „vojskovođa koji je vratio patriotizam i dostojanstvo svakom Britancu“. Laburistička poslanica i oskarovka Glenda Džekson, ovog puta nije glumila naivnu šiparicu kao u remekdjelu „The Music Lovers“, nego je kritički predstavila onu pravu i surovu stranu tačerizma. Tačerizam i reganomika su kao Tarpejske stijene, mjesta za bacanje ljudi u Tibar i zaborav, a u društu u kojem vladaju postulati ovih ideologija „pohlepa i sebičnost su viđeni kao vrlina“, ali i jedini način opstanka. Baronesa Tačer je 1987. godine u jednom intervjuu rekla da „previše djece i odraslih misli da je, kada kažu „imam problem“, na vladi da taj problem riješi. Oni svoje probleme bacaju na društvo, a šta je društvo? To ne postoji.“ Ona je, po nalogu svojih pretpostavljenih Čikaških momaka, nakon odbijanja puča u „demokratskom društvu kakvo je Britansko“, dobila zadatak da razuvjeri sve one koji su poprilično dobro živjeli u čarima Laburističke vlade, u činjenicu da društvo postoji. Bila je u pravu kada je rekla da za Britaniju  puč nije dostojanstven, iako je njihov narod prihvatio njene surove politike jedino uz prisilu koja je u kontinuitetu trajala od 1979. do 1990. godine. Danas se njima kite više Laburisti nego Konzervativci. Cilj njene vladavine je da od svijeta napravi krizno područje, pri čemu nije zaobišla ni sopstvenu državu. Potpuna reprivatizacija i nemilost prema bilo kojim društvenim grupama (jer pobogu, ni društvene grupe ne postoje, krivi ste sami što je pendrek baš vas zahvatio na protestima u Mančesteru ili Bristolu, ili uostalom bilo kojem gradu koji je imao rudnik) osnovne su karakteristike njene Vlade. Ona je prokrčila put za suvereniste koji su se, kao gljive poslije kiše, ispoljavali u Jugoslaviji na samom kraju njenog mandata. Godine 1991. jasno je dala zeleno svjetlo Hrvatskoj i Sloveniji da idu do kraja naprijed u svojoj namjeri koju podržava i Njemačka. Godine 1980. sa ponosom je stajala na Titovoj sahrani, zamišljajući i jugoslovensku uskoro.

Margaret Tačer na sahrani Josipa Broza Tita 1980. Izvor: The Guardian

Raspadom Jugoslavije i Balkanom je konačno zavladala kriza. Šansa za neoliberalizam i njegovo usađivanje u sve pore društva su postale stopostotne, a na kraju i realizovane. Postmodernizam i njegova praznina svuda su oko nas, trendovi, korporativizam, hedonizam i laž, ne samo u riječima, nego identitetima, što je gore. Društvo kod nas pak i dalje postoji, a njime je ovladala dekadencija, ovladao je šund, kič i turbo-folk. Mi smo na razvalinama Jugoslavije i dalje, dišemo smrad koji izvire iz krvave zemlje, a živimo u greškama naših prethodnika. Da, Jugoslavija je greška, greška za koju se saznalo tek kada su uvidjeli da je „marksizam opijum za narod“, kada niko nije mogao da trpi tvorevinu u kojoj se nameću odluke, kada se nacije stvaraju gotovo svakog dana, kada se kulture diferenciraju i doživljavaju ovaploćenje, kada Hrvati po prvi put dobijaju svoju državu, ali i dalje „prljavu“ od Srba koji nisu potpuno pobijeni u posljednjem svjetskom ratu. Još je veće razočarenje u Jugoslaviju bilo kada su Saveznici iz oba svjetska rata podržali i Oluju i rat u Bosni, i sve druge, pojedinačne zločine koji su činjeni protiv Srba. Tada je Evropa konačno otkrila svoje pravo lice, a Jugoslavija se pokazala kao međuprostor u kojem je bilo lijepo živjeti, ali za nju nije bilo spremnih da ginu. Ginulo se za ideale koji su trebali da umru davno,  ako je suditi po riječima pripadnika svih naroda velike jugoslovenske porodice.

Rat i mir na šahovskoj tabli

Dok su pljuštale sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji i dok je u Bosni bjesnio rat, taj dio Balkana bio je zabranjen u svijetu, bio je crna rupa u kojoj su čudovišta spremna da raskomadaju svakog ko u nju uđe. To su, zapravo, prostori nastanjeni plemenima koji i dalje prinose životinjsku žrtvu, na njima su i dalje zatupljeni Sloveni kojima treba pomoć, a najbolje bi im došla u paketu sa osiromašenim uranijumom, jer kako drugačije sa njima… Tako je to bilo na CNN-u i BBC-ju.

Kod nas se raspadalo društvo, zaista je vladao rat svih protiv sviju, neoliberalizam je ulazio na velika vrata dok su hijene sa strane odmjeravale sve dobre vrijednosti ne bi li ih otele, uništile, odvojile od slovenskog bića.

No, dvojica su bila odvažna: jedan stari Sovjet kome je država pucala po šavovima, drugi Amerikanac, kome je američka sloboda sve više ličila na kapitalistički projekat. Boris Spaski i Bobi Fišer – senzacija za ljubitelje šaha i tada u toj, kakvoj takvoj državi, prekršili su sve norme braneći slobodu. Mnogi su u Fišeru vidjeli onog klasičnog američkog sanjara kome je sloboda što i našim današnjim „liberalima“ – imenica koja služi za samopromociju u duhu kapitalizma i vesternizacije svijeta. I prevarili su se tada, i još i dandanas trljaju glavu ne shvatajući kako je Amerika tako puna one Markuzeove „demokratske neslobode“. Od tog novembra 1992. godine, Bobi Fišer je ostrakizovan u Americi, njegovo hapšenje je promptno naređeno, a on se nikada nije vratio u tu državu. Fišer je objavio rat američkoj političkoj korektnosti i diktaturi koju hegemonistički sprovodi na cijelom svijetu, baš po uzoru na Hitlerov „Lebensraum“. U jednom tekstu je dobro rečeno za Fišera kroz Kočićevo pero „umro je slobodan i neustrašiv kao bog, a prezren i gladan kao pas!“ Spaski je bio opušten, potpuno operisan od onoga šta se zbivao u Jugoslaviji i u Sovjetskom Savezu, bilo ga je briga za sudbine aparatčika koji će sada ostati bez svog birokratskog sistema, ali je znao da je i dalje Amerika korozivni faktor i protivnik istinski slobodnom svijetu. On i dalje živi, Fišer je umro, a sa Fišerom i otpor Americi, jer nije više ni Čomski tako glasna artikulacija nezadovoljstva.

Revanš meč između Spaskog i Fišera 1992. godine u Budvi. Izvor: Chess.com

Dvojica velikana koji su o ratu govorili samo kroz crno-bijela polja kojih je ograničen broj, a o  odbranama kao egzotičnim mjestima Italije, Francuske, Rusije, probili su vašingtonski front i zadali jedan od najvećih udaraca ideji koju gaje američki biznismeni, penzioneri koji se šećkaju po Kapitol Hilu ili Bijeloj kući. Od toga se i danas establišment oporavio nije, samo je medijski zaboravio, kao što to čini sa porazom u Avganistanu, u Vijetnamu, te, iako tako ne izgleda, porazima u Iraku, Libiji i Južnoj Americi.

Amerikanci ove ljude ne vole, njima oni nisu prikazani pozitivno u medijima, niti u jedinim ispravnim novinama, oni su uništitelji poretka, rušitelji vrijednosti i demokratije.

COVID i Fransis Fukujama – diktatura i kraj istorije

Jedini kraj istorije za mene je bilo drugo čitanje jednog pisma koje je ubzano i nervozno pisao Marks svom saborcu Engelsu 1870ih kada je već uveliko otpočela revolucija u Parizu čija je posljedica bila stvaranje Pariske komune. „Zašto baš sad da počne revolucija? Nisam još završio Kapital!“ piše Marks, a Engels dugo odgovara uzrocima te revolucije. Za mene je tada razotkriven jedan ideal, pa je marskizam od jedne ideje postao jedan projekat, bojim se opet, tog ozloglašenog Zapada. Ali istinu za volju, nije tajna da su Marks i Engels Nijemci, a da je Lenjin suštinski revolucionarne ideje ukalupio ni manje ni više nego u Švajcarskoj. Zašto bismo onda pogriješili kada bismo na Sovjetski Savez gledali kao na projekat Zapada u pronalasku najboljeg sistema u kojem bi vladalo opšte zadovoljstvo, ali i „crvena buržoazija“? Kada su vidjeli sve odlike takvog sistema, došao je Gorbačov da ga počisti, da srušti „Berlinske zidove“ i kaže konačno Americi: dobrodošli na Istok. Tu doborodošlicu pružao je i Jeljcin, pogotovo onda kada je razmatrao onaj zahtjev Olbrajtove o tome da Sibir i gas pripadnu svima po malo.

Pariska komuna 1871. godina, Izvor: Wikipedia

No dobro, moje viđenje kraja istorije nije tako blisko Fukujaminom. Fukujamin kraj je zapravo dehumanizacija čovjeka, izvoz demokratije bombama, nametanje vrijednosti osiromašenim uranijumom, uništenje svega specifičnog za jednu naciju i jednu kulturu. Samo tako se može živjeti u vječnom miru. Robert Dal je davno govorio o tome kako predstavnička demokratija mora da posluži kao globalni režim kojim bi zavladao vječni mir. Dakle, da to svedemo na jedan minimum objašnjenja – totalni imperijalizam je kraj istorije. Amerikanizacija je u Avganistanu izgubila. Mi sa pravom gledamo na tretiranje Avganistanki kao na nedopustivo uskraćivanje sloboda i prava, jer mi u sopstvenoj kulturi težimo jednakosti, ali njihova kultura prosto takve vrijednosti ne poznaje, kao što je slično u Iranu, Iraku, pa i mnogim drugim islamskim državama. Poređenja radi, njihova kultura ne poznaje silovanje djece kao što to poznaje Vatikan. U Avganistanu biste za takvo nešto bili bez suđenja kamenovani, ubijeni i postavljeni kao primjer „đavoljeg“ ponašanja, dok u Vatikanu ne biste bili ni procesuirani. Kultura je važna. Amerika na svoju gleda kao na univerzalnu, a npr. srpsku kulturu i slobodarsku misao kao na svjetsku („Vi ste svet“ kampanja).

COVID je ovjekovječio raspad neoliberalnog poretka. Sada smo svjesni da se takvo društvo raspada, a knjiški primjer je opet u Americi. Društvo koje je duboko podijeljeno između onih koji pristaju da budu sluge establišmenta, vjeruju u antirasističku politiku Demokratske stranke koja je osnovala i podržavala KKK, i Trampista – rasista, fašista, nacista, teoretičara zavjere itd. Džo Bajden i njegova administracija unizili su nauku. Njihove mjere protiv zaraze koje su bile vrlo blisko ukomponovane sa naučnim mišljenjem Faučija propadale su redom. Vakcina, vakcina, vakcina, bez nje apsolutno ništa, sa njom možda. Ništa više nije dovoljno, nadzor i kontrola građana je dostigla svoj maksimum na nivou cijelog svijeta. Nazad nema. Više nikada neće biti isto. Besmislenost svake izjave Zapadnog političara samo dolijeva ulje na vatru, a vatra je spremna da zapali cijeli svijet.

U njemačkom filmu „Je suis Karl“ Kristijana Švohova, predstavljena je jedna vrlo slična sudbina Evrope kakva je bila pred Drugi svjetski rat. Nijemci su u centru pažnje. Karl je student koji, nakon što izvodi teroristički napad na zgradu u Berlinu, okuplja evropske studente u Pragu kako bi pokrenuo revoluciju. Nakon što biva svjesno i planski ubijen u francuskom gradu,  počinje nemilosrdan progon stranaca, migranata, tamnoputih Alžiraca, odnosno, svih neautohtonih stranovnika Evrope. Njegov cilj je da alarmira studente i narod i kaže upravo ono što misli potencijalni kandidat za predsjednika Francuske Erik Zemur, da će se desiti „velika zamjena“  stanovništva Evrope za migrante sa Bliskog Istoka.

Je suis Karl” film Kristijana Švohova 2021. Izvor: Netflix

Da li je ovakva reakcija u konačnici bila cilj Angele Merkel, da li se opet krug zatvara u nacizmu i superiornosti Njemačke koja je „pružila ruku“ migrantima? Da li će opet u krvi koju će proliti nasamaren narod biti kraj istorije i kraj svijeta?

Danas su Olimpijada i rat u Ukrajini centar zbivanja. Olimpijada – prevara korporativističke elite koja služi za eksploataciju sportista, izgleda kao cirkus sve više i više. Rusi, zauvijek dopingovani u svim disciplinama u kojima su bolji, Amerikanci, uvijek najbolji i Kinezi, genocidaši, zapravo su šahisti koji igraju simultanke sa sportistima, pijunima koji su danas u nešto boljem položaju nego u hladnoratovskom periodu.

Ma nije tačno da laž koja se izgovori 100 puta postaje istina. Nije i ne može biti. Laž je zauvijek laž. Tako je laž da je u onoj Pauelovoj epruveti bio nervni agens iz Iraka, tako je laž i Račak, tako je laž i ruska invazija na Ukrajinu. Laž je možda i dopingovanje „čuda od djeteta“ Kamile Valijeve koja je danas (17.2) napokon spala na četvrto mjesto kako ne bi morala da dobije medalju. Medalja nije laž, ali nije ni veliko priznanje. Ona je najbolja klizačica do sada, ima 15 godina, i to nije laž.

Kamila Valijeva (15). Izvor: Sky News

Svijet postaje nepodnošljivo mjesto za život čovjeka. Dehumanizacija je dostigla svoj vrhunac.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Najpopularnije

POSLEDNJI KOMENTARI

Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?