Iako duboko zahvalan Goranu Paskaljeviću na remek-djelu koje iscrtava najljepše obrise jedne mladosti kroz revolucionarna zbivanja, tzv. gibanja i “dešavanja naroda” u uzavreloj Evropi sa kraja šezdesetih, ne mogu, a da ne spomenem sumnjivu varljivost tog ljeta u Jugoslaviji. Ljeto 1968. godine donijelo je vrućinu koja je živu tjerala iznad četrdesetog podioka, kiša je bila rijetka i prekopotrebna i to ne samo iz razloga suše i usjeva, nego i nečega mnogo značajnijeg za socijalistički realizam koji se tad još uvijek “gradio“.
Kraj Drugog svjetskog rata u Italiji, kao i u drugim krajevima svijeta, dočekan je kao jedno kratkotrajno olakšanje. Kada su puške utihnule, odjeknula prva nuklearna bomba, a svijet se rigidno podijelio, nestalo je i posljednje talijansko uporište fašizma, Republika Salo, na samom bogatom sjeveru. Kada su partizani, njih više od 100.000, uhvatili i naopačke okrenuli Dučea na milanskom trgu, počela je nova era u talijanskoj istoriji i preobražaj njenog bića. Veliki Pjer Paolo Pazolini, kroz jednu kratkotrajnu, često zanemarivu istorijsku incidenciju, prikazao je suštinu prije svega fašizma, a potom i autokratije. Kao i svaki marksista toga doba, i Pazolini je nalazio mjesto u talijanskom društvu sve do osnivanja i početka operisanja Centralne obavještajne agencije SAD. Istorijska prljavština, birokratizacija i nedoslijednost talijanskih komunista, u Pazoliniju su probudili umjetničkog diva, armagedona kulture i volšebnog tumača političkih zbivanja. No, ovo nije biografija jednog nesrećnog režisera, lingviste, novinara i političara, ovo je biografija jednog vremena koje nažalost odlikuje kontinuitet.
“Salo ili stodvadeset dana Sodome” jeste onaj krunski spoj svega tamnog, toliko tamnog da podsjeća na srednji vijek, i nečeg bliskog, toliko bliskog da podsjeća na dvadeset i prvi vijek. Fašizam, perverzija, zloupotreba moći, silovanja… su samo neke od scena koje suštinski opisuju fašističku Republiku Salo, tvorevinu koja je zalazila u korijene pogubnosti i tako došla do krajnje tačke ljudskog kao razumnog bića. Uz “Carminu buranu” Karla Orfa, i nemile scene potpunog kraja jednog čovječanstva, Pazolini nam naglašava jedno – šta smo sve u stanju da, kao ljudi, kao razumni i racionalni, kao bića koja znaju da postoje, svjesna svojih postupaka, prošlosti i sadašnjosti, učinimo. Koliko duboko u Sodomu i Gomoru naš um može zaći je sve češće postalo pitanje egzistencijalne prirode i sistema u kojem živimo.
Upravo onda kada se spoje Markiz de Sad, Dante i Prust sa italijanskom marksističkom predstavom svijeta, nastaje bezvremenski degutantni horor koji nažalost vijerno opisuje ono što se danas, baš danas, zbiva oko nas. Scene konzumiranja izmeta, kako je to Pazolini zamislio, suštinski prikazuju konzumiranje kapitalizma koji u ljudima budi želju za ovladavanjem drugima i napuštanjem sebe. I sam Hitler bi im pozavidio, jer sve ono što danas gledamo na demokratskom Zapadu pripada Gebelsovskoj propagandoj tradiciji, a opiranje nametnutom narativu biva sankcionisano „demokratskom neslobodom“, neoliberalizmom koji je ušao u sve pore naše kulture. Oni dijelovi kulture, fragmenti koji nisu jaki i često utemeljeni, ali ipak doslijedno pripadaju jednom narodu, bivaju potpuno uništeni. Još veći problem koji se javlja jeste internalizacija kapitalizma. Deprivacije koje su neoliberali sprovodili na ekonomijama dovodeći ih do nivoa puke egzistencije odražava se na pojedince. Sve ono što se dešava oko nas, abnormalno utiče na našu percepciju nas samih. Prožeti smo i isprepleteni, a odbrambeni sistem za naš um, naše biće, jeste upravo selo. „U zdravom selu zdrav je duh“.
No, oni koji ipak ostanu u gradu, bivaju izloženi perpetuiranim napadima na njihovo postojanje, pa su dužni da čim prije izgrade štit koji je dovoljno jak da se odupre globalnom nasrtaju dekadencije, svih onih fekalija i svog onog postmodernističkog načina života.
Pazolini nije samo kritičar fašizma i rata, on je kritičar vlastodržaca koji se poistovjećuju sa slobodom i demokratijom, iza kojih se neminovno krije interes.
„Industrijom prerađene hrane“ Pazolini ne naziva samo GMO sisteme, nego sve ono čime se ljudski um danas hrani, šta ga to tako dekadentno ovlaš zadovoljava. Jedan od aktuelnih primjera „junk kulture“ i savremenog izmeta jesu rijaliti programi koji nikada vjernije, gotovo uživo, na TV ekranima emitiju identične scene scenama iz posljednjeg Pazolinijevog, gorepomenutog, filma. Ljudi kroz kaledioskop gledaju tuđe živote, tuče, preverzije i najveći trulež današnjice, oni počinju to da žive. A sve je to kapitalizam, sve je to prodaja, sve je to ponuda i tražnja. Ljudi su žedni dekadencije, jer ih ona oživljava dok leže, nepomični, izmoreni na poslu, eksploatisani, gotovo ništavni. Hrane se upravo time. I nisu krivi.
Naša kultura je postojeća, tradicija jaka, korijeni duboko usađeni, istorija jasna – hoće li i kao takva ovakav šund izdržati? Problem je upravo onaj o kojem je često ministar spoljnih poslova Britanije i premijer Entoni Idn govorio – „brana postoji, ali propušta – dakle služi svrsi“. Ako nam je naša kultura brana, onda je istina da nam ta brana propušta pod uticajem kriza i šokova, i nažalost ne služi nam svrsi upravo zbog nas, koji dajemo legitimitet svakoj minuti plasiranog sadržaja na nacionalnim frekvencijama.
No, nakon pada Republike Salo, Italija je bila, uostalom i kao više-manje druge države, razrušena, siromašna, „ni na nebu ni na zemlji“, između monarhije i republike, ali bez obzira na to, buržoazija je cvjetala. „Opus Dei“ je bio nezadovoljan propasti sistema, ali je vrijedno radio na tome da ga ne unište do kraja. Prvi put su napravili grešku kada su pustili rušenje feudalizma, drugi put neće pustiti tako lako da sloboda zamijeni robovlasnički sistem. CIA je 1948. godine učinila sve da pobijede Demohrišćani i Alčide de Gasperi. Tada je jedan novi sistem pobijeđen starim, tada su buržoazija i mafija zavladale, te tako revnosno vladaju i sada. No, nijedna država ne može da opstane bez malih ljudi, ali dovoljno jakih da na sebi izguraju čitavu jednu naciju. Upravo takav je bio Đino Bartali koji je pobjedom na Tour de France-u ujedinio naciju i spriječio građanski rat 1948. godine.
Uzavrelo stanje vladalo je i dvadeset godina nakon trijumfa Bartalija. Studenti su preplavili ulice, tražili su više „nečega“. U Francuskoj i Italiji tražili su solidarnost i manje američkog imperijalizma, u Jugoslaviji su tražili više socijalizma. Globalno gledano, svi studentski pokreti širom svijeta tražili su pravedno raspodjeljivanje i kejnzijansku ekonomiju, no ono što je odmah primijetio Pazolini jeste da će nakon tih protesta u kojima je uglavnom bila zastupljena buržoazija, nastupiti period još samo veće nepravde i nejednakosti, još samo veći američki imperijalizam, odnosno nastupiće – neoliberalizam.
Pazolini je imao potpuno drugačije viđenje dešavanja. Studente nije podržavao rekavši da nijedan marksista nema pravo na to. Studenti su, prema njegovoj procjeni, bili buržuji koji su imali dobre namjere, ali su iskorišćeni da još više zagorčaju život radničkoj klasi. „Gerilsku borbu“ studenata na frontovima širom Evrope, buržoaske komunističke partije su označile kao borbu proletarijata protiv kapitalizma, a on je stao na stranu policije.
U jeku borbi studenata i policije na ulicama Rima, on je objavio svoju pjesmu „KPI mladima“. Prvog marta, okončavala se bitka kod Vale Đulije, i njegova poema je ugledala svjetlost dana.
„Kada ste juče tukli policajce,
Saosjećao sam sa njima – to su djeca siromašnih.
Imate lica tatinih dječaka,
Mrzim vas kao što mrzim vaše očeve.“
Poema je izazvala podozrenje kod velikog broja studenata. Pazolini je okarakterisan kao dio policije, što je nesumnjivo, bar u mislima bio. Postavio je pitanje – da li bi mladi radnici bili isto tretirani kao i studenti? Odgovorio je sam, tišinom.
No kada bismo zagrebali ispod površine i njegove riječi prihvatili kao činjenice, suština ovih protesta bi se vrlo brzo promijenila. Narativ kojeg imaju sve „studentske bitke“ toga doba, je ružičast i u stilu svake američke pobune, komercijalan. Mladi policajci su bili poslati da se kod Vale Đulije bore protiv mnogobrojnijih studenata, da ginu u bici protiv svojih vršnjaka koji zauzimaju univerzitete, dok se ogroman broj radnika bori neuspješno protiv nekolicine vlasnika kapitala u „bici oslobađanja fabrika“. Pazolini namjerno provocira studente, šalje poruku i današnjim generacijama: oslobodite se buržoaskih okova, stanite rame uz rame sa radnicima, budite intelekt komunističke partije i otvorite put za revoluciju.
U Jugoslaviji su pak studenti koji su se borili za „više socijalizma, veća studentska prava, ukidanje povlastica, više demokratije, slobode štampe i okupljanja“ bili „u pravu“, ali ne zadugo. Upravo je taj pokret nove ljevice utro put za neoliberalizam, koji jeste ponudio i slobodu štampe, i demokratizaciju, za veoma mali broj ljudi i blagostanje, ali je ponudio i onu Sodomu o kojoj je bilo riječi na početku. Zatvorio se začarani krug opet na mjestu revitalizacije kapitalizma i njegovih ideja koje su kod nas konačno zaživjele devedesetih, predstavljajući pripremni šok za ono što slijedi.
