Nemamo pravo da biramo bilo šta drugo osim srama. Tvorci smo poniženja sopstvene prošlosti, svih slavnih i manje slavnih bitaka, svih žrtava, svake izgubljene mladosti i starosti. Sve smo pustili da teče silinom i u matici koju kreiraju postmoderni, neoliberalni, anticivilizavijski centri moći.
Došli smo do te granice beznađa da riječ “borac” tražimo u riječniku istoricizama, jer u neologizmima su uz riječ “borac” sasvim neke druge odrednice, koje nam već na prvi pogled “smrde”. Mada, bilo bi odveć smiješno i kontradiktorno da i ovo prvo značenje razumijemo. Cilj ovog teksta jeste da vas izbavi iz mučnog eskapizma koji zatvara sve pore svjesnosti, percepciju teškoće života drugih, onih koji su najbolje godine života prepustili jednoj drugoj mladosti.
Preturajući po srpskom riječniku, tek nešto malo, eliptično, ali jasno piše o BÓRCU i to tačno ovako:
a) onaj koji se bori; učesnik u borbi, ratnik; vojnik,
b) onaj koji se bori za neku ideju (na društvenom, političkom, kulturnom polju),
c) borben čovjek, čovjek koji se suočava sa teškoćama i problemima i nastoji da ih riješi,
d) učesnik u sportskom nadmetanju, naročito u borilačkim sportovima.
Borci iz Prvog svjetskog rata
Izvor: hronograf.net
Kako se bliže uvijek istorijski izbori u BiH koji sve više i više liče na Roršahove testove, tako marginalne opozicione stranke (druga kategorija opozicionih stranaka i ne postoji) u Republici Srpskoj traže “bolji život” za borce. Kao po nekoj već dobro utvrđenoj šemi, na svakom skupu boraca pojavi se i pokoji političar da svojski upropasti bilo kakve napore. Prošli put je to učinio Draško Stanivuković, a pretprošli možda neki davni pristalica “velikog” Momčila Krajišnika, najboljeg srpskog kockara, kako on kaže “tvorca Republike Srpske” kojem je država dužna sve neisplaćene plate tokom rata. Zamislite to? Za to se gotovo i nije čulo, a tako se zabolo u srca onih koji su svoju dušu i tijelo ostavili na prvoj liniji svih godina nemilosrdnog rata u BiH.
U Srbiji je dakako još i gore. Borci iz posljednjeg rata u južnoj srpskoj pokrajini mistično su smatrani najlakšim pojmom za zaborav. Uostalom, kako bi se evropska poglavlja i mogla otvoriti. Tek prije par godina, borac sa Košara je dobio priznanje, istina minorno, ali valjda dovoljno da ga se katkad sjetimo. No, nikako ne smijemo prenebregnuti naše nepoznavanje suštine pojma „borac“.
U našem riječniku jasno stoje obrazloženja riječi i to iz više uglova, a samo je jedna suština. Borba je za sve borce ista, svaka je teška i presudna. Samim tim svaka zaslužuje najviše moguće priznanje. Ali kada ste tvorac države, kada ste napravili jedan bastion slobode i svoju krv uvezali među korijenje gordih zelenih šuma Kozare, Ozrena, Romanije, Grmeča, Cera, i drugih planina, onda najmanje što društvo može da vam da jeste dostojanstven i siguran život, poštovanje i priznanje. Južni Sloveni pojam borca percipiraju na više različitih načina. A pitanje koje je ključno, jeste pitanje zaborava!
Srpski narod odlikuje zaborav. Naravno, taj zaborav nije proistekao iz nas samih, nego iz svih malverzacija postojećeg društva, svih manjkavosti i spoljnih uticaja. NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije sve do dolaska Srpske napredne stranke na vlast nazivalo se raznim imenima, eufemizmima koji su vrijeđali i žrtve i narod i državu u cjelini. Od „intervencije“ do „Miloševića“ nizali su se razni termini koji bi opravdali ubistva toliko djece i sve bombe koje su od Srbije nepravile jednu veliku grobnicu iz koje su isparavali i krv i suze i znoj, jer zaista, Srbija se jeste borila protiv nacizma u zadnjoj godini dvadesetog vijeka. Još jedan vijeran prikaz jeste drama Radoslava Pavlovića „Moj rođak sa sela“ protiv koje su se javno i jasno protivile strane ambasade, pogotovo zemalja koje su direktno učestvovale u produbljavanju sukoba na Kosovu i Metohiji.
Sve do prije par godina, svaka vlast je prolazila kroz purgatorijum ambasadora i tako bivala odobrena ili ne. Naravno da je današnja vlast puna manjkavosti i okačena o osovinu koju podržavaju strane države, ali važno je istaći ono što je učinila, ako ni za koga onda bar za sjećanje. Prije svakidašnjih komemoracija pojedinih srpskih stradanja, ističe se i ona veličanstvena iz 2009. godine u režiji Vojislava Koštunice. Dok su DOS-ovci i oni koji su ih naslijedili, sve do 2012. godine gajili baštinu sjećanja na bombarodvanje kao na „pomoć Srbima od strane NATO-a“, i veterani i porodice žrtava bili su uniženi do stadijuma u kojem su žalili što su stali u odbranu otadžbine. Bili su krivi što su bili dio srpskog Meljanskog dijaloga.
U Republici Srpskoj borci postoje, i pravno i faktički, ali ono što im nedostaje jeste dostojanstven status i moć da usmjeravaju Republiku Srpsku. Ovdje su borci potcijenjeni, diskriminisani, koliko od stranaca koji okupiraju BiH toliko od naših aktuelnih i bivših predstavnika. Nikada ne smijemo da zaboravimo izjave Momčila Krajišnika pred sam kraj njegovog života. Izjave koje unižavaju sve borce Vojske Republike Srpske prošle su bez i najmanje osude od strane Milorada Dodika (SNSD), Mirka Šarovića (SDS) i drugih članova političkog establišmenta u Republici Srpskoj. Borci su se bunili, ali nisu primijećeni jer nisu bili u blizini izbori.
Vojnici koji su se borili protiv Izetbegovićeve soldateske, mudžahedina i najokrutnijih ekstremista, završili su na dnu ljestvice dostojanstva i položaja u društvu za čiji opstanak su se borili. Ono što je najgore u cijeloj burleski i šeradi jeste korišćenje naših najvećih asova u političke svrhe.
Danas će opet stati na branik, istina, bez pušaka i bajoneta, ali sa svojim patriotizmom, istinom i čašću, pred okupatore oličene u likovima dvojice praznih karijerista, običnih germanskih pijuna koji svoju slabost pokuzuju na jednom balkanskom narodu – Johana Satlera (ambasadora EU) i Kristijana Šmita. Ekmečić u svojim knjigama spominje jednu istinu – ujedinjena i jaka Njemačka, znači razjedinjena i slaba Srbija (Jugoslavija). Obojica gorepomenutih pijuna-okupatora su germanskog porijekla, prvi je iz Austrije i smatra da bi pomirenje u BiH predstavljalo poniženje žrtava („genocida u Srebrenici“), a drugi je iz Njemačke i smatra da bi za jedinstvo i pomirenje trebalo promijeniti udžbenike iz istorije u Republici Srpskoj (pisac bi naravno bio on).
Kristijan Šmit i Johan Satler
Izvor: Dnevni avaz
OHAERIZAM je uništio sve u BiH i dalje kreće samo jače u svoju okupacionu neutaživost. No, ono što dodatno brine jeste odgovor mladih, studenata i drugih na sve ove galimatijase stranaca koji se samo smjenjuju u Bosni, vijekovnoj tamnici naroda. Ovdje niko nije slobodan, ovdje su ljudi slobodni samo u svom strahu.
Pasivizam je došao do te mjere da više ni u sporadičnim političkim razgovorima ne govorimo o jedinstvenom obliku kolonijalizma u Bosni i Hercegovini, jer zašto bismo. Mi smo svakako pametniji u komentarisanju nekih egzotičnih političkih događaja, kao onih u npr. onih u Sri Lanci.
Možda je neumijesno da komentarišem položaj boraca u Hrvatskoj, onih koji su istinski tvorci politika i jedina snaga koja može i sa minimalnim naporom da sruši najstabilnije vlade, ali ću rado prokomentarisati socijalističkog borca, tvorca jedne države sa svim svojim manama, ali slobodne države. Mada i u periodu kada su borci bili dostojanstveni predstavnici revolucije i stradanja, žrtve nisu mnogo spominjane. Najveća sporenja oko najvećeg srpskog stradanja u Jasenovcu je bilo dosta ispoljeno u zvaničnoj politici. Arhitekta i vajar „Kamenog cvijeta“, Bogdan Bogdanović bio je više puta osporavan. I u zajedničkoj državi, Srbi su imali drugačiji pristup prema borcima za razliku od Hrvata. Bilo je poprilično već tada utvrđeno da su Srbi koji su borce iz Prvog svjetskog rata ostavljali na ulicama u prosjačkim odorama i šeširom ispred sebe, imali izgrađen ponižavajući odnos prema veteranima. A onda je još teže vrijeme nastupilo kada su oni za koje ste se borili počeli da izdaju i borbu i ideju i slobodu.
Izvor: Politika
Ovaj tekst ću završiti naslovom jedne glave romana „Zastave“ Miroslava Krleže koji glasi „Nejunačkom vremenu u prkos“. I da, mi danas prkosimo nejunačkom vremenu tako što idemo još dublje u beznađe naše nesposobnosti da branimo istinu i slobodu, a samim tim da branimo sebe, svoju prošlost i ljude koji su je stvorili.
Milunka Savić, srpski borac i heroina iz Prvog svjetskog rata, u postratnom periodu bila čistačica u Hipotekarnoj banci.
Izvor: Srbin.info