Divlja masa mesa i intelekta koja se kreće kroz život, nikako s lakoćom, ali sa velikom snagom kao da je lavina pala, a sad valja napraviti ono što seljaci i stari ljudi zovu prtina. To je ona usplahirenost i brzina koja se da zamijeniti za lakoću, ali uvijek nešto nedostaje. Lakoća je za osakaćene sadržajem, lakoća je za one bez tereta.
Baza: hercegovačka srčanost
2ml drčnosti
1ml intelektualne elite
3ml humora
2ml emocija ispod debele kože
1ml ludačke energije, brzine, stila
1 kap strpljenja
Eto vam, Sergio eau de parfum.
9. jul 2020.
U Beogradu su bili u jeku neki protesti. Otišla je viralno slika gdje neka bakica nosi transparent na kom piše „Da sam htela da me j… predsednik, glasala bih za Ričarda Gira!“ Ja, naravno, mimo svake politike a potpuno usmjerena na nekadašnje trbušnjake mog omiljenog glumca koji je slučajno i političar, na Instagram priču kačim tu fotku uz kratko „za @whistler_dick“. Da, da, ovo je i trebalo da bude duhovito. Nema odgovora.
10. jul 2020.
U nekoj frci, već pri napuštanju redakcije i u nekakvom ćorsokaku, naravno, ja – onaj od kog se ne može pobjeći – dišem na sofi u dnevnoj sobi, duboko, i govorim: BO-ŽE! Ako treba da nastavim da se bavim ovim, pošalji mi neki znak! Nešto, nešto, nešto!!! Kako dalje?! I šta sad?
Stiže mi neko obavještenje na Instagramu, malo kasnije, ako ne i par sekundi ili minuta. Opet neko, hoće nešto, glupo po svoj prilici.
From: @whistler_dick. Sergej Trifunović odgovara na budalaštinu od juče. OPA!
Pozvala sam ga u emisiju, onako usput. Okay, God, I answered your call: speak faster, I’m in towel.
Ne sjećam se da me ijedan intervju namučio kao ovaj; nakon ovoga, faktički ste spremni na sve.
-Šormaze, dolazim! – kaže S, da me obavijesti kako bi se moglo snimati uskoro.
-Važi, donesi mi neku kafu iz Turske! – kažem u oktobru.
I došao je datum kad smo bili na korak do snimanja, a najveći problem sa Sergejem je to što do trenutka kad se pojavljuje, morate biti spremni na to da se neće pojaviti.
Zvoni mi telefon, 7. novembar.
-Šormaze, koji je sutra dan?
-Subota. – kažem uspaničeno.
-E dobro. Doći ćemo Mile i ja u utorak. Možeš li da nam nađeš neki smeštaj, ako to nije problem?
-Nema problema, vidimo se, snimanje je u utorak u 14h.
Tortura kreće, 3, 4, sad!
Kako on to misli „ako nije problem“, naravno da je problem naći smještaj za psa u Banjaluci, gradu koji ne voli ni ljude pretjerano, a pogotovo za tu slatku kuglu krzna koja izgleda kao divlji medvjed.
Zvala sam sedam hotela, sa svake recepcije dali su mi broj od šefa jer „nismo baš imali ovakav slučaj“. Naravno da sam se koristila svakojakim argumentima: „Ali to je jedan mali pas!“. „Gospođice, možemo primiti samo pse do tri kilograma. Ima li preko tri kilograma?“ Pa ima, jedno trideset. I šest.
A onda i ovaj: „Ali to je Sergej Trifunović, zar je bitno kakav je pas, zaboga?!“
Preko ubjeđivanja, iste priče na svih 14 brojeva telefona, jednog gospodina šefa koji se čak i nećkao (dakle, hoćkao se), obećavanja kako taj pas sigurno neće pojesti njihove krevete, pas iz opere, pas koji je pročitao Bonton, intelectualis elitus pas, pa sve do toga da su gotovo svi hoteli rekli: ne.
Osim jednog. Jedan je oduševljeno rekao da Mile može koristiti njihov toalet. Ali to bi bilo predosadno, zar ne? Pa sam, zato, ubijedila Taliju da je to super ideja i odlična reklama za njihov hotel. Mali hotel, u centru grada, koji je kao mala njujorška Plaza. To je već bilo nešto. Još čuvam papir iz Talije na kom mi je izdata rezervacija. Eno ga u vitrini.A zašto? Pa zato što su muke Isusove!!! I NEVIĐEN STRES.
ŠTIKLIRAM: smještaj – riješeno.
Dođe i utorak, i onaj dan kad me trema opalila kao grom njivu. I onaj isti dan kad sam zvala sve kolege kao mahnita: „Jeste l’ baterije napunili? A je li sve u redu? Samo da podsjetim, u 13h smo tu! A kaž’te mi…“
„MARIJA, mi smo ozbiljna firma, pobrini se ti da tebi Sergej dođe, a mi ćemo naše!“
E tu mi je prekipilo, pala klapna. PA O TOME SE BRINEM VEĆ DANIMA. A taj dan, kad je došao 20 minuta ranije, pogledala sam zlobno Đorđa iza kamere i pomislila: eto ti! Iako imam 20 godina, neke stvari se nikada ne mijenjaju.
Muke Isusove. O kako sam se samo radovala kada mi je bilijar pao na pamet, zapalila me ta ideja. Prijatelji iz bilijar kluba su mi ustupili prostor velikodušno, i hvala im na tome! Zaista filmično mjesto. Vjerovatno moj najveći trijumf bio je kraj intervjua, uzimanje gitare i pjevanje Stivi Vandera. To mi je došlo kao Leksilijum. Kao 4 table Bromazepama, my job is done.
Shattered dreams, worthless years,
Here am I encased inside a hollow shell,
Life began, then was done,
Now I stare into a cold and empty well
The many sounds that meet our ears
The sights our eyes behold,
Will open up our merging hearts,
And feed our empty souls
I believe when I fall in love with you it will be forever,
I believe when I fall in love this time it will be forever
Without despair, we will share,
And the joys of caring will not be replaced,
What has been must never end
And with the strength we have won’t be erased…
Kasnije je sve postalo bolje, nota iz književnog takta je odzvanjala svuda, takav čovjek nosi sa sobom jedan čitav mali svijet, kao što slon nosi Zemlju na leđima.
Sergio i ja smo se rastali naveče, dok je padala neka kiša. Ja sam mu govorila kako izgleda upravo, ne kao lik iz filma, nego kao lik iz knjige. Voli kišu i ne nosi kišobran, taj krepki kišni čovjek iz magacina „STOVARIŠTE“.
