NaslovnaAktuelnoPovest, hronologija i „zidanje Skadra“ na Trgu Nikole Pašića

Povest, hronologija i „zidanje Skadra“ na Trgu Nikole Pašića

-

Monumentalno zdanje u kome je smeštena Narodna skupština Republike Srbije, predstavlja, prema mišljenju brojnih stručnjaka, jedno od najlepših, ne samo u unutar međa države i glavnog grada Srbije. Zbog gabarita i veličanstvenog izgleda, objekat mami poglede i uzdahe građana, ali i turista u Beogradu; kako bi se to poetski reklo, zgrada je nemi svedok burnih istorijskih, društvenih i političkih događaja godinama unazad.

Najjednostavnije rečeno, svašta se događalo u dvorištu parlamenta, ali i u holovima i skupštinskim salama, a u novije vreme, na samom početku 21. veka, zgrada je, zbog nezadovoljstva građana ondašnjim režimom, paljena, i pritom su, nazovinesavesni građani, iznonosili umetnine i vredne predmete koje su nekoliko godina, ti ili drugi pojedinci prodavali na buvljacima širom Beograda. Tužna je istorija, ali i životna sudbina svih onih koji su bili primorani da prodaju ono što su oteli.

Naime, u stilu akademizma, gradnja doma Narodne skupštine, prvobitno Doma narodnog predstavništva, počela je 1907. godine, po projektu arhitekte Jovana Ilkića za potrebe političkog života Kraljevine Srbije, a završena je tek 1936, tokom postojanja Kraljevine Jugoslavije. U toku te nepune tri decenije, izgradnja je nekoliko puta prekidana zbog burnih istorijskih dešavanja na prostoru Evrope, ali i zbog događaja koji su se ticali isključivo unutrašnjih (ne)prilika države, ma kako da se u datom momentu zvala.

Izgradnja zgrade skupštine, prema pojedinim podacima, planirana je još početkom devedesetih godina devetnaestog veka. Ministarstvo građevine je 1892. godine na nalog tadašnjeg ministra Petra Velimirovića, naručilo arhitekti Konstantinu Jovanoviću nacrt za izgradnju objekta koji bi služio za instituciju Narodne skupštine Srbije, na šta je arhitekta Jovanović nekoli godina kasnije i uradio projekat velelepnog zdanja za potrebe jednodomnog parlamenta.

Međutim, devet godina kasnije, novi Ustav iz 1901. godine poznatiji kao Aprilski, takozvani oktroisani, nalagao je po prvi i jedini put u Srbiji dvodomni parlament, pa je samim tim Jovanovićev nacrt otišao u zaborav, ali ne zadugo, sve do sredine prve decenije dvadesetog veka, kada je arhitekta Jovan Ilkić na osnovama nacrta kolege Jovanovića uradio sličan projekat.

Tokom priprema za rad na izgradnji parlamenta bilo je mnogo zamerki, što u izgledu, što u arhitektonskom stilu, ali između ostalih, najveća zamerka javnosti toga doba bila je upućena na odabir lokacije na kojoj bi trebalo izgraditi skupštinu.

Dakle, za realizaciju pravljenja Narodne skupštine izabran je plac na kome se nekada nalazila jedna od beogradskih džamija, Batal, izgrađena krajem 16. veka, a porušena 1870. godine,kako kažu pojedini istoričari, zbog otklona od Osmanlijskog nasleđa. Podsećanja radi, u tom periodu Beograd, a samim tim i Srbija, još uvek formalno nije imala nezavisnost, te je taj čin rušenja pomenute bogomolje predstavljao svojevrsno hitanje ka Zapadu Evrope, njenim kulturnim i drugim vrednostima što je pojedince ljutilo, baš kao i činjenica da će na mestu nekadašnje džamije biti građena skupština. No, ipak je doneta odluka i danas, Beograđani, ali i drugi građani imaju prilike da se dive veličanstvenom izgledu nacionalnog parlamenta Srbije.

Može se reći da je bilo prerano slaviti budući početak radova, s ulaskom u novi vek, jer je Ustav iz 1901. promenjen, vraćanjem tzv. „Radikalskog“ 1903. godine, a neznatno kasnije i ubistvo kraljevskog para Obrenović i dolazak Petra I Karađorđevića na presto Srbije odložio je početak radova do neke naredne prilike.

Dugo očekivana realizacija projekta ozvaničena je polaganjem kamena temeljca krajem avgusta 1907. godine, u prisustvu kralja Petra I Karađorđevića i prestolonaslednika Đorđa, narodnih poslanika i diplomatskog kora. Povelja koja je tom prilikom uzidana u temelje sadržala je imena kralja, mitropolita i glavnog arhitekte.

Premda, ne sme se zaboraviti međunarodna okolnost; u tom periodu Carinski rat između Srbije i njenog severnog suseda – Austrougarske bio je u toku, te je zasigurno bilo i finansijskih poteškoća, što se ogledalo u sporijem razvitku radova na izgradnji parlamenta, a već naredne godine, 1908, Austrougarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Sa istorijske tačke gledišta, po svemu sudeći, strahovito teško je uticalo na Srbiju i srpski narod uopšte, „otimanje“ Bosne i Hercegovine, a prilično teško se odrazilo i na međunarodni položaj Kraljevine Srbije, pa je samim tim prva faza radova na Narodnoj skupštini završena tek krajem prve decenije dvadesetog veka.

Nedugo potom, izbijanje Prvog i Drugog balkanskog rata uticalo je na to da kamen temeljac i suterenski prostor ostanu pokriveni najlonima, ali bez naznaka za nastavak radova. Mora se napomenuti, uprkos ratovima, prvenstveno tokom Drugog balkanskog, radovi su se odvijali, premda jako sporo i opet su zaustavljeni neposredno pre početka Velikog rata 1914. godine.

Autor drugog projekta po čijim zamislima je i otpočela gradnja Narodne skupštine, pomenuti Jovan Ilkić, preminuo je 1917. godine u logoru Nežider, gde je bio interniran. Njegov sin, Pavle, nastavio je sa nadzorom i učestvovanjem u arhitektonskim rešenjima po zamislima njegovog oca u radovima na Narodnoj skupštini, tek nakon završetka rata.

Stvaranje nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, sa sobom je ponelo veliki broj problema, koji su se odnosili i na određene novine u načinu funkcionisanja državnih službi, te su vodeći ljudi toga doba smatrali da dotadašnji projekat nije odgovarajući za novostvorenu državu. Postojali su i izvesni problemi u vezi sa lokacijom političke institucije sastavljene od predstavnika naroda nove države, te je za potrebe parlamenta Kraljevine SHS, korišćena zgrada konjičke kasarne u današnjoj ulici kneza Miloša.

Može se reči da se tek 1920. godine pojavio predlog za nastavak gradnje. Slično kao i kod inicijative za gradnju, ovoga puta je ondašnji ministar građevine Jovan Jovanović sugerisao da se radovi na izgradnji zdanja Narodne skupštine nastave, što je neposredno nakon njegove primedbe i učinjeno.

Međutim, uprkos tome što su pojedini objekti u prestonici građeni,radovi na Narodnoj skupštini, po ko zna koji put prekinuti su 1926. godine, razlog je bila politička nestabilnost i ekonomski problemi u državi.

Postoje različite verzije, takoreći intrige u vezi sa mestom ubistva grupe poslanika iz redova Hrvatske seljačke stranke. Kako ne bi dolazilo do raznih nagađanja, otklonićemo sumnju. Dakle, u atentatu u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine, Puniša Račić, srpski političar iz Crne Gore, na sednici skupštine Kraljevine SHS pištoljem je ubio grupu narodnih poslanika HSS-a. Račić je, naime, upucao tri člana HSS-a, uključujući i njenog vođu Stjepana Radića, međutim ovaj istorijski događaj se nije dogodilo u zgradi današnje Narodne skupštine Republike Srbije, već u zgradi pomenute konjičke kasarne.

Problemima nikad kraja a odlučnosti je, čini se dosta falilo, te je već naredne, 1929. godine ukazom kralja Aleksandra I Karađorđevića uvedena diktatura. Samim tim, Narodna skupština je ukinuta, pa i nije postojala potreba za domom narodnih predstavnika. Barem ne u toj i u narednim godinama, sve do drugog po redu oktroisanog ustava, ovoga puta podarenog od tadašnjeg vladara Jugoslavije 1931. godine, čime je okončana Šestojanuarska diktatura i time omogućeno ponovno razmatranje o izgradnji parlamenta.

Paradoksalno, ali brže od očekivanog kraja, konačno, radovi su završeni 1936. godine ali kralja, Aleksandra I Karađorđevića, više nije bilo. Naime, kao što je verovatno većini poznato, kralj je ubijen 1934. godine u Marseju, prilikom posete Francuskoj.

Podrazumeva se da su zgrade trajnije od ljudi, s tim u vezi, može se konstatovati da je zgrada današnje Narodne skupštine Repulike Srbije, nadživela, odnosno nije bila završena za vreme nekoliko vladara a prvi u nizu je Aleksandar Obrenović, jer je u doba njegove vladavine, kao što je gore navedeno, napravljena skica za izgradnju a onda je nadživela i dvojicu državnika iz dinastije Karađorđević, oca i sina, Petra I i Aleksandra I. Kada samo za trenutak pomislimo na te činjenice, jasno je da istorija gradnje objektao o kojem je reč pokazuje besmislenosti domaće i/ili svetske politike, međunarodnih okolnosti i elementarne nezainteresovanosti za kapitalne stvari.

Spoljašnost

Kao što je već naznačeno, zgrada je izgrađena u duhu akademizma, što se između ostalog ogleda u dekorativnim detaljima na fasadi. Vredno pomena jeste i činjenica da su u ovom stilu najčešće građene javne, odnosno državne institucije i objekati, a akademizam, kao što je poznato, predstavlja anacionalni stil u arhitekturi. S tim u vezi, bilo je raznih kritika na tu temu, jedna od njih je glasila – zašto nije po uzoru na evropske prestonice parlament izgrađen u duhu nacionalnog arhitektonskog stila. Međutim, akademizam je u ovom slučaju izabran zbog simetrije, strogosti, ornamentike i dekorativnosti.

Primera radi, u zoni sokle, ciljano je izabran kersantit, kamen iz Ripnja. Takođe je znano da većina zgrada, namenjenih raznim institucijama u Beogradu a izgrađenih početkom dvadesetog veka, ima ovaj kamen u spoljnim ili unutrašnjim zidovima. Posledica evropeizacije države i društva je samo jedan od razloga za odabir akademizma u arhitekturi, tačnije gradnje skupštine u ovom stilu.

Ovom prilikom prisetimo se primera kneza Mihaila Obrenovića i njegovog arhitektonsko-urbanističkog plana uređenja prestonice, a zatim, nekoliko decenija kasnije, u drugoj polovini devetnaestog veka i primera izgradnje zgrade Narodne banke Srbije, po projektu Konstanina Jovanovića, koji takođe predstavlja akademizam ali i takozvani uticaj Evrope na Beograd i Srbiju.

Takođe, mora se apostrofirati i to da je zdanje Narodne skupštine u periodu završetka radova predstavljalo prevaziđeni model gradnje, kako se onda govorilo. Zgrada je mogla biti modernija ali bez obzira na to, ona predstavlja duh gradnje s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka.

Jedna od ideja bila je da celokupna prestonica ili barem uži deo današnjeg Beograda zaliči i bude izgrađen po uzoru na objekat Narodne skupštine, međutim, kasniji rat i razaranja učinili su to da se u prestonici mogu videti zgrade iz perioda baroka i klasicizma preko socrealizma do današnjih stambenih objekata kojima je, čini se jedino odličje kič; u tom (ne)skladu, razni pravci i stilovi obitavaju decenijama, pa i vekovima i čine Beograd gradom na vetrometini.

Ispred ulaza u zdanje Narodne skupštine nalazi se skulpturalna grupa izlivena u bronzi naziva „Igrali se konji vrani, a sa njima div junaci“, autora Tome Rosandića. U prvobitnoj ideji bilo je zamišljeno da lavovi krase dvorište skupštine, međutim brzo se odustalo od te namere.

Skulpture pomenutog naziva, koje svakodnevno imamo prilike da vidimo, postavljene su 1938. godine a kada je reč o njima postoje različita tumačenja o tome zašto su baš krotitelji i konji ispred parlamenta. Jedno od razmišljanja je da ne postoji nikakva simbolika već da je reč o slobodnoj viziji umetnika, drugo tumačenje je da konj predstavlja snagu a da je čovek upravo krotitelj te snage, kao što primera radi poslanici krote državu. Dok je treće razmišljanje usmereno ka prirodi čoveka u kome se bore čovečanska i životinjska snaga, ne samo telesna.

2012. godine, Zavod za zaštitu spomenika kulture je obavio obnovu ovih skulptura, kao i konzervatorski nadzor nad istim.

Jedno od upečatljivih detalja na fasadi Narodne skupštine Srbije su i medaljoni, koji su deo dekorativnog programa. Na medaljonima duž cele skupštine, u gornjem delu zgrade, nalaze se likovi boginje Atine, što predstavlja mudrost, zatim Perikle i Demosten a oko četvrtog medaljona kolaju razne priče i podaci. Po jednom tumačenju reč je o Ciceronu a po drugom o Cezaru. Uglavnom, prikazani su simboli državotvornosti.

No, vratimo se na povest. Hronološki, redom od 1936. godine do početka Drugog svetskog rata, tačnije do 1939. godine u ovo zdanje bila je smeštena Narodna skupština Kraljevine Jugoslavije. Međutim treba napomenuti da je Jugoslavija u to vreme imala dvodomni parlament, samim tim, ponovo je postajao Senat iako je bilo predviđeno da ovo telo budu useljeno u ovu zgradu, to se nikada nije dogodilo. Senat je do početka Drugog svetskog ostao u zgradi tadašnjeg Ministarstva saobraćaja, danas u zgradi u kojoj je između ostalih institucija, smešten Saobraćajni institut CIP.

U šestoaprilskom bombardovanju Beograda, zgrada Narodne skupštine nije imala značajnija oštećena, dok su, poređenja radi, pojedine građevine u blizini imale daleko veće posledice. Primerice, zgrada Privilegovane agrarne banke u kojoj je sada smešteno Ministarstvo kulture i nekoliko naučnih istituta, direktno je pogođena bombom.

Za vreme Drugog svetskog rata u zgradi današnje Narodno skupštine bila je smeštena komanda nacističke Nemačke zadužena za jugoistok Evrope. Postoji podatak da je tu neko vreme boravio i austrijsko-nemački general avijacije, Aleksandar Ler, koji je kasnije komandovao iz zgrade gde je danas smeštena Vojna gimnazija.

Nakon savezničkog bombardovanja 1944. godine, bila su primetna manja oštećenja na zgradi, ali su ubrzo potom i sanirana. Zgrada nije direktno bombardovana, ali su se tokom aktivacije bombi na zemlji, metali, tzv. geleri raspršivali unaokolo i time su oštećivali fasadu.

Prilikom oslobađanja Beograda, neke od najvažnijih bitaka vodile su se upravo u blizini ove zgrade, a postoji podatak da su pojedini nacistički vojnici pri izlaska iz tadašnje zgrade uprave, ostavljali potpise na mermernim zidovima, kao i to da su uništavali inventar.

Nakon Drugog svetskog rata, za vreme postojanja socijalističke Jugoslavije u ovaj objekat bila je smeštena Savezna skupština, samo u zavinosti od ustava i državnog statusa menjala je naziv. Vredno pomena je da je prvi Ustav socijalističke Jugoslavije donet upravo u ovoj zgradi.

Neki od važnih događaja koji zidovi zgrade Narodne skupštine pamte su, primera radi, osnivačka sednica Pokreta nesvrstanih 1961. godine, što je, može se reći, promenila spoljnopolitički kurs tadašnje, socijalističke Jugoslavije ali i čitav svet i otuda ova zgrada stoji na svojevrsnom izvoru pomenutog pokreta koji i danas postoji, s tim što je značaj i uticaja na međunarodnu politiku daleko manje efikasan i uticajan; mora se dodati i sahrana Josipa Broza Tita, doživotnog predsednika druge Jugoslavije, između ostalih mesta, nakon transporta njegovog tela iz Ljubljane, sanduk je bio izložen upravo u centralom holu.

Zbog sveobuhvatnog istorijskog značaja ali i vrhunskih arhitekstonskih i umetničkih vrednosti, zdanje Narodne skupštine je 1984. godine proglašeno za spomenik kulture i pod zaštitom je Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Mere zaštite propisuju da objekat mora ostati u svom gabaritu i volumenu, te nad bilo kakvim radovima Zavod propisuje mere zaštite, prati obavljanje radova i vrši konzervatorski nadzor, koji podrazumeva isključivo obnovu.

Unutrašnjost

Veliko stepenište na centralnom ulazu, vodi pravo u vestibil Narodne skupštine a možemo reći da se ova prostorija izdvaja od svih ostalih – kojih ima nešto više od 55 – po značaju i vrednim umetničkim delima. Reprezentativni mermerni pod, polihromna obrada zidova štuko dekoracijom, mermerni stubovi, lođe prvog sprata, bogata dekoracija tambura kupole i zenitalno osvetljenje čine raskošan okvir za četiri stojeće mermerne skulpture vladara u nišama.

U uglovima vestibila nalaze se skulpture koje simbolišu jednu od država za vreme izgradnje ovog zdanja, s tim u vezi tu je figura, cara Dušana, koji u ruci drži zakonik i time predstavlja pravo i pravdu, ali i srpski narod, zatim, kralj Tomislav i knez Kocelj predstavnici hrvatskog i slovenačkog naroda, ali i Karađorđa rodonačelnik dinastije Karađorđević. Mesta ima i za bistu radikalskog prvaka i nekadašnjeg predsednika 22 Vlade u Srbiji i Jugoslaviji, Nikolu Pašića, koga je verodostojno isklesao Toma Rosandić.

Vestibil je dugačkim hodnikom odvojen od centralnog hola, stepeništa, kao i male i velike sale za sednice. Paralelno sa njim proteže se hodnik uz koji se nalaze kabineti.

Iz prizemlja ka prostorijama na spratu vode dva simetrično postavljena stepeništa od belog mermera. Na spratu su prostorije za poslaničke klubove, novinare i administraciju ali i izuzetno reprezentativne prostorije biblioteke i diplomatskog salona, kao i vitrine sa izloženim poklonima stranih državnika Srbiji, o čemu se može napisati barem jedan tekst.

Pravo, iz vestibila, tj. predvorja ulazi se u centralni hol. Ova prostorija je obrađena jednostavno, alisa velikim brojem antičkih ali i renesansnih detalja, jonski stubovi su u donjoj zoni i lođama a u gornjoj povezani su pilastrima korintskih stubova. Tavanica, u čijem centru se nalaze staklene prizme, dekorativno je obrađena. Sastavni deo enterijera čine i skulpture u nišama i rezbareni nameštaj.

Projekat unutrašnjosti, kao i detalje, uradio je arhitekta Nikolaj Krasnov, koji je nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, utočište pronašao u Beogradu. Među brojnim radovima pomenućemo tek primera radi nekolicinu, radi ilustracije i zbog važnosti ovog ruskog arhitekte za urbanistički i graditeljski razvoj prestonice Srbije: Zgrada Arhiva Srbije, Brankov most, kao i zgrada Narodne skupštine i mnoga druga dela…

Zanimljivost je da Krasnov nije radio poput velikog broja kolega arhitekata, crtajući i skicirajući na papiru, već je zamisli slikao u tehnici akvarela, tako da njegovi projekti predstavljaju i umetnička dela na platnu.

Moramo spomenuti imena umetnika, skulptora, koji su dali nemerljiv doprinos enterijeru centralnog loha Narodne skupštine, oni su Petar Palavičini i Franc Gorše.Radili po dve ženske figure ilustrujući privredne delatnosti Kraljevine Jugoslavije, simbole industrije, pomorstva, trgovine i zanatstva, te figure, nalaze se u ćoškovima centralnog hola.

Građani Srbije u televizijskim prenosima imaju prilike da prate skupštinska zasedanja, s tim u vezi velika plenarna sala koja ima prizemlje i galeriju,  jeste najpoznatija prostorija skupštine. Zidovi ove prostorije su polovično pokriveni drvenom oplatom i mermerom. Sala je osvetljena prirodnim svetlom koje dolazi kroz staklenu polukružnu tavanicu.

Interesantno je u vezi sa inventarom koji se trenutno nalazi u Narodnoj skupštini, tačnije u velikoj plenarnoj Sali, da datira još iz vremena kada je zgrada napravljena, dakle iz 1936. godine, međutim, inventar je pre oko jedne decenije reastauriran.

Značajne promene sala je doživela 1961. godine u danima održavanja konferencije Pokreta nesvrstanih. Celokupni mobilijar je premešten i umesto postojećih stolova i stolica unet je veliki ovalni sto. A po prvi put je obavljeno i simultano prevođenje, kao pokazatelj svojevrsnog tehnološkog progresa.

Velika plenarna sala je dosta manjeg obima, od utiska koji stičemo prilikom gledanja televizijskog prenosa skupštinskih zasedanja. Zbog forme i oblika, ali i zbog toga što je urađena amfiteatralno, sala je akustična; taj model u izradi projekta preuzet je iz primera grčkih arhitekata koji su stvarali tadašnje odeone i amfiteatre.

Pored velike sale u Narodnoj skupštini postoji i mala, koja je po svojoj strukturi gotovo identična velikoj. Takođe je podeljena u dva etaža ali nema plenarnu ulogu kao velika, jer je parlament po Ustavu Republike Srbije iz 2006. godine, jednodoman. Za razliku od velike u maloj sali se održavaju razni sastanci, seminari, forumi, kongresi i javna slušanja.

Na centralnom zidu male sale, nalazi se jedna od najvećih fresaka u Srbiji,datira iz 1937. godine, imena, „Velika alegorija rada“, autora Mata Menagela Rodića, poreklom iz Splita. Na fresci su primetni svi oni simboli kojima se Kraljevina Jugoslavija uslovno rečeno ponosila, počevši od vojske, pomorstva, poljoprivrede, graditeljstva ali i simbole prosvete, porodice i pravde su neizostavni na ovoj slici.

Motivima tri religije je zadovoljena forma predstavnika naroda koji su sedeli u poslaničkim klupama, naime, sa leve strane na fresci se nalazi pravoslavna crkva, tačnije manastir Gračanica, po sredini se nalazi franjevački katolički manastir i sa desne strane je smeštena džamija. Naspram freske, godinu dana nakon njene izrade, takođe hrvatski slikar Kristijan Kreković je naslikao šest ženskih i šest muških portreta predstavnika građana iz svih republika koji su živeli u Kraljevini Jugoslaviji.

Prostorija biblioteke čini se da je nezaobilazna stanica u skupštini prilikom posete, kako za građane tako i za filmske stvaraoce; veliki broj dokumentarnih emisija, kao i scene igranih filmova snimljene su upravo u biblioteci Narodne skupštine. Enterijer biblioteke je do detalja promišljen a nameštaj je oblikovan u nacionalnom duhu. Delo je pomenutog arhitekte Nikolaja Krasnova. Kompletan enterijer je napravljen u kombinaciji orahovog i hrastovog drveta.

Zanimljivo je da biblioteka Narodne skupštine broji oko 60.000 hiljada bibliotečkih jedinica, najveći broj knjiga je iz oblasti društvenih nauka. A jedna od najvrednijih stvari u biblioteci su stenografske beleške, čak i one rukom pisane. Zapravo, sve ono što se dešava na plenumima skupštinskih zasedanja biblioteka čuva kao materijalne dokaze, još iz perioda 1858. godine, dakle od Svetoandrejske skupštine do današnjih dana. Najstarija knjiga u arhivi biblioteke je Slavjanoserbski magazin, Zaharija Orfelina iz 1768. godine, jedina štampana i sačuvana verzija ove knjige se upravo nalazi u arhivi biblioteke.

Jedna od najlepših i najekskluzivnijih prostorija u skupštini je raskošni diplomatski salon u narodu poznat kao salon kneza Pavla. U ovoj prostoriji je pomenuti knez kao namesnik često boravio od 1936. do izbijanja Drugog svetskog rata. Zanimljivost u vezi sa ovom sobom je ta što je upravo knez Pavle – kao istoričar umetnosti i čovek stila – dizajnirao izgled.

Zidovi su pokriveni svilenim tapetama, veoma precizno je obrađena tavanica, bela drvena lamperija i drvorezbarena ulazna vrata odaju utisak otmenosti. Jednostavno rečeno, enterijer je u stilu Luja XV i Luja XVI iliti takozvani artdeko umetnički izraz. Jedan od najvećih i najtežih lustera na teritoriji Evrope se nalazi upravo u diplomatskom salonu i težak je 204 kilograma, u kombinaciji bronze i mesinga sa simboličnih 36 svetiljki, zbog poslednja dva broja u godini završetka radova na  Narodnoj skupštini.

Ćerka kneza Pavla, Jelisaveta Krađorđević, često posećuje diplomatski salon koji je koristio njen otac, a 2016. godine poklonila je skupštini, odnosno salonu, portret oca, autora Savilja Sorina.

Do Drugog svetskog rata u salonu su bili smešteni portreti vladara iz loze Karađorđevića, koje je oslikao Jovan Bijelić. Međutim nakon rata, dolaskom komunističkih vlasti, portretima se gubi trag,+ a nakon 2000. godine Narodni muzej je iz svog fonda ustupio skupštini portrete iz njihove kolekcije, te se sada mogu videti slike vladara iz dinastija Obrenović i Karađorđević.

Salon danas ima estetsku svrhu, služi, takoreći kao „turistička ponuda“ Narodne skupštine, ali pored toga, Predsednik Narodne skupštine i Predsednik Republike Srbije imaju prava da koriste ovaj salon, prilikom poseta stranih zvaničnika Srbiji. Zaista bi pojedinačno pominjanje svih lidera koji su boravili u ovom salonu bio zahtevan poduhvat ali radi ilustracije napomenimo i to da su o Srbiji u ovom salonu govorili lideri poput Bajdena i Putina ali i Matarele i princa Čarlsa.

Podizana za Kraljevinu Srbiju, zgrada Narodne skupštine, od svoje izgradnje do danas bila je dom narodnih predstavnika nekoliko država i samim tim centar istorijskih događaja. Danas je, kao što je poznato, ova zgrada dom narodnih poslanika Srbije a šta će se dešavati unutar i oko nje ostaje da istorija zabeleži. Nadajmo se da će manje biti neprijatnosti, ružnih scena i da će „i ovaj kamen zemlje Srbije“ pronaći mesto na tlu Srbina otadžbine a da će više biti plodotvornih razgovora u cilju napretka države.

POPULARNO

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

SLIČNO

Водим те у Порторико: деколонизаторски мотиви у музици Bad Bunny-ја

0
На самом почетку године и опште одушевљење широм света, свој последњи албум објавио је порторикански enfant terrible, Бенито Антонио Мартинес Окасио, познатији под псеудонимом...

Дрво вишње

KOMENTARI

Dejan M. Pavićević on U Siriji se rađa novi halifat
Cousin Rupert on U prašini ove planete
Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?