Prof. dr Nemanja Đukić vanredni je profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci, autor brojnih knjiga iz oblasti sociologije, socioloških analiza i kolumni, a za Opseg je odgovorio na pitanja današnjice kroz sociološku i istorijsku prizmu.
Profesore, kako posmatrate odnos liberalno nastrojenih ljudi prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi?
Da bi izbjegli prazan govor, pokušajmo prvo razumijeti pojmove koje koristimo. Prvo, liberalizam je pokušaj oslobođenja od iracionalnih autoriteta. On je tekovina moderne epohe koja je zasnovana na evolucionizmu kao metaparadigmi. Osnovni procesi koji su iznjedrili Modernu a time i liberalizam su Prosvjetiteljstvo, Humanizam, Renesansa i Reformacija. Prosvjetiteljstvo je proces nametanja ideje da je ljudski razum najveća vrijednost. Ako pogledate filozofske koncepcije prethodnih epoha vidjećete da razum predstavlja samo mali i relativno beznačajan način iskustvovanja stvarnosti. Na primjer, uzmite Ekhartovu koncepciju (sensus, ratio, intellectus, visio). Takođe, lako je uočiti da se unutar kulturnog nasljeđa koje je prisutno unutar Zapadne civilizacije, problem oslobođenja uvijek pojavljuje u direktnoj vezi sa problemom pobune i svijetla (iluminacije). Prvu pobunu u kosmosu predstavlja Luciferova (svjetlonosac) pobuna protiv Boga. Drugu pobunu predstavlja Prometejeva krađa vatre od Boga. Treću pobunu protiv Boga predstavlja Prosvjetiteljstvo. Ove tri činjenice pobune, odnosno sama mogućnost pobune kao takve, zapravo već dokazuju ontološko prethođenje slobode. Jer da bi pobuna uopšte i bila moguća, neophodno je da se prethodno bude slobodan. Dakle, ja nisam slobodan zato što mi je sloboda data pravno-političkim poretkom ustanovljenim na autoritetu, već sam prethodno i unaprijed slobodan ontološki zato što sam ličnost (logosno biće). Ukratko, liberalizam ne uviđa da sloboda nije pravna, politička ili ekonomska kategorija. I tu je njegov problem. Ili kako bi rekao Đoni Štulić: “Točak mercedesa nije točak istorije”. Kad je već riječ o prosvjetiteljstvu, podsjetimo se da je prvi prosvjetitelj u Srba propali monah Dositej Obradović čija je jedina zasluga to što je donio krompir u Srbiju. Drugo, Humanizam je racionalni antropocentrizam za koji je Đani Vatimo s pravom rekao da nije ni imao pravo na opstanak. Humanizam je ideja usmrćivanja Boga – proces ukidanja teocentrične slike svijeta ili ako hoćete proces ukidanja duhovne dimenzije stvarnosti. Njegova posledica je nametanje ideje čovjeka kao najvišeg bića te nametanje ideje da je životbiološka pojava.Problem sa idejom čovjeka počiva u tome da čovjek nema fiksiranu prirodu nego je svaka epoha iznova brendirala ideju čovještva. Ideja čovještva u Antici je brendirana filozofijom i mitologijom kao dominantnim logosom te epohe. Ideja čovještva u Srednjem vijeku je brendirana religijom kao dominantnim logosom teepohe. Ideja čovještva u Moderni je brendirana (prirodnom) naukom a u Postmoderni tehnikom kao dominantnim logosima tih epoha. Otuda je identitet u svakoj eposi bio proizvod te epohe – nužno zavisan od trenutnih potreba političkog ili ekonomskog tržišta zbog čega se i sastojao u izgradnji samo onihosobina ličnosti koje su neophodne za uspješno igranje uloga a time i reprodukciju postojeće konstelacije moći. Problem sa životom je u tome što on nije biološka pojava. Unutar već razvijenog teorijskog opusa biopolitike (od Aristotela, preko Fukoa, do Agambena, Harta i Negrija) etablirana je činjenica da govorimo o dvije forme života – zoon i bios. Prvo je božanski, ličnosni, vertikalni način postojanja ili egzistencija a drugo je biološko prisustvo karakteristično za biljke i životinje. I treće, poslednje ali ne i po značaju. Liberali ne bi smijeli zaboraviti da je SPC najstarija i najznačajnija ustanova kod Srba. Naprosto, SPC je državotvorna te u cjelokupnojistorijiSrba politička stvarnost nezavisna od SPC bukvalno ne postoji sve do 1945 što implicira da u istorijskom smislu Srbi nemaju nikakve veze niti sa sekularizmom niti sa liberalizom. SPC je obezbjeđivala kontinuitet u onim istorijskim okolnostima u kojima su država, politika, ekonomija, obrazovanje i kultura kod Srba bili ukinuti okupacijom. U tom smislu, SPC je činjenica višeg reda i kao takva ne može biti dovođena ni u kakvu vezu sa liberalizmom kao činjenicom nižeg reda. Naprosto, SPC i liberalizam ne pripadaju istim nivoima stvarnosti.
Dakle, da rezimiram prethodni odgovor. U poslednjih 200 godina liberalizam kod Srba nije mnogo evoluirao – odpropalog monaha do neukog novinara.
Da li neo-feminizam uspostavlja ono što se u najekstremnijem slučaju može patronizovano nazvati naci-matrijarhat?
Manifestno, feminizam je legitimna filozofija, političko-pravna teorija, ideologija i društveni pokret. Latentno, feminizam je biopolitička praksa. Kako bi rekao Vojin Milić, mi društvene pojave razumijevamo isključivo preko posljedica koje one proizvode. A društvena posljedica feminizma je smanjenje nataliteta.Manifestno posmatrano, osnovni cilj feminizma je poboljšanje društvenog položaja žena. I to je posve legitimno i tu nema ništa sporno. Međutim, u praksi feminizam proizvodi posljedice sasvim suprotne od nominalnih. Svoj temeljni cilj feminizam nastoji ostvariti kroz 4 ideje: povećano ućešće žena u visokom obrazovanju, povećanje ekonomske samostalnosti žena, povećano učešće žena u politici te povećana briga o reproduktivnom zdravlju žena. Opet manifestno posmatrano ove 4 ideje su legitimne i posve neupitne. Međutim, latentno, one proizvode posljedice suprotne od proklamovanih. Npr. 10 najobrazovanijih nacija na svijetu nema sposobnost proste biološke reprodukcije. Povećana ekonomska samostalnost žena u statistički značajnoj korelaciji je sa povećanim brojem razvoda brakova, smanjenjem broja sklopljenih brakova i smanjenim brojem rođene djece. Povećana briga za reproduktivno zdravlje žena dovela je do statistički značajnog povećanja malignih oboljenja reproduktivnih organa kod žena. U tom smislu, čak i empirijski, nedvosmisleno je da feminizam ima prevashodno biopoitičku funkciju i da predstavlja, kako bi to rekao Sloterdijk, trik ciničnog uma.
Postoje različiti oblici feminizma i oni se ispoljavaju na različite načine. Npr. eko-feministkinje se udaju za drveće kako bi navodno spriječile njegovu sječu. Pojedini oblici feminizma promovišu sologamiju (vjenčavanje sa samim sobom) itd. Psihološki posmatrano ovdje je riječ o krajnjem stadijumu građanskog autoerotizma. Zapravo sama ideja građanina kao jednodimenzionalnog čovjeka moderne epohe je ideja autocentričnog pojedinca koji svoj eros redukuje na samog sebe. U suštini feminizam je negativna upotreba slobode u kojoj žene samostalno svoj bitak redukuju na seksualnost. U pravoslavnoj duhovnoj tradiciji žena ima viši ontološki status od muškarca, jer se činom rađanja pojavljuje kao uslov njegovog spasenja. Na primjer pogledajte Duginovu analizu u knjizi “Metafizika blage vesti” u poglavlju “Soteriološka uloga žene u pravoslavlju.” Prvo, Eva se pojavljuje kao uzrok pada Adama (čovječanstva) a potom se ovaploćenjem Oca u Liku sina Djeva Marija pojavljuje kao uslov spasenja. Naša tradicija je puna primjera koji svjedoče da je žena u tradicionalnom društvu imala povlašten status (npr. Gorski vijenac ili Primjeri čojstva i junaštva). Narativ o lošem položaju žena je realan. Međutim, on jenovijeg datuma i pripada tekovinama komunizma. Komunizam je kao što znate imao 3 funkcije: ateizaciju (duhovnu), ukidanje monarhije (političku) i razvlašćivanje seljaka (ekonomsku). Možda najslikovitiji primjer idiotizma nastalog ukidanjem duhovne stvarnosti predstavlja nesretni Ćopić kada piše o tome kako se više neće slaviti slava jer je seoski komesar ukinuo Boga ili kako partizani na obuci pucaju u vazduh kako bi ubili Boga.Ukidajući duhovnu stvarnost komunizam je redukovao život na biološku kategoriju a time poništio i onotološku razliku čovjeka (zoon) i životinje (bios). U političko-teološkom smislu izgubila se razlika između sina/čovjeka i građanina (sjetimo se priče o bludnom sinu te zašto sin ni pod kojim uslovima ne može stati u red sa najamnicima i slugama). U ekonomskom smislu, razvlašćivanjem seljaka proizvedene su osiromašene mase osuđene na rad u fabrikama. Ukratko, proizveden je potomak majmuna koji radi u fabrici, slobodan da se bavi alkoholom, nasiljem i kockom. U toj i takvoj socijalnoj konstelaciji patološke pojave postaju paradigmatične ili još preciznije – sam komunizam je pradigma socijalne patologije.
Kakva je tzv. “agenda” o kojoj slušamo mjesecima i šta ona predstavlja sa stanovišta visoke politike za društvo?
Zavisi na koju agendu mislite. Prva agenda (Agenda 21) je donešena na konferenciji o održivom razvoju u Rio de Žaneiru 1992. Ukratko, radi se o skupu mehanizama održivog razvoja pri čemu valja znati da je održivi razvoj samo eufeminizam za koncept lebensrauma. Koncept lebensrauma je istorijski kompromitovan pa je samo terminološki preinačen. U osnovi i dalje se radi o autocentričnoj brizi zlatne milijarde (WASP) za dugoročno očuvanje vlastitog načina života. Primaran cilj je smanjenje svjetske populacije i uspostavljanje globalne kontrole nad ključnim resursima a mehanizama ima mnogo. Prve aktivnosti u tom pogledu su započele još 1993 god. sa kontraceptivnim vakcinama i one traju još uvijek samo što je zbog razvoja biomedicine fokus pomjeren na vakcine 4 generacije i istraživanje genotipa.Vakcine 4 generacije su primjenjene kroz medikalizaciju društvenog života u toku pandemije Covid–19. Prema raspoloživim podacima procenat spontanih pobačaja nakon pandemije je porastao na 74% sa nekadašnjih 5-14%.Biolabaratorije za istraživanje genotipa su otkrivene nedavno u toku rata NATO pakta i Rusije u Ukrajini. Zanimljivo je da su još 2001. godine Denis Bušnel i Džordž Post pisali o tome.[1] Oni zapravo govore o genomicidu – upotrebi genetski modifikovanih bioloških agenasa čije je dejstvo izolacijom genotipa ograničeno na sasvim određene rasne, etničke, starosne ili polne grupe. U cjelini uzev, veći dio svjetske populacije postao je suvišan i sada su na djelu različiti mehanizmi njegove kontrole (društvo bez rada, univerzalni osnovni dohodak, socijalni kreditni sistem, pametni biometrijski nadzor, internet tijela itd). U tom smislu treba razumijevati i političku funkcije pandemije uspostavljanje pametnog biometrijskog nadzora kroz digitalizaciju procesa rada i privatnog prostora.O tome govori „Bijeli papir“ iz Oktobra 2020 godine. Prema njemu Pandemija Covid-19 će ubrzati digitalizaciju procesa rada za 84%, povećati obim rada na daljinu za 83%, povećati automatizaciju procesa rada za 50%, privremeno bez posla ostaviti 28% a trajno 13% populacije. Dakle, masovna nezaposlenost (od oko 41%) i digitalna socijalnakontrola u vidu pametnog biometrijskog nadzora, predstavljaće dvijeosnovne posledice Pandemije Covid-19. Unutar Zapadne civilizacije u toku pandemije Covid-19 izvršeno je radikalno disciplinovanje mase traumatičnim iskustvima kako bi ograničenje lične slobode i uvođenje novog modela socijalne kontrole bilo prihvaćeno. Zbog toga Pandemija Covid-19 nije ništa drugo nego niz strateških ekonomskih i političkih mjera kojima se vrši globalno društveno reorganizovanje, a koje je legitimisano političkom upotrebom straha zasnovanom na narativu o virusu Sars-CoV-2. Cilj bezbrojnih i potpuno besmislenih praksi primjenjenih za vrijeme pandemije (kao što su nošenje maski, fizička distanca i sl) je vršenje traumatizacije gomile u funkcijirazvoja poslušnosti koja treba da kulminira prihvatanjem digitalnognadzora. To je sudbina Zapadnog svijeta. To je sudbina Evrope. Evropanaviknuta na humanističko Ja, najskuplje će platiti promjenu novog doba.U političkom smislu, sasvim je očigledno da već ostvareni digitalnirazvoj uveliko prevazilazi i urušava liberalne okvire dosadašnjegdruštvenog organizovanja. Naime, ideja individualne slobode na kojoj sezasnivala politička kultura zapadne liberalne civilizacije polakonestaje. Povlašteni građani Prvog svijeta, uljuljkani u dokoličarskojbezbrižnosti i civilizacijskom dogmatskom drijemežu, nisu primjetilida je razvoj digitalne tehnologije u oštroj suprotnosti sa idejama ljudskihprava i sloboda na kojima je izgrađena Zapadna civilizacija te da onnezadrživo vodi ka kreiranju i prihvatanju nove diktature koja će seuskoro pokazati kao jedini spas u novonastaloj haotičnosti u kojoj ćeočuvanje bilo kakve stabilnosti društvenog poretka biti moguće jedinoprotokolima novog digitalnog doba u kome će funkcionisanje shodno algoritmu biti jedini kriterij društveno prihvatljivog oblika ponašanja.
Da li, kao sociolog i dosta dobar psiholog, psihoanalizirate ljude iz zabave? Šta interesantno otkrijete?
Uobičajeno je da se psihoanaliza i psihologija redukuju na tehnike proizvodnje i održanja društveno funkcionalne ličnosti. Međutim, čini mi se da doslijedna primjena psihoanalize i uopšte psihologije, nužno vodi ka dekonstrukciji osnovnih ideja na kojima je organizovan savremeno društvo. Uzmimo na primjer ideje slobode, identiteta i ljubavi. Ljudi vjeruju da imaju slobodu izbora, kako u pogledu izbora ideja tako i u pogledu odluke da postupajuna određeni način. Međutim, socijalna psihologija je pokazala (konkretno Erih From) da formativna iskustva u ranom djetinjstvu određuju tip i karakter ličnosti a time i sliku svijeta – percepciju svijeta, sklonost ka određenim idejama, uvjerenjima i postupcima.Lakan je pokazao da identitet nema nikakvu ontološku pozadinu već predstavlja čist lingvistički konstrukt – on je sposobnost pojedinca da govori u prvom licu jednine. A tu sposobnost stičemo usvajajući režim jezika. Pojedinac nije subjekt – subjekt je jezik a identitet pojedinca je rezultat autocentrične funkcije jezika. Slično veli i Derida. U svojoj analizi “Zabilješke za kupovinu”, jednostavno je pokazao da značenje obezbjeđuje koherentnost ego-identiteta. U trenutku rođenja mi ne posjedujemo nikakav identitet – on nastaje tek kasnije kada neko značenje pripišemo vlastitom biološkom prisustvu. Oto Fenišel je pokazao da u trenutku rođenja ne posjedujemo svijest već je stičemo naknadno kao posledicu traume rođenja i izloženosti spoljašnjim uticajima. Takoreći svijest nastaje kao simbolički regulator odnosa tijelo-okolina. To znači da u uslovima krize nema povratka na neki siguran i čvrst temelj. Ono što stoji u pozadini je ništa, praznina, čisto odsustvo. Takođe Fenišel je ponudio zanimljivu psihološku matricu za demistifikovanje mnoštva svakodnevnih fenomena kao šro su na primjer statusni simboli.
Potreba za sticanjem, posjedovanjem i korištenjem statusnih simbola karakteristična je za nesigurne osobe sa niskim samopoštovanjem, koje nisu uspjele razriješiti traumatski odnos s roditeljima iz djetinjstva. Sticanje, posjedovanje i upotreba statusnih simbola u zrelijoj živornoj fazi je simbolički oblik identifikacije s roditeljima kroz njihovu negaciju, jer ovladavanje statusnim simbolima omogućava egu da kroz ovladavanje simbolima materijalne moći izgradi predstavu o sebi kao samostalnom, nezavisnom i slobodnom. Da bi ego stvorio predstavu o sebi kao slobodnom i moćnom, on prvo mora ukloniti prijeteće figure roditelja. Figura roditelja ima ugrožavajuću funkciju za samokonstituisanje ega, jer roditelji predstavljaju primarni tranzicioni objekt preko koga su stečena prva i formativna iskustva stvarnosti. Zato roditelji moraju biti negirani, uklonjeni i zamijenjeni drugim tranzicionim objektima, u ovom slučaju statusnim simbolima, kako bi se ego oslobodio i proizveo sliku svoje vlastite snage i moći. Otuda je identifikacija modifikovani ekvivalent nasilja, pljačke i proždiranja (istu logiku oduzimanja moći roditeljima kroz identifikaciju sa njima ima i Edipev kompleks, Elektrin kompleks i Demetrina veza). Ego se brani od ugrožavajuće uloge roditelja tako što se identifikuje s njima kao agresorom i tako im simbolično oduzima njihovu snagu i moć. Ta oduzeta moć roditelja se simbolično prenosi na one objekte koji su u percepciji roditelja imali naročitu materijalnu vrijednost i koji su kao takvi bili uslov odraslosti, zrelosti, samostalnosti i poštovanja. Stičući upravo te materijalne objekte, pojedinac simbolički pokazuje i sebi i roditeljima da im je napokon dorastao. Stičući statusne simbole, pojedinac stiče samopoštovanje. On pokazuje da je uspio da se osamostali, da je izgradio nezavisnost, jer je uspio da dostigne postavljeni uslov – sticanje i posjedovanje onih materijalnih sredstava koja su u očima roditelja uslov priznanja. Napokon, stičući materijalne objekte, pojedinac postaje uvjeren da je proces njegove inicijacije (prevođenje iz djetinjstva u odraslu dob) završen. On se upisao u odrasle.
S tim u vezi je i fenomen ljubavi. Ako ostavimo po strani filozofsku razliku između Agape, Eros i Filia, vidjećemo da afektivno vezivanje nije stvar slobodnog izbora već je determinisano fizičko-antropološkim i socijalno-antropološkim faktorima. Na fizičko-antropološkom nivou, odnosi sviđanja i nesviđanja su određeni na fenotipskom nivou – u beskrajnoj masi pojedinaca vi će te uvijek primjetiti osobu tačno određenih fizičko-antropoloških karakteristika jer je vaša perceptivna osjetljivost determinisana fenotipski. I koliko god puta da ponovite eksperiment dobijaćete isti rezultat – vašu pažnju privlačiće isti fizičko-antropološki tip. Na socijalno-antropološkom nivou, strategija afektivnog vezivanja u odraslom dobu objašnjena je teorijom atačmenta. Teorija atačmenta je psihološka teorija koju je osnovao Džon Boulbi. Osnovna ideja ove teorije glasi da je zaštita osnovna biološka funkcija afektivnog vezivanja. Potreba afektivnog vezivanja za druge, uzrokovana je biološkom potrebom slabijih jedinki da opstanu tako što će obezbjediti svoje prisustvo u blizini jačih. U tom smislu dijete koristi svog roditelja kao sigurnu bazu koja mu omogućava da razvije osjećaj svijeta oko sebe i da se na taj način razvija. Dijete o okolnom svijetu saznaje na osnovu interakcije sa ljudima koji se njime bave i na osnovu te interakcije ono formira tzv. „unutrašnji radni model privrženosti (URMP)“ u periodu od 1 do 3 godine. Naš unutrašnji radni model privrženosti (URMP), formiran na obrascu jakih interakcijskih veza je autonoman – on predstavlja bazu opšte socijalne adaptacije i određuje našu strategiju vezivanja tokom čitavog života. U tom smislu unutrašnji radni model predstavlja trajan psihološki kapital. Kao cjeloživotan autonoman obrazac kognitivnog, emocionalnog i bihejvioralnog reagovanja na druge, URMP se prenosi transgeneracijski, jer u interakciji novih iskustava i unutrašnjeg radnog modela dolazi do automatske asimilacije novih iskustava u postojeći obrazac a ne do promjene modela. Sva realna iskustva svakodnevnice, koja ne odgovaraju od majke nasljeđenoj matrici odnosa majka-dijete, neće biti apsorbovana kao takva, bez obzira na njihovu objektivnost i istinitost. Ugrožavajuća iskustva će biti ili falsifikovana pa uklopljena ili pak u cjelosti odbačena, jer ugrožavaju unutrašnju konzistentnost modela na kome je izgrađen vlastiti identitet (tzv kognitivna disonanca). Polazeći od traume rođenja kao traumatičnom iskustvu gubitka izvorne arhetipske veze sa majkom (stanja predsubjektivnosti) te otuda nastalom potrebom za zaštitom, moguće je razlikovati 4 nivoa separacione tjeskobe i 4 tipa afektivnog vezivanja (sigurni, ambivalentni, dezorganizovan i izbjegavajući).
Dakle, da pokušam rezimirati odgovor na vaše pitanje – čini mi se da je iluzija najznačajnija socio-antropološka kategorija. Naprosto, najveći dio svoga života ljudi provode u pokušaju da pronađu, proizvedu i sačuvaju neku podnošljivu predstavu o stvarnosti.
