Odnosi između dvije države Bliskog Istoka su dugi i turbulentni, povezani sa mnogo sličnosti i još toliko razlika. Još u sedamnaestom vijeku, Osmansko carstvo i Persija su imali direktnu pretenziju na područje Iraka (nekada Mesopotamije) radi kontrole rijeke Šat-el Arab i pristupa Persijskom zalivu. Kada je Sadam Husein pod parolom „Jedinstvo, sloboda, socijalizam“ došao na mjesto predsjednika 1979. godine, u Iranu se odigrala islamska revolucija koja je svrgnula proamerički establišment na čelu sa šahom Rezom Pahlavijem i tako potpuno promijenila odnose dvije države. Nacionalizacija i protekscionizam koji su postajali novo ruho Irana pod vođstvom ajatolaha Ruholaha Homeinija, postali su prijetnja Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu kao državama koje su otvoreno eksploatisale naftu iz šahovog Irana. Revolucija koju su vodili svi šiiti u Iranu, prijetila je 1979. godine da se prelije i u Irak, državu sa više od 60% šiitskih vjernika. Nadmoć Irana u Persijskom zalivu i na Bliskom istoku, stvarala je glavobolju lideru u Bagdadu. Uz potporu Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, i nakon pograničnih provokacija, Sadam Husein je započeo rat protiv Irana. Posljednji rat Hladnog rata, počeo je bez objave, sa ciljem zauzimanja iranske pokrajine Huzestan, dugo prisvajane od strane Iraka i bogate naftom, zaustavljanja širenja revolucije i definisanja stanja ravnoteže snaga na Bliskom istoku. Od nabrojanih stavki, nakon osam godina rata, 1988. godine, jedino je utvrđena ravnoteža snaga i zaustavljena potencijalna pretenzija Irana na šiitski naseljene dijelove Iraka. Razlike između dvije države su se samo produbljivale. Visoko sekularni Irak, na čelu sa socijalističkom Baat partijom i islamski Iran na čelu sa vjerskim vođom ajatolahom, stvorio je nespojive političke razlike. Težnja vlasti u Teheranu da ovlada svim šiitima ma gdje oni živjeli, stvorila je još dublja neprijateljstva sa Irakom. U Zalivskom ratu Iran nije učestvovao na strani NATO koalicije, ali je na svojoj teritoriji obučavao šiitske militante za borbu protiv Sadama Huseina. Nakon invazije NATO koalicije na Irak 2003. godine, Iran je stvorio dobre odnose sa vladom u Bagdadu koja se borila protiv sunitskih pobunjenika, dok je druge vlade Teheran proglašavao kolaboracionistima sa SAD i okupacionim snagama. Mahmud Ahmadinedžad je bio prvi predsjednik Irana koji je posjetio Irak. Okupirani šiitski Iračani često su organizovali pobune protiv okupatora – Sjedinjenih Američkih Država sa saveznicima u NATO paktu. Središte pobuna bio je grad Nadžaf, sjedište Moktada al Sadra, defacto lidera šiita nakon protjerivanja zvaničnog ajatolaha i smrti njegovog oca Muhameda Sadika al Sadra. Irački ministar odbrane u vrijeme pobuna okrivio je Iran za podržavanje Al Sadra i njegovih sljedbenika u Nadžafu. On je proglašen neprijateljem broj jedan novog „demokratskog“ Iraka. Postojala je inicijativa od strane Iraka za potpisivanjem sveobuhvatnog sporazuma između Irana i Iraka i sporazumijevanje o krucijalnim pitanjima kao što je korišćenje rijeke Šat el Arab, isplaćivanje oštete Iranu zbog rata osamdesetih godina, i bilo kakvo uplitanje u unutrašnje odnose država. Naime, to se nije desilo.
Godine 2006, egipatski predsjednik Hosni Mubarak je rekao kako je Irak pod punom kontrolom Irana, te kako bi mogao za par godina da potpuno padne u ruke Teherana. Sukobi između vjerskih grupa postali su sve češći, a kroz njih se mogu sagledati uticaji drugih, kako regionalnih tako i svjetskih sila na Irak, drevnu državu koja je prošla kroz cikluse stradanja i okupacija. Mnogi pak smatraju da bi u Iraku mogao da zavlada i građanski rat koji bi predstavljao konačan kraj Iraka. Možda jedina svijetla tačka u iračko-iranskim odnosima jeste zajednička operacija u Siriji protiv odreda ISIS-a.
Krajem avgusta se u Iraku desila jedna od možda najvećih kriza u njegovoj dugoj istoriji. Ta kriza je nacionalna i identitetska kriza. Iračka nacija je stvorena uprkos podijeljenosti između ogranaka islama. Od 95-99% stanovništva koji prihvataju islam kao svoju religiju, 35% su suniti, a 65% šiiti. Ova kriza je povezana sa šiitima i svim Iračanima koji se pokoravaju ajatolahu Kadim al Hariju. Al Hari je zvanični vođa iračkih šiita koji je prognan od strane Sadama Huseina tokom rata sa Iranom, te živi u iranskom gradu Komu. Sa druge strane, u Iraku, defacto vođa šiita i sadrista je Moktada al Sadr. Ajatolah Al Hari je obučavao Al Sadra, pa mu na kraju izdao fatvu.
Kadim al Hari – prognani ajatolah
Mardža at-taklid, veliki ajatolah Sajid Kadim al-Hari, učenik ajatolaha, oca Moktadovog, Sadek al Sadra, iz Nadžafa je otišao još sedamdesetih godina. Kao potencijalni vjerski lider šiita, protjeran je nakon kraće političke karijere u partiji Dava (Ḥizb ad-Daʿwa al-Islāmiyya) od strane Sadama Huseina. Po svemu sudeći, mjesto nasljednika pozicije predsjednika Dava partije bilo je namijenjeno njemu. Zbog egzila nije stupio na tu dužnost. Al Hari je bio učitelj Moktadi Al Sadru u djetinstvu. Kadim al Hari je izdao fatve protiv američkih okupatora Iraka. Posljednjih godina bio je oštar kritičar svog učenika Moktade al Sadra zbog podržavanja određenih, za njega, nedopustivih politika vladajućih struktura Iraka.
Vođa Sadrista i bivši vođa Iraka
Moktada al Sadr vođa je šiitskog Sadrističkog pokreta smještenog u gradu Nidžafu, u samom središtu Iraka. To je grad koji se pamti kao duhovni i politički centar iračkih šiita. Već više od jednog vijeka, ovim gradom i oblašću upravlja porodica Sadr. Veliki ajatolasi koji dolaze iz pomenute porodice otvorili su islamsku školu koja služi za obrazovanje, religijsko i filozofsko uzdizanje učenika koji u budućnosti postaju vjerski velikodostojnici, a poneki i vođe.
Tako je Nadžaf postao svojevrsno univerzitetsko, religijsko i političko središte Iraka. Porodica Sadr potiče iz libanske regije Džabal Amil, koja je, naselivši područja današnje regije Al-Nadžaf, postala institucionalno i religijski važna za sve šiite u Iraku. Moktada je četvrti sin ajatolaha Sadeka al Sadra, i zet drugog ajatolaha, Bakira al Sadra. Sadek al Sadr je imao najmanje povjerenja u najmlađeg sina, Moktadu. Međutim, nakon što je Sadek sa svoja dva sina ubijen od tajne policije Sadama Huseina 1999. godine, Moktada je postao direktni pretedent na mjesto ajatolaha. Veliki dio živuće porodice Sadr ubijeno je nakon što su se pobunili u pojedinim dijelovima Bagdada protiv Baat partije i Sadama Huseina tokom Zalivskog rata. Bakir al Sadr je ubijen 1980. godine, zvanično takođe od strane režima Sadama Huseina. Godine 2003, kada je počela invazija SAD na Irak, Moktada al Sadr je u „gradu Sadru“, nekada „gradu Sadam“, nadomak Bagdada, formirao svoju paravojnu organiazciju „Mahdi armiju“ koja je imala za cilj borbu protiv okupacionih snaga i uspostavljanje „islamske demokratije“ u Iraku. Inače, Sadristički pokret je utočište siromašnih šiita o kojima su se prije svega brinuli prethodni ajatolasi, pa je tako stekao reputaciju visoko humane islamske organizacije i pokreta. Godine 2007. Moktada napušta Irak zbog američke okupacije, i odlazi u Iran. Četiri godine nakon, Al Sadr se vraća u Nadžaf i postaje uticajna politička figura koja je ključna za formiranje budućih vlada. „Peace Companies“ su paravojne formacije koje imaju za cilj da odbrane šiitska naselja i sam grad Sadr od ISIL-a, a njihov vođa je Moktada al Sadr. Učestvovale su u zauzimanju Džurf al-Nasra i drugoj bici za Tikrit. U državi koja je duboko podijeljena stradanjem, sektama i religijskim obračunima, Moktada al Sadr je često mijenjao svoju politiku. Godine 2018. postao je irački nacionalista koji je težio stvaranju široke koalicije koja bi zustavila korupciju „Zelene zone“ i obnovila državu. Sarađivao je sa pojedinim sunitskim partijama i komunistima koji su se protivili iranskom uticaju na Irak. Kasem Solejmani je nudio Al Sadru da formira koaliciju koja će biti proiranska, no ovaj je to dobio. Kriza o kojoj sada govorimo datira još od posljednjih izbora 2021. godine, kada su se sukobili proiranski demonstranti sa snagama reda u Bagdadu. Tada je Moktada al Sadr, kao neko ko je osvojio najviše mjesta u parlamentu pozvao na formiranje široke koalicije iračkih nacionalista koji bi izabrali Mustafu al Kadimija za premijera. Haotično stanje je nastalo nakon što nije postojala većina koja bi, u skladu sa Ustavom, trebala izabrati novog predsjednika države. Svih 73 poslanika Sadrista dalo je ostavku, te je tako podrška Nuri el Maliku porasla na 130 poslanika. Dana 17. jula isplivao je razgovor u kome Maliki kritikuje Al Sadra. Nedugo nakon toga, bivši ministar u vladi Malikija, biva nominovan za premijera Iraka, Muhamed al Sudani. Mirni protesti koje je poveo Moktada al Sadr, postali su nasilni. Demonstranti su upali u zaštićenu „Zelenu zonu“ i kampovali ispred parlamenta. Ubrzo nakon toga, Al Sadr je pozvao na vanredne izbore.
Identitetska kriza Iraka
Iranski ajatolah smatra da treba postojati jedan vjerski vođa za sve šiite ma gdje bili, a sjedište vođe bi trebalo da bude u Teheranu, tako gotovo direktno insinuirajući na sebe. Ajatolah Al Hari je blisko vezan sa ajatolahom u Teheranu, podržava Hezbolah i Asada. Razdor između Al Harija i Al Sadra se desila kada je Sadr na prošlim iračkim parlamentarnim izborima podržao sekularnog kandidata za premijera. Upravo tada je izdata zvanična fatva protiv Moktade al Sadra. Međutim, smatra se da je ajatolah na ovo natjeran od strane Teherana, jer su sve proiranske stranke izgubile izbore.Sjedište Moktade al Sadra, koje je ove godine posjetio general Revolucionarne garde Irana, jeste irački grad Nadžaf, a Al Harijevo je iranski grad Kom. Danas se upravo govori o sukobu dva grada, jer će rezultat ove borbe prosuditi ko će vjerski, a potom i svjetovno vladati Irakom. Al Sadr je odbio ponudu iranskog generala da bude imenovan za vrhovnog poglavara šiita u Iraku, a da zauzvrat podržava Iran u iračkom parlamentu. Taj događaj je bio presudan, i politički je totalno onesposobio funkcionisanje Iraka. Poslanici Al Sadra su napustili parlament, i započeli seriju protesta.Epilog događaja jeste i najdramatičniji. Ajatolah Kazem al Hari se 28. avgusta zbog starosti povukao sa mjesta poglavara iračkih šiita. Za svog naslijednika nije imenovao Moktadu al Sadra, nego ajatolaha Ali Hamneija. Tada su počeli dramatični sukobi u Bagdadu. Bilans je 23 mrtvih, a više od 380 povrijeđenih. Moktada je politički veoma moćan lider nad kojim, prema pisanju stranih medija, nema niko od regionalnih ili svjetskih sila kontrolu. Odustao je od politike, jer nije imenovan za ajatolaha iračkih šiita samo zbog opozicije Iranu. Veliki broj njegovih pristalica, koji doseže broj do 1 milion, bori se za njegove interese na ulicama, dok on potvrđuje napuštanje političke karijere i vraćanje isključivo religiji. Onda kada je Al Sadr na Tviteru najavio svoje povlačenje iz politike, demonstranti su probili kordone policije i ušli u predsjedničku palatu. Sukobi po cijeloj „Zelenoj zoni“ rezultovali su usmrćenjima više od 20 osoba. Iračka vojska je ubrzo proglasila policijski čas na teritoriji cijele države, jer su protesti i pobune počeli izbijati po drugim gradovima, poput onih u Basri. Irački šiiti su sada pod religijskom vlašću ajatolaha u Iranu, što može da se reflektuje i na političku situaciju. Odlaskom Moktade al Sadra iz politike, nastaje vakuum, jer je bio jedan od najmoćnijih vođa naroda u državi.
