“Ja vama dovedem kurve da se malo zabavite, a vi se odmah ženite!” navodno su riječi našeg selektora.
Jedan je naš Piksi! Evo, kao laik za sport, sa kolegom iz redakcije Opseg sam gledao/la utakmicu Srbija-Brazil, kao žešći intelektualci u jednom trenutku smo se pogledali i rekli: “KOJI JE NAŠ GO!?” On vam to neće priznati, ali ja hoću!
Izgubili smo zato što smo homo balcanicusi, to je posebna vrsta homo sapiensa čiji frontalni korteks funkcioniše drugačije od mozga ljudi u ostatku svijeta! Jelena Đoković je uspjela da spasi Novaka sa makrobiotičkim sjemenjem, vlascem i klicama, ali mi nismo imali sportskog psihoterapeuta pa ništa nije moglo uticati na to da li će batine dobiti neko od naših igrača, sudija ili neko od njihovih igrača. Nismo imali psihološkog asistenta!!! Zato što to nama ne treba! Naši reprezentativci su se potukli u svlačionici… Oko žena! Da se vratimo na frontalni korteks, kod Balkanaca on funkcioniše ovako: “Sve može čekat’ osim kafe nalivene i žene otkrivene”, jebalo te Piksi tvoja reprezentacija! Stani sad i ti malo.
Gudelj mi nije ulivao povjerenje od same spoznaje o njegovom postojanju, jednostavno… Tako je trčkarao naš Gudo po terenu, tamo-amo, sve vrijeme, pokoja asistencija, dva gurkanja… ništa! Piksi se srozao u stolici gledajući svoj 21 pogrešan izbor. Dva bromazepama, jedan vinjak, dva bromazepama, jedan vinjak. Ma trebao nam je psiholog! Tu dolazimo do Dijega Armanda Maradone, koji nije izgubio utakmicu zbog žene, već ženu, djecu i sport zbog kokaina. U mrklom mraku je igrao fudbal, čekao zoru, a onda bi sve vidio puno bolje i ujutru bi igrao kao od šale zato što je čitave noći napipavao loptu. A u našoj zemlji kažemo ko zadnji izađe neka ugasi svjetlo. Potom, naslovi u novinama: Naši reprezentativci izgubili zbog žena! Zar je ijedna naša vojska bila drugačija od ove reprezentacije? Zar nismo uvijek mislili da smo bolji od svih, posebniji, ne samo bez oružja, nego i bez pancira? Zar nije Đinđić prekršio Ustav zemlje zbog čovjeka čija je žena bila alfa i omega?Interesantna trivija, ta sličnost? E, al’ da smo imali psihologa… mnogo psihologa, gdje bi nam kraj bio?
“Maradona je Englezima dao čuveni go rukom, koji mu dan danas nisu oprostili. A drugi go je dao tako što je uzeo loptu na svojoj polovini terena, prešao teren, prešao engleskog golmana i dao go. Postoje dvije škole mišljenja. Jedni tvrde da je to bilo moguće prosto zato što je u pitanju Maradona. Drugi tvrde da je to bilo moguće zato što je Horhe Valdano sve vrijeme trčao desno od Maradone i izgledalo je kao da će on svakog časa da doda loptu Valdanu i onda oni naprave dupli pas, ovaj ovom centrira… PSIHOLOŠKA ZVRČKA je u tome što je Maradona, kao veliki psiholog, znao da engleski bekovi neće nikad moći da povjeruju da on neće dati loptu slobodnom igraču. Maradona, koji je to car, razmišlja ovako: znači prosječan engleski bek dolazi iz sredine u kojoj vlada protestantska etika, profesionalna solidarnost. Takav čovek nikad neće moći da povjeruje da će ludak do kraja da ide sam, zato što je to prosto nenormalno.”
Znači, trebalo je da imamo psihologa, jer bi, u tom slučaju maksimalizovali divljaštvo i zbunili protivnika. Nije bilo dovoljno incidenata, trebalo je igrati skroz neandertalno, divljački, nepredvidivo. A ovako – bilo je jasno, samo smo psihički rastrojeni, predvidivo neorganizovani i generalno neinteresantni. Predvidivo je bilo čak i to što smo mislili da bi sportski psiholog, ako je Srbin, napravio neki red.
