Proces lobiranja kao profesionalna djelatnost i zastupanje interesa različitih društvenih grupa smatra se danas jednim od ključnih pojmova u razumijevanju savremenih političkih sistema i političkog procesa. Da li preko uticaja na medije i javno mnjenje, direktnog uticaja na državne institucije, djelovanja preko nevladinih organizacija ili profesionalnih lobističkih firmi, lobiranje je sveprisutno u procesu donošenja odluka u današnjim demokratskim društvima. Sam pojam sa sobom nosi negativnu konotaciju, a često se asocira sa korupcijom i protuzakonitim uticajem u svrhu ispunjavanja partikularnih interesa, iako se u glavnim lobističkim centrima donose zakoni pomoću kojih se ova djelatnost pokušava ograničavati.
Pri proučavanju lobiranja danas najveći fokus se nalazi na SAD i EU. Vašingon DC i Brisel su žarišta okupljanja lobista i uticaja na javnu politiku. Različiti izvori potvrđuju od 10.000 do 20.000 registrovanih lobista u oba centra. Iako se njihove djelatnosti i tehnike često poistovjećuju, postoje jasne razlike u pristupu i strukturi funkcionisanja sa obe strane Atlantika. Zbog jasnog kontrasta između visoko-profesionalizovanog i agresivnog stila lobiranja u SAD-u, i na koncenzusu zasnovanog lobiranja u EU, moraju se jasno definisati pristupi proučavanja njihovih institucija. Fundamentalne razlike se odmah uočavaju. SAD je država sa federalnom strukturom i dugogodišnjom institucionalnom stabilnošću. EU je politička i ekonomska unija sa kompleksnim spojem međuvladinih i nadnacionalnih institucija, u kojoj postoji stalni konflikt oko širenja ili umanjenja ovlaštenja Brisela. Duga tradicija lobiranja u SAD-u dovela je do toga da je djelatnost šire prihvaćena i bolje regulisana, što privlači različite interesne grupe poput nevladinih ogranizacija, dok je u Evropi postojao skepticizam prema lobističkoj praksi kao legitimnom instrumentu demokratije.
EU i SAD – razlike u lobiranju
Osnovni način funkcionisanja lobističih grupa u jednom i drugom centru je istovremeno pristupanje vlasti preko različitih institucija, kako bi se osigurala veća uspješnost. Za lobiste u Briselu, najznačajnija institucija je Evropska komisija, jer posjeduje isključive nadležnosti za predlaganje zakona. Osim toga, uticaj na zakonodavstvo u ranim fazama povećava šanse uspjeha lobiranja. Kongres predstavlja instituciju u kojoj se vrši najviše lobiranja u SAD-u. Postoji više razloga za to, prvo što je to glavni legislativni organ u SAD-u, drugo je fragmentisanost i slaba disciplina unutar američkih političkih partija, što dozvoljava zakonodavcima da ne glasaju po partijskoj liniji, pogotovo pod pritiskom birača.
Zbog direktnih izbora, članovi Kongresa koji traže ponovni izbor su posebno zainteresovani za interesne grupe iz svojih izbornih jedinica, zbog čega su najbitniji resursi za lobiranje u SAD-u ponovne šanse na izbor i novčana sredstva.
Za razliku od Kongresa, EU je tehnokratija u kojoj nema mjesta za ideološke sukobe na političkom tržištu, a prosječni građanin zemlje EU nema razvijenu svijest ili znanje o kompleknosti procesa, zbog čega pitanje izbora nije od značaja. Umjesto toga, informacije pretstavljaju bitan resurs u svrhu sarađnje i koordinacije evropskih institucija sa različitim civilnim sektorima. Informacije i input od strane organzacija civilnog društva je veoma značajan za funkcionisanje evropskih institucija. Uzrok tome je nedostatak kvalifikovanih kadrova u Komisiji i Parlamentu, kao i nedostatak novčanih sredstava za razvoj ovih institucija. Komisiji su potrebni vanjski saveznici kako bi osigurali da se konsultuju nacionalni i sektorski interesi koji će najvjerovatnije biti pogođeni njenom odlukom, i da se prijedlozi donešeni kroz kompleksni proces interne koordinacije uspješno pretoče u važeće zakone. Iz ovoga se razvijaju daljne razlike između Vašingtona i Brisela.
Po pitanju javnog finansiranja, SAD samo u rijetkim slučajevim finansira neprofitne organizacije, suprotno je u EU gdje Komisija podržava neprofitne organizacije kako bi balansirala uticaj korporativnog lobiranja. Sam protok novca u lobističkim kampanjama je drugačiji. Korporacije u SAD-u preko političkih akcionih komiteta (PAC) udružuju i doniraju novčana sredstva za izborne i legislativne kampanje. Takvi postupci nisu regulisani u EU i generalno se smatraju neetičkim. Novac u EU ima tendenciju da teče iz javnog sektora u civilno društvo, najčešće u vidu subvencija, ugovora ili državne pomoći. Značajan način funkcionisanja lobista jeste propustnost između javne vlasti i privatnog sektora. Pojava rotirajućih vrata, to jeste situacije razmjene zvaničnika javnih funkcija i privatnog sektora pretstavlja svakodnevnicu političkog života u Vašingtonu, i smatra se značajnim alatom za sticanje socijalnog kapitala i znanja iz određene oblasti, dok je u Briselu ova pojava manje zastupljena.
Problem transparentnosti je jedno od najznačajnijih pitanja iz ove oblasti. SAD ovo pitanje rješavaju kroz različite zakone pomoću kojih se profesionalni lobisti i firme za odnose sa javnošću moraju registrovati, kao i njihovi klijenti, pitanja kojima se bave i novac koji dobijaju za obavljanje dužnosti. Najznačajniji zakon je “Lobbying Disclosure Act” iz 1995. godine. Osnovni cilj zakona je bilo otkrivanje aktivnosti lobiranja, ali sa vremenom njihov uticaj je proširen i na ograničavanje i regulisanje samog procesa. U kontrastu tome, regulisanje lobiranja u EU sadrži manje formulisanih standarda. Pri tome različite institucije EU drugačije prihvataju metode regulisanja. Postoji Kodeks ponašanja, koji je obavezujući za Parlament ali nije za Komisiju. Evropa se oslanja na samoregulaciju lobističke industrije, smatrajuću da pretjeranom regulacijom ugrožava efikasnost svojih institucija.
Balkan i lobiranje – uticaj velikih sila
Današnji trendovi pokazaju sve veće sličnosti u razvoju lobiranja u Briselu i Vašingtonu, a tehnička zaostalost između ova dva centra je sve manja. Idalje, Brisel ako hoće da sustigne Vašington u razvoju treba preći nekoliko značajnih prepreka. Evropska unija kao zajednica 27 različitih država mora uskladiti funkcionisanje svojih institucija. Osim toga, pri svom djelovanju mora da uzme u obzir razlike u političkim kulturama svojih zemalja i njihovih predstavnika. Sturktura EU usmjerava lobiranje na kombinaciju pluralističkog i korporativističkog modela, a borba između efikasnosti i transparentnosti se još uvijek vodi. Samo pitanje opstanka i stabilnosti, prijeteće međunarodne krize i svjetska dešavanja su pri tome odlučujući faktori u opstanku i razvoju Unije.
Razumijevanje procesa i ciljeva djelovanja lobističkih centara Zapada ključni su za razumijevanja toka političkih događaja na prostorima Balkana i šire gledano pojavom unipolarnog sistema Pax Americane. Uticaj Vašingtona na tok razvoja politike država Zapadnog Balkan prisutan je još od stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a postaje još izraženije tokom raspada SFRJ, kao i današnjim političkim sukobima unutar BiH i sukoba Beograda i Prištine oko teritorije Kosova i Metohije. Politika SAD-a prema zemljama Zapadnog Balkana mijenjala se tokom istorije od kooperacije i unitarnosti, do cezarističkih taktika i izrabljivanja lokalnog stanovništva, sve u svrhu održavanja američke hegemonije.
Američka diplomatija i procesi lobiranja odluka tokom raspada SFRJ posebno se ogledaju kroz sastanak američkoga ambasadora u Jugoslaviji Vorena Cimermana, sa muslimanskim liderom BiH, Alijom Izetbegovićem. Slijed događaja koji ustupaju nakon sastanka, uključujući odbacivanje prethodno uspostavljenog Lisabonskog sporazuma, i neobično brzog priznanja BiH od strane SAD-a, upućuju na ideju o stvaranju planova Vašingtona na urušavanju svih postojećih prepreka američkoj političkoj dominaciji u Evropi. Ova agresivna politika danas se nastavlja na prostorima Kosova i Metohije, u kojima uočavamo klasičan primjer konflikta dvije strane, u kome treća “posrednička” strana koristi nestabilnu situaciju u svrhu širenja svojog uticaja na datim prostorima. To se pogotovo ugleda u djelovanju “proalbanskih” lobista u Kongresu, koji produbljujući postojeće istorijske rane na ovim prostorima pokušavaju održavati trenutnu hegemoniju jedne opadajuće imperije.