Odgovor na tekst ”Kako kapitalizam može spasiti svijet?”
Pošto smo iz vlastitog iskustva, a i iz jednog generacijskog, istorijskog, aspekta, mogli vidjeti rezultate anarhičnosti kapitalističkog sistema, prije svega u uslovima kriza koje stvara, a onda i prema posljedicama tih kriza koje možemo vidjeti kroz ekonomsku bijedu masa, sve veću nesigurnost, težinu da se obezbijedi krov nad glavom, inflacije, ratove usljed političkih neslaganja u cilju raspodjele tržišta, pa na kraju i ekoloških problema kojima nas je sistem bacio, ovdje ćemo se osvrnuti na jedan tekst autorice Tee Kljajić koja je nedavno objavila tekst ”Kako kapitalizam može spasiti svijet?”. Za ljude koji se bave političkom ekonomijom, prije svega njenog kritikom, apsurdnost teorija o tome kako kapitalizam išta može spasiti sem džepova privatnika, prije svega krupnog kapitala, i više je nego očigledna, ali pošto se ponovo susrećemo sa prežvakanim apologetskim teorijama koje su stare kao i sam kapitalizam onda ćemo se ovdje potruditi da ostavimo nekoliko riječi.
U svom tekstu autorka nas upoznaje sa novom školom mišljenja, tzv. ”ekologija slobodnog tržišta” čiji cilj jeste reformisanje kapitalizma tako da ima obzira za ekološke probleme kroz razne inovacije i efikasnosti kako bi se održao ekonomski rast i sama životna sredina. Jedan od ključnih principa biće to da su ekološki resursi oblik kapitala čije se upravljanje treba uobličiti po uzoru na financijski kapital, a jedan od zadataka jeste ”pronaći načine za očuvanje resursa i minimiziranje otpada”. Ovo je naravno sasvim apstraktna fraza jer ne postavljamo nikakva pitanja o prirodi samog sistema. Šta je priroda kapitalizma? Koji su njegovi mehanizmi? I kakvu ulogu ima ljudska volja, tj. da postavimo pitanje kao što ga postavljaju liberali – da li nam trebaju bolji ljudi kao vlasnici, da li nam treba efikasna pravna država?
Ono što autorka ovdje ignoriše jeste činjenica da se resursima ”dodjeljuje” vrijednost već u samoj upotrebi. Ljudske potrebe su žive, ljudi u resursima pronalaze uslove za zadovoljenje tih potreba i već su vrijednosti apriori određene. Kako se ovi resursi mogu zaštiti? Može li se zaštiti iskorištavanje ruda, nafte, biljaka, šuma itd. pod uslovima neplanske ekonomije? Suština kapitalizma jeste slobodno tržite, slobodno u toj mjeri da različiti ljudi, različitih interesa, upravljaju različitim resursima na različitom prostoru. Ukoliko želite ograničiti konkurenciju, ukoliko želite ograničiti monopol, utoliko vaše tržište prestaje da bude slobodnije, utoliko država određuje pravila proizvodnje, utoliko kapitalizam negira vlastitu suštinu. Ali, ovo na stranu, rekli smo da je suština kapitalizma slobodno tržište. Time smo rekli da će gomila privatnika koja proizvodi istu stvar proizvoditi u toj mjeri u kojoj može konkurisati drugima i obimom proizvodnje, i cijenom, i ponudom. To će dugoročno rezultirati time da drugi privatnici usljed konkurencije neće moći prodati ono što stvore, da će pasti u bankrotstvo, da će biti žrtva konkurencije i na kraju da će tržište biti prezasićeno robama koje radnička klasa ne može otkupiti. Ovo su čak priznali i prokapitalistički teoretičari pojašnjavajući da preko 20% malih biznisa propadne u okviru jedne godine, dok već u drugoj godini taj procenat prelazi i 30%. Hipreprodukcija je prirodna stvar industrijskog društva, a to znači višak roba koje će se naći na smetljištu.

Razlog zašto svi ne mogu otkupiti sve što stvore leži upravo u tome što radnička klasa koja proizvodi sve nema kupovnu moć da otkupi sve jer vrijednost koju ona u svojim rukama drži samo je fragment one vrijednosti koju je stvorila. Ali to autorku izgleda ne interesuje. Sa druge strane govori se o minimiziranju otpada. Sasvim dobra ideja, ali može li se otpad minimizirati u ovim uslovima proizvodnje? Čak i da privatnici otvore firme za reciklažu, čak i da tu uvedu najbolju tehnologiju, vi opet imate hrpu populacije sa potrebama i hrpu firmi koje proizvode iste stvari, nadajući da će se prodati. Prirodno je da ljudi konzumiraju, ali hipreprodukcija nadilazi potrebe konzumacije, pa se tako među odbačenim stvarima koje su se potrošile nalaze i one koje se nisu uspjele prodati. Ali, da stvari budu apsurdnije, time što je kupovna moć radničke klase ograničena na njenu najamninu, imate slučajeve uništavanja proizvoda jer se nisu uspjeli prodati iako bi bili potrebni široj populaciji koja ih ne može kupiti.
Autorka nam dalje govori o regulaciji cijena, što je bio slučaj za period korone npr. kada su privatnici namjerno dizali cijene u nebo, pa je država morala da interveniše i čak je na zapadu neke firme i nacionalizovala. To nam je opet dokazalo destruktivnu prirodu kapitalizma. Ali zašto bi i jedan privatnik pristao na regulisanje cijena? Cijenu neke robe određuju troškovi njene proizvodnje i svaki privatnik računa svoje troškove. Svaki privatnik računa koliko robe mora da nabavi, koliko ga košta trošenje mašina, koja je cijena radne snage, kako proizvode drugi privatnici, on izučava tržište, on se mora postaviti kao konkurent, kao što smo gore rekli, i uslugom, i kvalitetom, i pristupačnosti tj. cijenom. Ukoliko njegovi troškovi rastu on mora povećati i cijenu ili smanjiti troškove proizvodnje, što uglavnom rezultira otpuštanjem viška radne snage ili uvođenjem novih mašina čime iz konkurentske borbe izbacuje druge privatnike, pa se time i gomila radnika nađe na ulici, a ključ u vratima firmi. Po logici autorice ovo pomaže smanjenju uticaja, u ovom slučaju, emisija ugljenika na životnu sredinu, što možda, ako bi zamislili da se može riješiti pitanje zagađenja vazduha, dovodi do toga da kroz iskopavanje litijuma u cilju fokusiranja na drugi oblik energije npr. dolazi do novog problema u okvirima anarhične ekonomije – zagađenje vode i zemlje. Kakogod da je slučaj, neplanska ekonomija nema plan, ona sve prepušta individualnim voljama.
U daljem tekstu autorka nam govori o tome kako su tržišta efikasna u raspodjeli resursa. Ona navodi da kada se cijene robe i usluga određuju prema ponudi i potražnji svi se odjednom nalazimo na polju efikasnog korišćenja resursa. Samo što autorka ovdje ignoriše činjenicu da, pošto cijenu određuju ponuda i potražnja, robe se prvo moraju naći na tržištu da bi vidjeli mogućnost njihove prodaje. A kada se one već nađu tada je kasno, resursi su već iskorišteni i to tako da ih je svaki privatnik iskoristio na svoju volju u nadi da će steći profit njihovom prodajom. Time se otpad ne smanjuje, nego čak i raste jer se ujedno i insistira da se niskim cijenama kroz kvantitativnu prodaju konkuriše drugim proizvođačima. Uzmite npr. niz kompanija koje proizvode skoro iste telefone i radikalno iskorištavaju litijum, kao i druge rude i resurse, gdje na jednog čovjeka u prosjeku dolaze skoro tri telefona i ta cifra raste. Da li je to ušteda energije? Da li je to minimiziranje uticaja na životnu sredinu? Da li su mini-hidroelektrne oblik obnovljive energije gdje strada čitava jedna biosfera? Da li su to solarne ploče zasnovane na litijumskim baterijama? I da li to građanska država ima pravo da kaže ”Stanite! Naš zakon će odrediti koliko ćete godišnje telefona proizvesti!” To bi bio udar na kapitalistički sistem, kao i na slobodno tržište. Takva država bi prije bila radnička nego kapitalistička jer bi vjerovatno izvršila i analizu resursa, potreba kao i mehanizama za čuvanje i poboljšanje kvaliteta.
Autorka će nas uputiti na to da kapitalizam podstiče inovacije jer se različiti privatnici utrkuju da budu što konkurentniji jedni drugima, a inovacija nas vodi obnovljivim energijama. Da li je inovacija kada Apple posebno prodaje punjač za telefon i slušalice ili kada sa svojih telefona uklanja ulaz za slušalice kako bi povećao kupovinu bežičnih čime se povećava i potrošnja baterije, što je daleko profitabilno za kompanije koje se bave iskopavanjem litijuma? To je počeo da radi i Samsung. Da li je inovacija kada svake godine izlaze neznato poboljšane tehnologije iako je činjenica da bi udruženi rad radnika ovih firmi pogurao razvoj daleko naprijed? Da li je inovacija u električnim automobilima čije baterije bivaju proizvodom dječijeg rada i zagađenosti zemljišta? Kapitalizam ne stvara nikakve inovacije. Inovacije su proizvod ljudskih potreba i zahtjeva za poboljšanjem egzistencije. Kapitalizam odluke o ovim potrebama, njihovo kontrolisanje i upravljanje, samo stavlja u ruke pojedinaca čiji cilj jeste akumulacija bogatstva kroz, sa jedne strane iskorištavanje ljudskih potreba, a sa druge strane kroz izrabljivanje radne snage koja svojim radom proizvodi stvari koje služe za zadovoljenje potreba.
Na kraju se autorka i sama osvrće na stav ”država da uradi nešto”. Svaki akt vlade o tome kojim pravcem treba da ide proizvodnja, kao i raspodjela resursa, jeste antikapitalistički akt, te dokazuje i pokazuje koliko je taj sistem nestabilan i koliko društvo iz svoje srži teži udruživanju i planskom djelovanju. Šta je alternativa? Za autorku nekakva individualna etika možda. Za nas planska ekonomija. I prije nego nam prigovore kako je to već pokušano i kako smo dobili državnu diktaturu, napomenućemo da je država i njeno pravo osnov privatne svojine i političkog birokratizma koji široke mase otuđuje od društvenog planiranja i upravljanja. Time mi alternativu ne vidimo ni u ”boljim” kapitalistima, niti u državnoj kontroli, nego u društvu planske ekonomije gdje su radnici udruženi u grane industrije, te kroz svoja izabrana tijela vrše analizu potreba svoje zajednice, analizu resursa, analizu načina proizvodnje i prema tim potrebama se dogovaraju i proizvode. Umjesto anarhije tržišta stoji harmonija društvenog planiranja. Umjesto političkog birokratizma društvena organizacija komunalnog uređenja gdje radni ljudi biraju delegate u svojim zajednicama uvezani sa drugim regijama kako bi komunicirali svoje potrebe i planski ih zadovoljavali, umjesto da se to ostavlja aktivistima civilnog društva ili samoorganizovanom narodu koji, da bi izborio neku promjenu, treba da uđe u sukob i sa privatnicima i sa državom. Ovdje nema individualne, despotske, volje privatnika, ovdje nema tržišta, ovdje ne vladaju političke stranke. Ovdje vlada radni narod. Na ovo nas u svojoj teoriji upućuje Marks prema iskustvu pariske komune, a nadamo se da će naši čitatelji, kao i sama autorka, posvetiti nešto vremena proučavajući osnove kritike političke ekonomije.