Umjetnost je oblik samorefleksije čovjeka u njegovom odnosu prema svijetu i sebi samome. Ali, ona ujedno predstavlja i moć njegovog uma da predstavi svijet. Ovo predstavljanje svijeta kroz različite discipline u umjetnosti uvijek jeste autentično predstavljanje jer polazi od unutrašnje biti svakog pojedinca koja je uvijek jedna i neponovljiva. To je unutrašnja bit čovjeka kao bića umjetnosti, kao bića svojevrsne prakse posredstvom koje može da apstrahuje, razdvaja i spaja, a da opet zadire u istu onu suštinu koja je već sadržana unutar prirodnog svijeta kao njemu spoljašnje stvari. Bit umjetnosti leži i u sposobnosti uma da oblikuje i prenese poruke, određen utisak, pa i određenu ideju koju stvaralac ima, bez da govori na način shodan svakodnevnici. Umjetnost je prisutna u svim aspektima ljudskog života, baš kao i filozofija. Ona ima različita lica, ali suština joj je u prikazu stvarnost kroz ostavljanje utiska o stvarnosti, pa tako želi navesti čovjeka ne samo na razmišljanje nego i na osjećanja. Zadatak je ovog teksta da nam pokuša predstaviti šta bi to bila bit umjetnosti kao bit ljudskog bića koje je nužno povezano sa današnjim modernim tehničkim sredstvima koja sada mogu i sama proizvoditi umjetnost bez nekog naročitog napora.
Bit vještačke inteligencije u umjetnosti predstavlja relativno noviji fenomen koji je nedavno postao sveprisutan. Pojavljuju se pitanja da li je moguće da vještačka inteligencija stvara autentičnu umjetnost, može li dati originalnost, može li imati svjestan akt intencije i šta je bit računarske tehnike u odnosu na čovjeka? Međutim, prije nego što se postavi pitanje o sposobnosti vještačke inteligencije za stvaranje kao što to radi čovjek, treba razumjeti samu suštinu vještačke inteligencije koja je sadržana u njenim logičkim zakonitostima i zato treba pokušati predstaviti mehanizme kojima vještačka inteligencija operiše i da li se njena mehanizovana aktivnost zapravo može smatrati inteligentnim aktom.
Mogućnost sinteze umjetnosti kroz nove tehnološke alate otvara pitanje očuvanja ljudske posebnosti i omogućavanja više vremena za bavljenje višim interesima. Tehnologija, kao proširenje čula, može olakšati materijalnu egzistenciju i pružiti ljudima mogućnosti za kreativno stvaranje, ali njena ograničena primjena motivisana isključivo logikom tržišne dobiti posljedica je odnosa građanskog društva kapitalističke. Također, vještačka inteligencija može služiti kao inspiracija i kritička refleksija za umjetnika. Poboljšanje tehnike može sačuvati istorijski kontekst ljudske kreativnosti. Međutim, upotreba vještačke inteligencije postavlja i etička pitanja. Postoji strah od gubitka ljudske kreativnosti i homogenizacije umjetnosti. Ali, ljudski duh je nužno kreativan i sposoban za pronalaženje alternativnih pravaca. Ekonomija vremena je ključni faktor u odnosu čovjeka i tehnologije i na kraju ćemo otvoriti pitanja da li je moguća jedna sinteza vještačke inteligencije i čovjeka u kontekstu kreiranja boljeg čovjeka predstavljenog u jedinstvu sa tehničkim mehanizmima i prirodnom datosti, a što nas upućuje na Marxovu ideju društvenog čovječanstva.
BIT UMJETNOSTI I LJUDSKOG BIĆA
Svaki govor o čovjeku nužno je samorefleksivan. Ova samorefleksija jeste čovjekovo shvatanje samoga sebe u određenoj egzistenciji. Obuzet prirodnim zakonima, ograničen prirodnim potrebama, čovjek mora bivstvovati kao biće koje se odnosi prema onome što je izvan njega u potpunoj objektivnosti. Izvan čovjeka svijet stoji samo kao objekt upotrebe i taj svijet nužno je izvor njegove egzistencije kao i njegove smrti. Sve izvan čovjeka ostaje kao objekt, ali ne kao objekt u negativnom smislu gole egoistične upotrebnosti. Ovaj objekt ima i čovjeka za objekt i iz ovog dijalektičkog jedinstva čovjek potvrđuje sebe kao biće upravo u odnošenju sa onim drugim, šta god to Drugo bilo. Ovaj prirodni svijet koji svojom cjelinom obuhvata i samog čovjeka predmet je njegove spoznaje, pa opet čovjek sebi postavlja pitanja koliko može spoznati ovaj svijet i da li je spoznaja moguća. Tako, koliko god da ispituje mogućnosti vlastitih kapaciteta, u nekim nužnostima čovjek indirektno dokazuje mogućnost ove spoznaje, a to je primjena vještina i znanja koja je stekao. A pošto je praksa taj odlučujući moment ljudske spoznaje onda praksa nužno biva prirodnom osobinom samog čovjeka. Čovjek ima potrebu da saznaje svijet, da ga prilagođava uslovima vlastitog duha, da ga tumači i otkriva, pa time i da ga mijenja. A tumačenja svijeta su razna – naučno, filozofsko, religijsko, umjetničko itd.
Šta je onda bit umjetničkog predstavljanja svijeta ili bolje pitanje – šta je bit same umjetnosti? Otkad postoji čovjek postoji i umjetnost. Čak i onaj najprimitivniji čovjek imao je potrebu da prikaže svijet oko sebe i drugima saopšti svoja saznanja, pa tako pronalazimo prve crteže u pećinama koje predstavljaju životinjski svijet. Kako napreduje čovjek tako napreduje i predstavljanje svijeta, pa kroz desetine hiljada godina imamo sve kompleksnije i kompleksnije kreacije ljudskog duha. Ali, može li se sve protumačiti kao umjetnost? Može li suština ljudske prakse esencijalno biti umjetnička po svojoj prirodi? U samom pojmu umjetnosti ima pojam umijeća, a unutar tog pojma pronalazimo pojam um. Um je ono što određuje čovjeka kao svjesno biće pa bi mogli reći da je svaka upotreba uma specifična vrsta umijeća za nečim. Umijeće da se napiše tekst, umijeće da se sagradi zgrada, umijeće da se sastavi tehnički aparat, umijeće govorenja itd. Tako je svako umijeće nužno praktično umijeće, pa čak i u životinjskom svijetu pronalazimo tragove umjetnosti. Umjetnost ne može biti elitistička. Ona se čak ne može ni svesti na golu estetiku. Iza umjetnosti uvijek stoji neka istorija, iza nje uvijek stoji neki nagon, nekakva volja, određena intencija za nečim, a ovo može biti različite prirode. Ukoliko se estetika bavi formama i kategorijama lijepog i ružnog, utoliko umjetnost prelazi na polje svoje dijalektičke prirode i postavlja pitanje šta je to što je u meni sadržano kao moja esencija neovisno o tome kojom formom je predstavljeno? Tako ne možemo govoriti o objektivnim kategorijama u ovom aspektu, nego samo o ljudskim kategorijama koje pokušavaju dosegnuti objektivnost. Ovo se ne uklapa u klasično shvatanje pojma umjetnosti, ali instinktivno prepoznajemo šta ono ”moći nešto” znači po sebi. I mi možemo govoriti o različitim oblicima umjetnosti, različitom intenzitetu umjetničkog izričaja, možemo se diviti, a možemo biti i razočarani, ali sve ovo jesu samo subjektivni doživljaju. Ono što biva kao objektivno u ovom stvaralaštvu jeste sama mogućnost za stvaralaštvom i veoma je teško odrediti šta je umjetnost, a šta nije i ostati na polju objektivnog saznanja. Ali, zadržimo se na shvatanju umjetnosti kao samorefleksije i refleksije o svijetu.
Razumimo umjetnost kao predstavljanje čovjekovog bića u svijetu. Uzmimo bilo koju disciplinu unutar umjetnosti i vidjećete opis svijeta. Vidjećete sreću, ali i depresivnost, vidjećete konkretan oblik, ali i bezobličnost, vidjećete smisao, ali i besmisao. I svaki tvorac umjetničkog djela autentičan je tvorac jer je njegovo djelo nemoguće ponoviti, a da mu se ne pridodaju elementi onog koji ga ponavlja. Ujedno, svaki doživljaj umjetničkog djela autentičan je doživljaj. Ono biće koje stoji izvan njega, kao pojedinac, kao posebno i neponovljivo, kao autentično biće, može svijet doživljavati samo na autentičan način. I to ne u smislu da sad različiti ljudi doživljavaju svijet apsolutno različito, nego da kroz proces saznanja koji je karakterističan samo za nas kao pojedince dolazimo do objektivnosti kao zakona koja vrijedi za sve nas. Tako se nekome umjetničko djelo može svidjeti ili ne, ali niko ne može opovrgnuti činjenicu da je to umjetničko djelo, da je ono proizvod ljudskog umijeća kao prakse za nečim, kao određenog zakona, opšteg i nužnog, po kom je to djelo stvoreno.
Pošto smo mogli vidjeti da je samo organski svijet sposoban na umjetnost i njeno prepoznavanje čije je najviše biće za sada čovjek, postavlja se pitanje modernog vremena kada akt stvaralaštva više nije toliko na čovjeku nego na mašini. To pitanje jeste – može li mašina stvarati? Prije nego odgovorimo na ovo pitanje moramo prvo dati jednu sliku toga šta jeste sada suština čovjeka, a šta je suština vještačke inteligencije i po čemu je između ova dva faktora esencijalna razlika. A pitanje da li između ove dvije strane postoji razlika ili je možda riječ o mogućnosti sinteze ove dvije strane u novi oblik ljudske egzistencije.
BIT VJEŠTAČKE INTELIGENCIJE U UMJETNOSTI
Relativno noviji fenomen koji se nedavno pojavio jeste proizvodnja umjetnosti od strane vještačke inteligencije i različitih automatizovanih softvera. Prvo pitanje koje se ovdje javlja jeste može li računarska tehnika stvarati umjetnost i šta je zapravo bit računarske tehnike u odnosu na čovjeka? Tako vidimo da AI softveri sada stvaraju slike, muziku, tekstove, kao i da pomažu u fabričkoj proizvodi različitih umjetničkih formata. Tako se susrećemo i sa konceptom reprodukcije istog umjetničkog djela na beskrajan niz kopija koje po sebi i nemaju neku različitost, čime se naizgled gubi njihova autentičnost. Ali, prije nego otvorimo pitanje može li vještačka inteligencija stvarati, potrebno je otvoriti pitanje o suštini same vještačke inteligencije. Šta je to što određuje inteligenciju?
Razni autori pokušaće nam objasniti sam pojam inteligencije, pa onda ga prenijeti i u sferu tehnike. Tako će Dreyfus (1972) uporediti logičke sisteme koji su srž računarske tehnologije sa dijalektičkom prirodom samog čovjeka i postaviti pitanje može li vještačka inteligencija imati samosvijest i da li bi stvaranje njene samosvijesti značilo tehničku reprodukciju čovjekovog moždanog sistema. Thomas H. Davenport (2018) će objasniti da je vještačka inteligencija samo automatizovana ljudska praksa koja za cilj ima ostvarivanje ljudskih ciljeva, pa prema tome i ne može imati samosvijest jer nikada nije svrha samoj sebi. Da li je onda moguće govoriti o umjetničkom stvaranju tamo gdje nema subjekta koji stvara? Kako je moguće da softver koji nema nikakve akte svijesti proizvede fantastične oblike umjetnosti kojima se veliki broj ljudi može diviti? Italijanski naučnik Giulio Tononi (2008) će pokušati objasniti da akt samosvijesti nije ništa drugo nego konglomerat integrisanih informacija, pa ukoliko budemo stvarali sve kompleksnije i kompleksnije oblike vještačke inteligencije nužno ćemo doći do vještačke samosvijesti. Ali ovime nismo odgovorili na pitanje o mogućnosti volje, o mogućnosti intencije ka nečemu, o mogućnosti individualnosti sadržane u onome Ja. Kako Ja, koje se sastoji od gomile informacija koje po sebi i unutar sebe ne sadrže svjesnost, može ikada reći Ja, tj. samoidentifikovati se?
Ovdje moramo napraviti razliku između logike i dijalektike. Svaki algoritam funkcioniše po logičkim zakonima, tj. po onom što je u njega apriori dato. Kompleksnost svih algoritama stvara čovjek, dijalektičko biće koje u sebi sadrži element haosa i mogućnosti za greškom. Algoritam može griješiti samo utoliko ukoliko je određena formula u njega pogrešno upisana od strane čovjeka koji ga određuje. Prema tome pitanje vještačke inteligencije u umjetnosti može biti samo pitanje čovjeka kao bića prakse koje teži automatizovanju vlastite kreativnosti i u određenom aspektu olakšavanja vlastite prakse u cilju zadovoljenja vlastitih potreba. Na taj način naše pitanje postaje antropološko pitanje o budućnosti umjetnosti kao kreativnosti ljudske prakse koja zahtjeva predanost i napor. Čovjek je uvijek biće tehničkog duha i tamo gdje može ubrzati svoju praksu zarad ostvarenja nekog cilja on će to i uraditi. Ukoliko u ovo uključimo aspekt modernog čovjeka kapitalističke epohe vidjećemo da je njegova praksa nužno uvijek određena motivima ekstrakcije viška vrijednosti i ovo važi kao pravilo. I ovdje, kako bi rekao, Mamford (2009) preovladava uvjerenje da će naše mehaničko okruženje preovladati. Sa druge strane pojavljuju se izuzeci koji se vode principima ljubavi prema onim principima životnosti van logike svakodnevnog života, pa tamo ovi izuzeci javljaju se u domenu ljubavi prema mudrosti, umjetnosti, drugim ljudima itd. Ukoliko ovdje razumijemo ljubav kao esencijalnu povezanost sa nečim ili nekim onda onaj čovjek koji nikada istinski nije iskusio ljubav ne može biti ispunjen čovjek povezan sa bićem i bitkom. On može biti samo fragmentiran čovjek koji ili ljubav traži jer je nije iskusio ili mu ona nikada nije bila predmet jer u njoj nije prepoznao vrijednost, zbog čega ostaje prazan, egoističan i na kraju destruktivan i duhovno i kulturološki, i prema sebi i prema drugima. Ljubav prema mudrosti ne može biti automatizovano proizvođenje misli i tekstova. Ova ljubav može se samo živjeti u stvaralaštvu subjekta kroz dodir sa stvarnosti, iz interesovanja subjekta za stvarnosti, iz zanosa da se razumije bitak i ovo znanje podijeli sa drugima. Isto tako ljubav prema umjetnosti ne može biti automatizovano proizvođenje umjetničkog djela gdje se stvaralaštvo subjekta zatvara, zaustavlja i prenosti u robotiku koja nikada kao subjekt ne može doživjeti akt vlastitog stvaranja. Ova motivisanost za robotskim stvaranjem umjetničkog djela u cilju maksimizacije tržišne dobiti ne znači samo oslobađanje od napetosti, gubitka vremena i težine stvaranja, nego od užitka, predanosti i vremenitosti koja je sadržana u umjetničkom stvaranju kao tendenciji da se duh subjekta predstavi i pokaže u svojoj kreativnosti onome što izvan njega stoji kao drugost. Prenošenje umjetničkog stvaranja u vještačku inteligenciju motivisan ovim egoističnim interesima za dobiti javlja se kao neinteligentan akt ljudskog duha koji je sebe izgubio pojednostavljujući ono što se suštinski ne može pojednostavit, a da bit toga ne bude ubijena. Tako softver koji proizvodi umjetnost sam po sebi nije stvoren od strane umjetnika nego od strane tehničkog bića čije se umijeće može prepoznati samo kao redukovana umjetnost kao znati-stvoriti-nešto. Ovdje je riječ o mehaničkoj rutini koja ubija svaku vrstu esencijalnosti prepoznatljive u ljudskom duhu.
Ali, javlja se ovdje i pozitivna strana. Iako subjekt koji stvara može biti ogoljen ili ga u opšte ne treba biti, ostaje i dalje umjetnički doživljaj onog koji posmatra umjetničko djelo. Umjetnički doživljaj nikada ne može biti ubijen, on je apriori sadržan u čovjeku kao što je to i njegovo mišljenje. Ako svako mišljenje o svijetu sadrži u sebi elemente filozofije jer pita šta je ono što je izvan mene, onda svako mišljenje nužno u sebi sadrži i potenciju za umjetničkim razumijevanjem svijeta. Time se bit vještačke inteligencije opet svodi na proizvođenje ili zadovoljavanje ljudskih potreba, samo što se u ovom obliku lišava jedan aspekt ljudske kreativnosti, ukoliko bi potencijalno tehnika vještačke inteligencije postala opšte društveno pravilo zatvorena čisto interesima dobiti.
MOGUĆNOST SINTEZE
Pošto je umjetnički duh ljudskoga bića nemoguće otkloniti, pa tamo gdje se pokušava uniformisati u tehničkim sredstvima umjetnost se javlja kao reakcija na vlastito ograničavanje, otvaramo pitanja da li je moguće izvršiti sintezu da sačuvamo ljudsku posebnost kroz umjetnost koristeći nova tehnička sredstva kao nadgradnju ljudskog duha koji će mu obezbijediti više vremena u životu da se bavi onim višim stvarima koje ga interesuju.
Čovjekova svijest, pa i čovjekovi mehanizmi umnosti, ukoliko ih razumijevamo u kontekstu čulnosti, veoma su ograničeni. Čula varaju, ali čovjek ima ovu sposobnost da razumijeva problematiku čulnosti, pa da kroz proučavanje samih čula i provjeru njihovog sadržaja u praktičnoj primjeni potvrđuje koji su fenomeni nužno i esencijalno istiniti. Time tehnika služi kao proširenje čula ljudskog bića ne samo u kontekstu njegove svjesnosti, nego i olakšavanja njegove materijalne egzistencije. Mašina je postala proširenje ruke, mikroskop proširenje oka, pa opet sada govorimo o jednoj problematici same prirode i prirodnih ograničenja. Priroda se ne javlja u čovjeku samo kao neprijateljstvo. Ali iz ovog odnosa sa prirodom čovjek mora prevazići vlastita prirodna ograničenja. Na isti način ne mora ni vještačka inteligencija nužno djelovati negativno po čovjekovu kreativnost. Ukoliko vještačku inteligenciju shvatimo kao gomilu logičkih algoritama onda vidimo da ona može pomoći čovjeku u vizuelnoj percepciji dodavanjem još većih mehanizama prepoznavanja objekata, analiza svijeta, boja, kretanja, pa i da se ova vizualizacija sagleda u vlastitoj brzini koja može biti daleko veća od prirodno date brzine čovjekovog uma. Ukoliko otvorimo kontekst zvučne percepcije vještačka inteligencija može pomoći u efikasnijim analizama zvukova, govora, jezika, kao i u tome da unutar muzičke umjetnosti čovjek može brže i kreativnije slagati zvukove u kompleksne elemente i time tvoriti mnogo kvalitetniji umjetnički sadržaj. Isto tako vještačka inteligencija može djelovati i kao sredstvo inspiracije umjetniku gdje se kroz različite oblike njenog automatizovanog stvaranja umjetniku davaju prijedlozi o tome šta sam može stvoriti kao oblik nadgradnje nad onim što mu je tehnički dato.
Time što jedan sistem tehnike postaje efikasniji on stvara i mehanizme očuvanja ljudske kreativnosti u njenom istorijskom kontekstu. Tako vještačka inteligencija može pomoći u restauraciji i obnovi umjetničkih djela analizom oštećenih područja, analizom kvalitativnog stanja samog djela, pa time i pomaganju pri mehanizmima njegove revitalizacije. Ovdje vidimo da vještačka inteligencija također ima svoju dijalektičku prirodu u pozitivnosti i negativnosti, pa time njeno pitanje nužno postaje etičko pitanje, pitanje ljudske primjene. I koliko god sve ovo problematizovali ostaje samo jedan esencijalan faktor po pitanju odnosa čovjeka i tehnike u ovom kontekstu – ekonomija vremena. Ukoliko vještačka inteligencija može pomoći u ubrzanju različitih procesa ljudske aktivnosti utoliko čovjek ima veću priliku, veću šansu i veću snagu da bude svestraniji, kreativniji, utoliko može imati i dovoljno vremena koje može posvetiti uživajući u proizvodima čovjekovog umjetničkog duha. Možda je ovdje ujedno i riječ o izmjeni ili barem mogućnosti izmjene ljudske prirode, kao i cjelokupnog političko-ekonomskog sistema koji ga ograničava time što mu ne dozvoljava dovoljno slobodnog vremena. Činjenica je da kapitalističko društvo sprečava ljudsku kreativnost u njenoj esencijalnosti, da je redukuje na profitabilnost vlastitog egoizma, pa na kraju da upravo iz sve te logike profitabilnosti koja je stvorena na temeljima eksploatacije ograniči široke mase,koje u sebi sadrže potenciju za umjetničkim životom, da se bave umjetnosti i da imaju dovoljno vremena za duhovnu nadgradnju, umjesto da budu otupljene organske mašine kapitalističke reprodukcije. Umjetničko predstavljanje svijeta ima svoje korijene u svjesnom biću čovjeka, koje se zadivljuje pred prirodom i pokušava razumjeti i mijenjati okolinu, ali istovremeno pokušava razumjeti i promijeniti samoga sebe. Vidimo da samo čovjekov duh može biti autentičan duh ukoliko ga poredimo sa simulacijama njegovih elemenata sadržanih u tehničkom svijetu. Ljudski duh se vjerovatno ne može reprodukovati i razloge zbog kojih ova reprodukcija nije moguća veoma je teško sada otkriti
