Pred kraj, po mnogima, lošeg mandata argentinskog predsjednika Alberta Fernandeza, Argentina je ostvarila pobjedu koju je dugo čekala. Donio joj je onaj koga nisu birali. Argentinci, predvođeni Mesijem, su decembra prošle godine u zemlju fudbala odnijeli treću titulu svjetskog prvaka. Fernandezu, lijevom peronisti koji se suočavao sve vrijeme svog mandata sa veoma niskom popularnošću, ogromnim povećanjem inflacije, kovidom i ratom u Ukrajini, ovaj predah je dobro došao. Samo tada je, prvi put u mandatu, podrška gađana prešla pedeseti podiok. Zasjenjeni pobjedom reprezentacije, Argentinci su zaboravili na inflaciju od 94%, gotovo milion nezaposlenih ljudi i na 40% onih koji žive ispod granice siromaštva. Fascinantna je moć fudbala kao alatke za nivelisanje društvenih nejednakosti, kao atrakcije koja u jednom trenutku biva toliko jaka da građani umiju da zaborave na sopstveno ekonomsko stanje. I uvijek biva iskorišćena u gotovo primarno političke svrhe.
Vratićemo se nakratko u bitnu nam prošlost za kontekstualizaciju ovogodišnjih izbora.
Huan Peron je od četrdesetih godina XX vijeka, pa do smrti 1974, glavni akter argentinske političke scene. Njegove bravure znaju da zbune naivnog posmatrača, pa ga tako jedni karakterišu kao ljevičara drugi pak kao profašističkog lidera. Kao vojni ataše u Musolinijevoj Italiji, postao je sklon fašizmu, međutim, uticaj njegove supruge, Eve Peron, značio je blago naginjanje na stranu ljevice. On je svoju ideologiju nazivao trećim putem, putem između kapitalizma i socijalizma. Poznat je po procesu nacionalizacije argentinske ekonomije i oslobađanja od američkog i britanskog uticaja, ali isto tako i po „pacovskim kanalima“ koji su Mengelea, Ajhmana i Pavelića doveli pravo u Argentinu. On je i nakon smrti bio veoma značajan za argentinsku kulturno-političku sferu.
Godine 1978. Argentina je ugostila Svjetsko prvenstvo u fudbalu, a najviše pažnje posvećeno je logu. Logo je duboko simbolički, izuzetne političke važnosti. Od 1955. do 1973. godine, Huan Peron je bio na Panami u izgnanstvu dok je u državi vladao rat između hunte i peronista. On se 1973. godine vraća na mjesto predsjednika, naredne umire, a na čelo dolazi bivša plesačica u panamskim klubovima, potpredsjednica, Izabela Peron. Nije imala veliki uticaj na razvoj događaja, pa je 1976. uhapšena i protjerana. Od tada, na vlast dolazi Horhe Rafael Vidal, general-pukovnik koji je vodio „Prljavi rat“ do 1983. godine, i vršio najsvirepije zločine nad marksistima i drugim ljevičarima. Najpoznatiji zločin je onaj počinjen u vojnom kompleksu u Kampo de Majo nad 350 ljudi, uključujući trudnice, djecu i zaposlene u njemačkoj multinacionalnoj kompaniji „Mercedes Benz“.
Tada je logo prvenstva upućivao na raširene ruke Huana Perona, koji, u svrhe fubala, drži fudbalsku loptu. Hunta je učinila sve da prikrije zločine koje su podržavale i Amerika i Ujedinjeno Kraljevstvo i to sve u službi zaprečavanja širenja komunizma.
Poslije Perona – Mladoperonisti
U toku „prljavog rata“ mladoperonisti su se pocijepali u dva sukobljena tabora, jedan desni i jedan lijevi. Nakon sukoba na ulicama, isti je postepeno, povratkom civilne vlasti, prešao u parlament. Međutim, gotovo svi političari XXI vijeka se u Argentini dijele na ove dvije skupine, ili su iz njih proizašli.
Prethodni predsjednik Alberto Fernandez i njegova potpredsjednica, bivša predsjednica, Kristina Fernandez de Kiršner, pripadaju lijevom krilu mladoperonista. Njihova vladavina državom okarakterisana je kao „bez plana“, a vođstvo je katastrofalno uticalo na ekonomiju države i standard građana. Odmah su se predali najavivši da se neće kandidovati za drugi mandat.
Huan Peron se vremenom utvrdio kao otac nacije. Njegove raširene ruke, iskorišćene kao logotip prvenstva, se nalaze u gotovo svakoj prostoriji institucija. On je neko čija se vladavina naročito ne preispituje, osim od strane avanturista, uglavnom radikalnih političkih grupacija.
Dva kandidata za predsjednika su ovog puta otišla dalje od Peronovih politika. Bivši kiršnerovac i aktuelni ministar ekonomije Serhio Masa, oko sebe okuplja peroniste sa obje strane, i lijeve i desne, i antikiršnerovce i kiršnerovce. Njega je podržao trenutno vladajući dvojac, a za sada ne prednjači u anketama. Sa druge strane se nalazi kandidat zbog kojeg se pišu duge i sadržajne analize, zauzimaju naslovne strance Time-a, Newyork Times-a i drugih vodećih svjetskih medija. On je enigma koja želi da sprovede u djelo anarhokapitalizam i paleolibertarijanizam. On je Havijer Milej, trenutni vođa prema anketama.
Rezultati prvog kruga su iznenadili Argentinu i svijet. Peronisti su samo za nekoliko procenata pobijedili anarhokapitaliste. Masa je osvojio 36% glasova, a Milej 30%. Ankete su podbacile, pa se u ovom drugom krugu uopšte ne uzimaju u obzir. Međutim, ono što je opasnije od svega do sada je što su rezultati najavili kolosalnu smrt peronizma u Argentini.
Ovaj izborni period kod mnogih je okarakterisan ka prvoklasna telenovela. Građani su odbili kandidatknju koja je predstavljala desni centar sa planom o obnovi ekonomije i stabilizacije. Država je na koljenima. Inflacija je 138%, a pezos je izgubio 95% svoje vrijednosti. Zemlja polako, ali sigurno ulazi u svoju šestu recesiju u posljednjih deset godina. MMF je, poput okrutnog izvršioca, došao po svojih 43 milijarde dolara koje zadužena država ne može da vrati. Dolarske obveznice koje su se već trgovale ispod 30 centi za dolar, dodatno su pale na vijest o uspjehu Mase.
Dijabolika anarhokapitalizma
Havijer Milej je postao izuzetno zanimljiv neoliberalnim ekonomskim časopisima, poput The Economist-a ili Financial Times-a. Uz izvjesnu skepsu, ali i dozu nade u novo ozračje neoliberalizma u Latinskoj Americi koja pak polako zaokružuje svoj život u demokratskom socijalizmu (Venecuela, Bolivija, pokušaj Perua, djelimično Brazil), pokušavaju da dosljedno opišu njegovu neuralgičnu ekonomsku politiku koja daje šansu američkom dolaru i velikim kompanijama.
Milejeva politička filozofija je isklesana na rubovima svjetske ekonomske krize 2008. i 2009. godine. Ona ga je, kako kaže, pretvorila u nepokornog neoklasičara i anarhokapitalistu. Ekonomista Mari Rotbard je pedesetih godina XX vijeka postavio teoriju anarhokapitalizma na koju se poziva Milej. Dobrovoljni ugovori između pojedinaca trebali bi regulisati pružanje svih dobara i usluga u društvu, uključujući obrazovanje, zaštitu životne sredine, izgradnju puteva i provođenje zakona. Proširujući ovu logiku, Milej opisuje državu kao „zločinačku organizaciju“.
U svakom intervjuu koji je do sad davao, redao je teme poput iskusnih neoliberala XX vijeka, Margaret Tačer i Ronalda Regana. Dok pije kafu sa pet kašičica sećera, razgovara sa novinarom Economist-a veoma smjelo i odrešito. Prvo se političko-filozofski određuje, a potom kreće da kune državu blagostanja. Za njega, kao i za njegove epohalne prethodnike, država blagostanja je totalitarna jer nasilno uzima novac iz džepa građana preko poreza. Ignorišući odlike takvog sistema, poput opštedostupne zdravstvene zaštite ili besplatnog školstva, on poziva na ukidanje države, na sveopšte razvaljivanje postojećeg sistema i stvaranje novog, očigledno, šok terapijom.
Međutim, i sam shvata da se kandiduje za poziciju na kojoj bi trebalo da proglasi kraj države. Pošto ne može to da učini odmah, on naglašava da je njegov politički put “minarkistički”. Zagovarajući tzv. državu Noćnog čuvara, odnosno minimalnu državu, on zapravo shvata da je to nemoguće uspostaviti prije evolutivnog perioda od prosječnih deset godina. Spreman je i na to. Prvo što obečava jeste rezanje drveta Države. Ukinuće deset ministarstava, smanjiti penzije sudijama, bivšim predsjednicima, ministrima i poslanicima, i što je najbitnije, privatizovaće 34 državne agencije i kompanije. Za njega sindikati i socijalni programi u tranzicionom periodu nisu problem. Sami će se ukinuti u minimalnoj državi.
I naravno, ono što je Mileja vinulo u nebesa američke ekonomske analize jeste prijedlog za dolarizacijom ekonomije. Njegova je želja da Argentina u potpunosti zavisi od američkog dolara. U prevodu, zalaže se za uvođenje valutnog odbora, inače poznatog sredstva kolonizacije zemalja poput Bosne i Hercegovine ili Indije.
Havijer Milej najavljuje prijedloge o ukidanju Centralne banke i regulatornih tijela koje će prvom prilikom poslati u parlament na odobravanje, a u slučaju odbijanja, izlazi se na referendum.
Svi antisocijalisti na svijetu su njegovi saveznici, više puta ponavlja. Divi se Žairu Bolsonaru, a oprezno pristupa pitanju Donalda Trampa.
Njegove politike lebde na dalekim oblacima snova i nadanja. Bez jasnog plana i profesionalnog tima, ne može se izvršiti ni dolarizacija tako lako. Njegov tim, uzgred rečeno, čine klonirani psi kojima, kako kaže, jedno vjeruje. Trenutno ankete pokazuju da bi za njega glasalo 44,6% građana.
Argentina je izuzetno zadužena država, a niko ne želi da taj dug preuzme na svoju valutu, a najmanje imperijalna Amerika. Korist po njenu ekonomiju ne bi bila naročito velika, bar ne u početku. Međutim, bitno je da su joj vrata otvorena.
Klinička smrt peronizma
Mnoge je iznenadila odluka birača da najviše glasova daju upravo onima koji su državu odveli u novu recesiju. Peronisti su svojevrsna argentinska metafizika, to je ono što se krije iza svih sfera društva, od politike i prava do umjetnosti i sporta. Duh Huana Perona se do sada pokazao kao poprilično fluidan, prilagodljiv na nove svjetske struje. uostalom, upravo taj pokret je inicirao ulazak Argentine u BRIKS. Odmah po kandidaturi Mileja, avgusta ove godine, Serhio Masa je kao ministar ekonomije smanjio poreze na dohodak, a radnicima i penzionerima dao novčane dodatke. Kampanja je počela čim je uočena opasnost od lavine libertarijanskih politika.
Masa je najmanje peronista od svih peronista. On je napadan sa obje strane. U permanentnom je sukobu sa tvrdim jezgrom stranke, što je prikupilo umjerenije glasače. Kao ministar ekonomije zakleo se da će smanjiti inflaciju, nezaposlenost i javni dug, a jedino što je smanjio su porezi. (Neo)peronizam je upravo to – gađanje u centar problema, a ne izmotavanje. Tako bar tvrde svjedoci višedecenijske vladavine. Unatoč disperzivnosti, on je ujedinio peroniste i doveo ih do prve pobjede.
Građani koji se plaše gubitka države i svih njenih benefita (posmatrajući na najosnovnijem nivou), rado pribjegavaju u zagrljaj starim oprobanim peronistima koji državu ne daju baš tako lako. Birokratizacija je njihova uža specijalnost.
Serhio Masa je već službovao u vladi Kristine Kiršner, potom je napustio i formirao svoju stranku, čime je privukao neznatan broj peronista. Ljevica ga kritikuje zbog smanjenja socijalne potrošnje, dok konzervativci kažu da ne čini dovoljno da smanji fiskalni deficit u vladi Alberta Fernandeza.
On ima ozbiljno izgrađenu strukturu, i veliku šansu za pobjedu. Prema anketama, trebalo bi da osvoji nešto manje od Mileja, 42,9% glasova.
Argentina je pred vratima BRIKS-a i potencijalno jednog pola u novom svjetskom poretku. U vihoru težnji ka dedolaizaciji, teško je, uz takvu ekonomsku situaciju, preći na dolar bez upotrebe doktrine šoka što za Mileja i nije isključeno.
Izbori će biti napeti do konačnog razrješenja, a podijum za objavu novih rezultata ne moraju nužno biti institucije države, može i ulica, ali će u oba slučaja Argentina plakati za davnim vremenima.
