Thursday, February 22, 2024
NaukaDruštveneGrađansko društvo i građani bez društva: Granice građanske emancipacije

Građansko društvo i građani bez društva: Granice građanske emancipacije

Socijalne borbe obilježavaju našu stvarnost još od prvih dana buržoaskih revolucija. Razbijanje feudalizma i aristokratskih privilegija započeli su tako što je nova građanska klasa izmijenila čitavu jednu ekonomsku strukturu društvene stvarnosti silom napretka u procesu proizvodnje, a time je započela i izmjenu političkih sistema. Građansko društvo javilo se kao novo društvo koje je trebalo ponuditi prosperitet svima. Da li je ovo zapravo postignuto? Građansko društvo temelji se na konceptu ravnopravnosti svih građana pred zakonom, kao i konceptu zaštite temeljnih ljudski prava. Prava i slobode su one temeljne kategorije na kojima se građansko društvo kreće i razvija, ali vidimo da, čak i tamo gdje su ovi koncepti najdominantniji i gdje se najviše propagiraju, ova prava i slobode nemaju svoju potpunu životnost.

Gdje su ideolozi ljudskih prava kada se izvršava genocid nad Palestincima? Ali, unutar ovog koncepta javlja se dublja, suštinska problematika. Tu i dalje imamo preživjele ideje starog režima – privatno vlasništvo, politički birokratizam i otuđenje. U konceptu ljudskih prava javlja se i pravo na privatnu svojinu, tj. mogućnost da se u ekonomskoj sferi prisvoji tuđi rad i kroz ovo prisvajanje stvaraju monopoli povlaštenih pojedinaca koji određuju stvarnost i živote većini populacije. Kao što u ovom konceptu vidimo progresivne tekovine, tako vidimo i one negativne koje moraju da odumru. Ukoliko su pravom određene ove privilegije onda one nužno proizvode određene posljedice po čitavo društvo, a da bi sagledali o kakvim je privilegijama riječ u teorijskom aspektu sagledajmo sadržaj današnjeg građanskog društva kapitalisitčke epohe.

Politika, ekonomija, civilni sektor – tri su sadržine građanskog društva. Država despotskog tipa, država republikanskog tipa, država u robovlasničkom društvu čija se politička sloboda manifestuje u klasi koja je nosilac vlasništva, država feudalaca čija se politička sloboda takođe manifestuje u klasi koja je nosilac vlasništva, ali koja je prema svom uređenju nešto složenija od robovlasničke, i građanska/buržoaska država koja se prvo pojavljuje kao država kojom upravlja povlašten sloj koji u svojim rukama ima vlasništvo, a poslije kroz pobjedu opšteg prava glasa ona postaje istinski država građana koji mogu birati svoje predstavnike, ali čija društvena većina, koja se u epohi građanskog društva manifestuje kao radnička klasa, nema pravo, niti mogućnost, društvenog upravljanja. Nigdje u deklaracijama o ljudskim pravima nećete vidjeti pravo na udruživanje u cilju ostvarenja društvenog upravljanja velike radne većine. Država, taj birokratski aparat, subjekt je društvene javne zbilje u smislu formalno-pravnog sistema, koja se u određenim momentima miješa u pitanja ove druge društvene sfere – ekonomije, samo utoliko ukoliko je ugroženo pitanje vlasništva koje se čuva zakonom.

Pravo građana na udruživanje u formi političkih stranaka naziva se demokratskih procesima, ali trebamo postaviti pitanje da li se zapravo realizacija demokratije može svesti pod interese uskog kruga stranačke birokratije? Možemo li na efikasan način da biramo predstavnike lokalnih zajednica koje biramo prema slikovitosti stranačkog bilborda umjesto da biramo ljude iz lokalnih zajednica koji unutar njih žive i znaju potrebe svoje zajednice koja ih je i delegirala? Možemo li na efikasan način da biramo ministre različitih sfera društvenog i ekonomskog života a da nisu ni dana proveli u oblastima koje predstavljaju? Da li je demokratija to kada biramo ove ljude na temelju stranačke pripadnosti umjesto da budu delegirani od strane ljudi iz sfera društvenog i ekonomskog života kojima se bave? Politički birokratizam nametnuo se samo kao prepreka sveopštoj društvenoj emancipaciji. On je privilegovani sistem usko vezan uz svoje financijske sponzore, a parlament, taj ideal građanskog udruživanja, postao je apstraktno mjesto upravljanja otuđeno od svoje ekonomske i civilne baze. I onda nas ne treba čuditi kada se u okvirima građanskog društva jave neki novi diktatori sa nekim svojim zakonima koji im čuvaju vladavinu.
 
Pravo na privatno vlasništvo realizovano u principima kapitalističke ekonomije pokazalo je svoju progresivnost. U odnosu na feudalni sistem kapitalizam je gurnuo društveni napredak astronomskim razmjerama. Ali mogućnost da se pristupa i uživa cjelokupnim društvenim napretkom nije omogućeno za veliku većinu građana. Ljudi su zarobljeni svojim mjesečnim prihodima, tj. određenim najamninama, iako su proizvođači cjelokupnog društvenog bogastva. Proizvodnja i dalje uzima većinu vremena svakog čovjeka. Pored ovoga, oni koji u svojim rukama drže vlasništvo ne moraju biti proizvođači ikakve vrijednosti. Njihova funkcija administratora ima vrijednost kao i funkcija bilo kog drugog obrazovanog radnika u administraciji, ali privilegije koje ovi ljudi imaju jer su vlasnici stvorene su eksploatacijom tuđe radne snage. Iz principa tržišne anarhije nije moguće razviti stabilan ekonomski sistem kroz analizu socijalnih potreba, pa je socijalna stabilnost data na milost i nemilost tržišnim talasima i ovim pojedincima.

Kada je riječ o ljudskim pravima, prije svega pravima radnika, vidimo da u momentima kriza imamo jednu regresivnost. Kada je riječ o ravnopravnosti polova vidimo da su žene i dalje prve koje stradaju u krizama, a ove krize se mogu pretvoriti i u političke teritorijalne sukobe što dovodi do problema povrede drugih ljudskih prava. Svaki privatnik mora zaštiti svoj monopol da ga ne bi progutala konkurencija jer samo time zadržava silu. I čitava klasa privatnika mora zaštiti svoj društveni uticaj političkom stvarnost na svjetskom nivou kako bi osigurali svoju moć i bogastvo. Politički i ekonomski sukob istočne i zapadne buržoazije danas nije započeo bez razloga. Sada trebamo postaviti pitanje ko ima pravo da određuje društvenu sudbinu sem samoga društva? Pravo na privatno vlasništvo jasno implicira da jedni pojedinci samo na temelju svog bogastva trebaju imati ovu moć.

Ko smatra da ekonomski uticaj ne može određivati pravnu stvarnost živi u iluzijama građanske ideologije. Ekonomija je odlučujući faktor društvenog života i ukoliko je ona u privatnim rukama uvijek ćemo vidjeti stradanja, krize i ratove, ali isto tako uvijek će naše društvo živjeti po principima minimalnog ulaganja zarad maksimalnog profita. Čak i najveća i najsjajnija zgrada kapitalističkog centra jeste minimum onoga što kolektivna ekonomija može ostvariti. Na ovaj način vidimo da je pravo privatnog vlasništva odigralo negativnu ulogu – ono je šačici ljudi dalo mehanizme stvaranja neograničenje moći stavljajući većinu populacije u ograničenu društvenu zbilju.

Zadatak je civilnog društva da brine o onim posljedicama koje ova dva gornja elementa proizvode. Ono u cilju ima zaštitu koncepta ljudskih prava i borba za reforme unutar samog sistema. Ali, može li se reformisati sistem koji kontinuirano proizvodi svoje protivrječnosti? Ukoliko govorimo pravima radnika šta nam može garantovati da će se ona održavati ukoliko imamo pravo privatnog vlasništva koje omogućava upravljačku silu samo privatniku? I mi vidimo da se ove prava svuda krše, kao i da se poštuju, zavisno od toga kako se kreće tržište. Ukoliko govorimo o pravima žena šta nam može garantovati da će žene biti ravnopravne i da se nad njima neće sprovoditi nasilje ukoliko kapitalizam ne omogućava ekonomsku samostalnost i sigurnost svim ženama? Sistem zasnovan na privatnom vlasništvu i tržišnoj ekonomiji ne može garantovati ekonomsku stabilnost i sigurnost svakom pojedincu, pa zato možemo postaviti pitanje ukoliko je neka žena žrtva nasilja u porodici, pritom ima dijete, kako se ona može odvojiti od nasilnika, pronaći posao, smještaj i brinuti o djetetu? Trenutno je aktuelna tema zelena tranzicija i borba za obnovljive izvore energije, ali ko nam može garantovati efikasnost brige o zaštiti okoliša ukoliko nam je proces proizvodnje zasnovat na tržišnoj anarhiji gdje se ne vrši jasna analiza broja populacije, potreba i planskog iskorištavanja i proizvođenja resursa? Nikakva reciklaža ne može preventirati posljedice hiperprodukcije.

Kao što vidimo iz svakodnevnog života mi smo građani građanskog društva koji živimo bez istinske društvenosti. Prepušteni sami sebi, tuđim privilegijama i moći osakaćeni od društvenog učešća, žrtve smo propagande s jedne strane liberalnog duha inkluzivnosti, a sa druge strane konzervativnog duha nacionalne pripadnosti. Iako živimo otuđeno, iako građansko društvo nije briga za nas, iako politički birokratizam brine za svoju održivost gdje mu je vlast samo reklamni period do idućih izbora, iako privatno vlasništvo guši slobode i potencijale većine populacije, barem ćemo jednom u životu doživjeti glas kako trebamo braniti zemlju. Ali šta zapravo branimo? Tuđe privilegije kroz sukobe koje su izazvali moćnici.

10. decembar je dan ljudskih prava. Zapitajmo se da li time što nužno moramo da branimo pozitivne strane ovog koncepta građanskog društva ujedno branimo i njegove negativne, protivrječne strane. A uvijek imajmo na umu da iz istorije uzimamo pozitivne tekovine socijalnih promjena kako bi izvršili njihovu nadgradnju. Ili riječima velikog Marxa:

Stajalište starog materijalizma je građansko društvo, stajalište novoga je ljudsko društvo ili društveno čovječanstvo.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Najpopularnije

POSLEDNJI KOMENTARI

Vladimir Bolta on U prašini ove planete
Cousin Rupert on U prašini ove planete
Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?