Svega nekoliko dana prije oslobađanja Zagreba, aprila 1945. poglavnik Pavelić je organizovao vojnu paradu. Svira se Betovenova Oda radosti iz Devete simfonije. U atmosferi hiperrealnosti, Hrvati u Zagrebu misle da će ustaštvo da potraje još dugo. Radio im saopštava da je il Duce ubijen od strane italijanskih partizana. On i Klara Petaći su, obješeni za noge, izloženi tako da ih narod vidi na trgu Piazzale Loreto. Kraj je i Republike Salo koju je, na sebi svojstven način, najbolje dočarao Pjer Paolo Pazolini. Oda radosti postaje sve zagušenija i tiša. Emituje se posljednji TV Žurnal Nezavisne Države Hrvatske – „O životu malih kukaca“ i poglavnikov prijem mladih hrvatskih studenata. Prvi put je u civilu i, kako kaže Lordan Zafranović, spreman na bijeg. Pao je i Berlin. Nacizam kao vladajuća ideologija je poražen. Tito je govorio: “nisu krivi narodi za bratoubilački rat, nego klike koje su ga vodile“. A život kao i istorija, teku dalje.
Četrdeset godina kasnije, 1985. godine Oda radosti, kompozicija toliko često korišćena od strane nacista, postala je službena himna Evropske (zajednice) unije. Godine 2013. pri ulasku Hrvatske u EU, Oda je opet odjekivala Trgom Bana Josipa Jelačića i tekst himne na njemačkom jeziku. Danas, jednako glasno odjekuje u Evropskom parlamentu, Savjetu Evrope, i napose, u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Iako se sluša ista pjesma, ideje duboko ukotvljene jednako baštine, govori se nešto posve drugo, nešto izmjenjeno i zamijenjeno. Odu radosti najčešće izvode i djeca iz Srebrenice, mahom Bošnjaci, na manifestacijama širom Federacije BiH, poput one u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli.
Srebrenički „genocid“ kao lament nad istinom
Gotovo svaki zapadnoevropski narod na svojim leđima nosi teret imperijalizma, porobljavanja, i nečega što se u modernom rječniku naziva genocidom. Upravo zbog njih i njihovog djelovanja, taj pojam je uveden. Riječi nastaju kako bi neku pojavu opisale, a genocid je savršena za ono što su činili u Amerikama, Namibiji, Kongu, Australiji,… Ono što je indikativno – Indijanci, Herero narod, neki narodi Konga, Aboridžini, Tutsi i Hutu, nisu podnosili zahtjeve za međunarodnu žalost na dan njihovog istrebljenja; nisu jer niti imaju državu, niti više postoje! Nad njima je izvršen genocid na svakom nivou, i konačno su istrebljeni. Poneki još postoji, u rezervatima poput Ailurus fulgens (Crvenih pandi) kako bi bili dobra korporativna atrakcija za mase. Iza žalosti zbog njihovog istrebljenja ne stoje ni Amerika, Britanija ni Njemačka.
Istočnoevropskim narodima su tokom vijekova svog postojanja postepeno nametana određenja koja danas uspješno služe u relativizaciji zapadnog načina vladanja. Ti metodi su, istina, odmah primjenjeni od strane nama susjednih naroda. Zapadni metod se brzo prelio na Hrvate, pa je tako nastao Jasenovac, a sa njim i vojno-redarstvena operacija Oluja `95. Jedan ciklus je završen na tlu nezavisne Republike Hrvatske – na njoj Srba nema, i oni ne traže rezoluciju za osudu genocida nad njima, jer ih nema. Ne traže ni Srbi u Sarajevu. Nastranu to što mnogi drugi respektabilnije govore o genocidu nad Srbima nego Srbi sami. No to je pitanje samopoštovanja.
Ovdje je pak slučaj drugačiji. Jednom prilikom bivša ministarka spoljnih poslova BiH, Bisera Turković, je rekla – „često se pobune oni koji su PREŽIVJELI genocid“. Kontradiktornost u rečenici je uočena, ali nastavljeno je dalje. Tipičan primjer imperijalnog kapitalističkog projekta je sistem koji stoji iza Memorijalnog centra u Potočarima. Iako niko ne spori potrebu postojanja mezarja poput onog, što je viđeno i nadomak Prijedora, u Kozarcu, mnogi spočitavaju, a naročito oni koji shvataju o čemu je riječ, propagandnu snagu i suštinu koja se krije iza cijelog projekta.
Umjesto da smo u prošlom ratu, radikalnoj dijalektičkoj formi, dobili nešto bolje, pravednije i naprednije, mi smo, suprostavljajući se osnovnim filozofskim zakonima (ako ih tako možemo nazvati) – porobljeni, u ambisu istorije i perpetuiranju istih narativa već trideset godina, i konačno, u potpunoj povijesnoj nepravdi. Srbi će uvijek biti svjetski katehon. Koja god sila da dođe na granice našeg domaćinstva, mi ćemo joj se suprotstaviti. Nemalo smo to puta dokazali. Neka naša nejačka kompradorska elita, poput privilegovanih mladih Beograda, pristaje na flekovanja različite vrste – genocidni, hegemoni, velikosrbi, anticivilizacijski,… Bez svijesti svoje istorijske uloge, srljaju za kapitalom i malo slave, jer se na kraju dana po bošnjačkim i svjetskim medijima piše o njima.
U Bosni, dakle, postoje i oni koji rado prihvataju diktat zapadnih agentura, i kršeći sve propise, preskaču Srbe da bi došli do cilja. Najveći problem je što je upravo takva praksa nipodaštavanja jednog naroda zaista odvela BiH u ambis. Zlatko Lagumdžija, ambasador BiH u UN, nekad bivši premijer BiH koji je isporučio tzv. Alžirsku grupu na zahtjev SAD u Gvantanamo, bez konsultacije i odobrenja Predsjedništva BiH zagovara usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici i sve što ona za sobom nosi. Nakon isporučenja svoje “braće” muslimana u Gvantanamo, Lagumdžija je potpuno odbačen u Bosni, skrajnut na marginu bijesan što nije završio svoju karijeru kako je htio. Nastavio je on tek sad svoju misiju koju obavlja vrlo predano, ponižavajući Srbe gdje god je to moguće. Gotovo da je nemoguće da srpski član Predsjedništva korespondira sa rukovodstvom UN, jer sva pisma završe uglavnom u neželjenoj pošti.
U cijeli proces odavno su uključene Majke Srebrenice i capo di tutti capi Munira Subašić, i direktor Memorijalnog centra Emir Suljagić. Otišli su u UN i držali govore kako bi dodatno lobirali. Problematika je neshvatanje dubine ovog projekta zvanog „genocid u Srebrenici“. Imalo znatiželjna i recionalna osoba kopkaće po toliko kontroverznim događajima tog jula 1995, i na kraju će doći do odgovora da odredbe Međunarodne konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida nisu prekršene u Srebrenici od strane Vojske Republike Srpske. Neke druge konvencije svakako jesu. To je samo instrument porobljavanja jednog naroda istorijskim bremenom zločina koji to ne bi mogao podnijeti lako poput Britanaca i Nijemaca kojima uz svu istorijsku očiglednost, takve odlike nisu nametnute. Prosto je neophodno da, u postmodernom duhu, srpska neprikosnovena odbrambena pozicija bude ukaljana nekim genocidom, narativom koji je u javnom diskursu održavan od strane kolonizovanih umova.
Bosna i Hercegovina je nakon te radikalne dijalektike pokorena u potpunosti i sa njom svi njeni narodi. Vlast u BiH se ogleda ne u samovolji naših političara, nego tzv. visokog predstavnika, despota i, u svojoj zemlji po pravilu, autsajedera. U ovoj državi stranac objedinjuje sve tri grane vlasti i to Nijemac, Austrijanac, Britanac, Španac,…
Zapad sistematiski poriče da ljudi u ovoj državi pripadaju redu civilizovanih naroda. Kako piše Franc Fenon u “Nesrećnicima zemlje”, kolonizatori nastoje da u potpunosti obrišu naš identitet i ponište svako dostojanstvo. Isti taj teoretičar nudi lijek za tu bolest, a to je otpor u svakom smislu. Do sada smo u BiH otpor jedino vidjeli u Srbima. Od otpora američkom ambasadoru Cimermanu, do otpora Marfiju. I naravno da nam je taj otpor u krvi jer smo imali pretka koji je rekao “Ko da nosi ovaj skotski porok? / Herojske duše nek se gnušavaju / …i u talogu mrskom gadnoga ropstva.” Pomirenost sa potčinjenošću i neslobodom u Njegoševoj antropologiji i etici predstavlja porok, grijeh i metafizičku sramotu.
