Opet počinjemo „Brimerom“: sve velike svjetsko-istorijske činjenice pojavljuju se takoreći dva puta – jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa, rekao je Marks dopunjujući Hegela. Uistinu tako i jeste. Ovaj drugi povratak desnice međ’ Evropljane je izuzetno farsičan.
Poluinfantilno tijelo koje opskrbljuje evro-poslanike sa u prosjeku 10.000 evra mjesečnih prihoda, okupiće manje radikalne desnice nego što su brojna istraživanja svjedočila, i mnogi analitičari racionalizovali. Evropu je zahvatio još uvijek poletarac ekstremne desnice – pravi tornado se očekuje na državnom i lokalnom nivou. Ovo je bio referendum o evropskoj eliti koja je postala okoštalo tijelo političkog stanja Starog kontinenta.
Na slici ispod prikazan je rast ekstremne desnice na izborima za EU parlament.
Desničari i fašisti protiv ekstremista
Prije nego uplovimo u dubine evropske politike, moramo definisati osnovne pojmove koji su predmet zloupotrebe, a opet ključni za razumijevanje trenutnog stanja. Jedan od osnovnih je svakako fašizam. Američki mediji su, vođeni glavnim evopskim magazinom Politico, proglasili trijumf ekstremne desnice na proteklim izborima, a nisu se trudili ni da zaobiđu kvalifikaciju svih tih antisistemskih partija fašističkim.
Da ne budemo u zabludi, fašizam u Evropi nikad nije jenjavao pa makar bio zastupljen i u nekim siromašnim kružocima. Danas je on popularan među mlađom populacijom koja nije svojim očima vidjela njegov pad. Međutim, u dobu simulakruma naravno da fašizam nije fašizam već sugeriše da je najveći problem u onome ko tu kvalifikaciju iznosi.

Evidentno je da su Zeleni ekstremnija stranka od AfD-a, barem kada je riječ o odnosu prema biračima i sopstvenoj zemlji, a tek onda i o svijetu u cjelini. Analena Berbok je eksplicitno izjavila da je ne zanimaju njeni birači, i da Rusiju treba uništiti, dok je AfD izričito na pozicijama odbrane naroda od pošasti zvane Semafor koalicija i odbrane stanovništva iz ruralnih i siromašnijih krajeva, uz davanje podrške Rusiji, odnosno miru, za početak. AfD je spala u red fašističkih stranaka zajedno sa Nacionalnim okupljanjem, ali i na ivici, sa Orbanovim Fidesom.
Zajednički imenitelj za ove partije je: redukcija kapitalizma, borba protiv elita i protiv migranata. Jasno je da je etiketa fašistički zapravo sistem odbrane, puki označitelj kome je cilj da probudi strahove u srednjoj klasi i većini stanovništva, ne bi li stari sistem ostao još bar koji ciklus tu, na vrhu. Od svih navedenih partija, ni u jednu grupu se ne uklapa AfD. Njega ne žele ni Brisel, ni Vašington. Oni su okuženi jer se nalaze u zemlji koja prirodnu sklonost ka radikalizmu gaji vrlo požrtvovano, ali još uvijek je sigurnije imati uz sebe Zelene nego AfD.

Druga važna stvar je realnost u gužvi desnog spektra. Vodeće partije savremene evropske desnice su podijeljene u dvije glavne grupe u Evropskom parlamentu:
1. Evropski konzervativci i reformisti, u koje spadaju Nova Flamanska alijansa, Stranka Finaca, partija Erika Zemura Reconquete, Alijansa za Njemačku, Melonijeva Braća Italije, Pravo i pravda, španski Vox, Švedske demokrate, itd, postali su optimalna strana u pregovorima za novu koaliciju sa Evropskom narodnom partijom. Oni su osvojili svega 14 mandata više nego prošlog puta, a trijumfovali su u Belgiji i Italiji (a o tome nešto kasnije).
2. Identitet i demokratija, druga je grupacija nešto ekstremnije desnice, koja uključuje Slobodarsku partiju Austrije, Flamanski interes, Dansku narodnu partiju, Bardelino Nacionalno okupljanje i Salvinijevu Ligu. Oni su još uvijek antisistemska grupacija. Ostvarili su izueztan uspjeh u Francuskoj i Austriji, i pri tom izgubili 18 mandata. Treba imati u vidu da su izbacili AfD, a da je Fides još uvijek nesvrstana partija nakon izbacivanja iz Evropskih narodnjaka.

Da bismo do kraja razumjeli desničarski metež, neophodno je da uvedemo novi pojam, sve egzotičniji u politikološkom rječniku – melonizacija. Melonizacija je proces omekšavanja nekada radikalnih antisistemskih desnih partija. To odmrzavanje prvo je počelo u Poljskoj, Češkoj, Švedskoj, a onda i Italiji, kada su vođstvo Rima preuzela Braća Italije, Đorđe Meloni. Ona je u predizbornoj kampanji prošle godine bila izričito protiv birokratskog Brisela, protiv migranata, katakad je koketirala i sa Rusijom, a u prošlosti i fašizmom. Melonijeva se najradikalnije odmrznula. Dolaskom na vlast postala je vrckasta premijerka, nasmijana modna ikona i bezopasna za integralni zapadni blok. Nju je omekšala Amerika, kao što kontoliše i Fides i Pravo i pravdu, ili pak desne Šveđane, Fince i Flamance, ali i britanske Reformiste. Oni svi imaju uske veze sa američkim Republikancima, redovni su gosti na njihovim konzervativnim konvencijama i skupovima. Dakle, nisu antisistemski onako kako su izgledali u svojim kampanjama. Melonizacija je zahvatila i francusku desnu scenu. Melonizacija u prvom redu znači izdati: „Io sono Giorgia, sono una donna, sono una madre, sono italiana, sono cristiana: non me lo toglierete!“, i naravno izaći iz inicijative Pojas i put.

Melonizacija još nije zahvatila novu belgijsku realnost koja prijeti da preraste u potencijalno razbijanje države od strane flamanskih nacionalista.Belgijski premijer Aleksander de Kro je odmah podnio ostavku.
Kako upravljati Francuskom?
Za Petu republiku ova godina je svojevrsni annus horribilis. Gotovo je ostao samo okvir od slike Republike Francuske sazdane posljednjim naporima generala De Gola. Svega tri dana nakon objavljivanja rezultata i Makronovog hazarderskog poteza, umire “Sloboda koja vodi narod” – francuska modna ikona i neprikosnovena pjevačka zvijezda, zaštitno lice šezesetih godina i crnog talasa, Fransoaz Ardi. Pomisli su mnogi, uz podsmjeh francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu, da je Fransoaz umrla nakon rolerkostera politike koji je zasjenio i najveće afere Francuske XX vijeka. Međutim, ova diva je umrla obavijena svojim lakim notama. Od Balkana se oprašta onako kako je došla, brzinom Formule 1 u Frankenhajmerovom “Grand Prix-u”. Ona je bila posljednji francuski šik koji je umro u trenutku kada brod tone, kada su sve maske skinute i kada je car go. Teatar apsura polako prelazi u svoju tragičnu fazu.

Službenici bliski Makronu tvrde da je predsjednik vjerovao da će na evropskim izborima umjesto 14,6% osvojiti minimalno 20%. Međutim, sa izlaznošću od 51,5%, najviše glasova je osvojilo Nacionalno okupljanje i to duplo više od vladajućih, 31,4%. Makron je, bez znanja ili uz veliko protivljenje njegovog premijera Gabrijela Atala u obraćanju pokušao da se uključi u istoriju i raspustio Narodnu skuoštinu, bacajući premijera niz snažan vodopad francuske politike. Prema prognozama, struja te vode mogla bi da iz politike odvede i Makrona.
Ovo je šesti put da predsjednik od 1958. godine raspusti Narodnu skupštinu. Za neke to uistinu jeste hazarderski potez, za neke manje. Vodeći francuski analitičari tvrde da je Makron kamikaza koja je na ivici političkog samoubijstva, međutim, on tvrdi suprotno: “kako god da se odviju izbori, ostajem predsjednik.” Ne nužno. Kakve su moći i ugled predsjednika kad mora da oskudno podijeli vlast sa Nacionalnim okupljanjem, odnosno njegovim liderom Žordanom Bardelom.

Građani u ključnim evropskim zemljama glasali su protiv rata, za opcije koje su za primirje sa Rusijom, za popuštanje, jer su svjesni da Evropa ide direkt u ratni ambis po scenariju SAD. Partije koje se trenutno označavaju kao ekstremno desničarske idalje vješto izbjegavaju neizbježno – melonizaciju. Nacionalni front već koketira sa Briselom, blago mijenjajući narativ.
Nakon raspuštanja parlamenta, francuska politička scena se užarila. Sa malo vremena za kampanju i dogovore, centrističke partije su se ili pogubile u rascjepu ili se one same rascijepile. Makron je raspisao izbore igrajući na komplikovanije karakteristike dvokružnog izbornog sistema (prvi krug 30.06, drugi krug 7.7.) u kojima lokalni odnosi igraju veliku ulogu. Izborni sistem je praktično većinski, jer ko u prvom krugu ne osvoji 50%, moraće u drugom. Lakše je bilo pobijediti u proporcionalnom sistemu evropskih izbora. Veliku ulogu u tome igra i izlaznost, ali i grupa naroda koji izlazi na ove izbore. Nisu isti evropski i francuski glasači.
Atmosfera u Francuskoj liči na stanje pred Španski građanski rat. Na desnici se formirala koalicija Nacionalnog fronta i Republikaca uz odbijanje Erika Zemura da učestvuje u istoj. Republikanci su stranka proizašla iz tradicije Šarla de Gola i Žaka Širaka, sada na čelu sa predsjednikom Erikom Ciotijem, koji je smijenjen nakon dogovora sa Okupljanjem, ali je to odbio i zaključao se u svoju kancelariju. Prema posljednjim anketama, Bardelino Nacionalno okupljanje osvojiće 33%, opet nedovoljno da samostalno formira vladu, dok Bardela odbija da prihvati vladanje manjinski. Sve ili ništa. Republikanci su se podijelili, pa oni koji su protiv koalicije imaju 5% podrške, a Ciotijeva struja 4%.

Francuske ljevičarske stranke su munjevito formirale koaliciju oko Žan Lik Melašonove Nepokorive Francuske i pokrenule proteste protiv ekstremne desnice širom zemlje. Smatra se da su na protestima okupili do milion ljudi. Socijalistička partija, Zeleni, Komunistička partija i Nepokorna Francuska, odnosno Novi narodni front, će predstaviti zajedničkog kandidata u 546 izbornih jedinica. Međutim, jasna je razlika u stavovima i kompetitivnosti između Melašona i Gluksmana (predsjednik Socijalista). Oni nemaju isti pogled na Gazu i Palestinu, Ukrajinu i NATO. Gluksman nikada neće prihvatiti Melašona za premijera, niti predsjednika. Prema posljednjim prognozama, ova koalicija ima 28% podrške među biračima.

Kako Le Mond piše: “Makron i Melašon su strašila u svojim taborima”. Obojica su izuzetno egoistična, a njihova ideološka pozicija nerijetko varira. Makronova koalciija Ansambl je na raspadu jer je svijesna da neće ostvariti naročit rezultat. Makron je otpustio bivšu premijerku Elizabet Born koja se suočila sa pravim građanskim ratom na periferiji velikih gradova, a onda izabrao Gabrijela Atala, prvog homoseksualnog premijera kako bi konsolidovao manjinsku koaliciju, privukao mlade koji bježe u radikalne tabore, i očuvao vlast. Makronovi kandidati najvjerovatnije neće uspjeti da pobjede u prvom krugu, pa se očekuje da će parlament popuniti sa svega stotinjak mandata, od 289 potrebnih za većinu.
Stranke ozbiljno mobilizuju birače na ovim izborima. Makron ih je označio kao istorije, što bi uistinu bilo da iza ugla ne vreba melonizacija. Sve podsjeća na Španiju 1936. godine, kao i Evropu u predvečerje Drugog svjetskog rata.
Sara Vagenkneht – ples dva ekstrema
“Savez Sare Vagenkneht – Razum i pravda” stranka je koju je osnovala Sara Vagenkneht, bivša članica Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (do 1989), Partije demokratskog socijalizma, potom članica Die Linke-a. Ona na ontološkim nivoima kritikuje Evropu, njen imperijalizam i hegemoniju, ali i njeno vazalstvu SAD. Ona kliče “Demontirajmo EU!”.
Ova stranka tvrdi da EU nivou treba prepustiti samo ono što se ne može demokratski odlučivati na nivou grada ili države, a to je vrlo malo stvari. Ništa ne treba biti prepušteno tehnokratskom ludilu EU. Sukob Rusije i Ukrajine označavaju kao puki proksi rat između NATO-a i Rusije. Treba odmah zabraniti izvoz oružja Ukrajini.

Ekstremna ljevica i desnica se slažu oko dvije stvari: protekcionističke ekonomije i kontrole migranata. Ljevica želi da zapošljava radnu snagu te zemlje, a ne opterećivati socijalni sistem migranitima koji su pak došli u zemlju zbog imperijalnih ratova. Desnica ne voli migrante jer su prosto stranci koji ulaze u sve pore društva. Neoliberalne stranke centra prihvataju migrante jer je to stvar tolerancije i atinske otvorenosti društva. Ekstremna ljevica i desnica mogu da plešu kan-kan na sahrani partija koje bi gurnule Evropu u ralje rata zarad interesa imperije, jer je bar narod na ovim evropskim izborima pokazao koliko su protiv rata i za razum, iako je taj razum često poređen sa teorijama zavjere, propašću komunizma na Istoku, i fašizmom.