Ja ja se obraćam čulima i ni na koji način se ne trudim da budem smislen. Ja se bavim besmislom i delujem u N A D F I K C I J I. Ne zajebavam se unaokolo! Čitava ta tipografska masturbacija. Pravo da vam kažem to mi se gadi koliko i vama. – Chris Butler
Dobrodošli u dezorjentisani kolaž neprekidne sadašnjosti. Srećno preživite ostatak teksta.
Nerazdvojiva trijada
Lijepo je, za Platona, lik dobra i istine. Ta tri načela su duboko povezana, ni za šta se ne može reći da je lijepo što nije istinito, nikakvo dobro ne postoji izvan istine. Bez ove trijade – svijet bi bio samo haos.
Umjetnost je potčinjena ideji, a ideal umjetnosti se nalazi izvan nje. Prema tome, ako Marina Abramović ponudi rulji bijesnog naroda pištolj, pero i lisice i čeka šta će se desiti, kako se taj performans razlikuje od jednog redovnog nastupa Vesne Vukelić Vendi?
Šalim se…???
“Vidiš da grmi… hoćeš li da završimo u pepeljari”? (Manhattan)

Vudi Alena je jedan student filozofije u nekom naučnom radu nazvao postmodernim, zato što je probio četvrti zid.
Izvanredna je bila konstatacija mog omiljenog reditelja: “Porediti Vorhola i Mikelanđela je nemoguće, jer je Mikelanđelo polomio kičmu slikajući pa je napravio umjetničko djelo, a iza poređenja postmoderne sa Mikelanđelom stoji loša namjera, odnosno pokušaj izjednačavanja te dvije umjetnosti”.
U Alenovim filmovima nema seksa, eksplicitnog gotovo nikada. Polit art je glavno oružje, sarkazam, satira i Vudijeva moć da učini šerpu jastoga najzabavnijom stvari na svijetu u datom trenutku. Kako bi Vudi bio postmoderan? Avangardan? Ili kao što kaže Srđan Radanović, ekstra-avangardan. Ekstra-avangardan, možda! U kanti postmodernizma završe najčešće pojave koje:
a) ne podliježu do sad već viđenom
b) ne mogu se nikako mjeriti već postojećim pravilima
c) uglavnom niko ne zna šta su
Istorijski gledano, neoplatonizam, neoaristotelizam, renesansa antike, romantizam, sve su to bili post-pokreti. Ali postmodernizam rizikuje da završi kao pseudo-pojam, kao oznaka za smeće?
Zašto ljudi mrze konceptualnu umjetnost?
Stvar je evidentna, publika uvijek pita “šta je ovo”, a odgovor leži u slobodnoj interpretaciji ničega. Dakle, nikad nećemo znati! Dijalektički problem je što se nema šta razumjeti.
Elitistička strana konceptualne i postmoderne umjetnosti je egoističke prirode, ako vidite sliku koja je evidentni bullshit, a košta basnoslovno puno – ona je posh sredstvo snobizma, provodadžija dvaju elitističkih strana kako bi se složile da u tome ima nešto posebno i samo njima jasno. Ne vjerujete u to, okej. Koliko puta ste lagali da “znate šta je na slici”?
Postmodernistička umjetnost nije antikapitalistička, već upravo suprotno “sve je umjetnost, pa i meme-art” i tu se ne zaustavlja, čak je i valuta (Dogecoin).
Postmoderna kaže anything goes.

99 Francs
Reditelj Jan Kounen po Begbedeovom romanu “99 FRANCS” snimio je istoimeni film, još jedan od dokaza da bi svijet bio bolje mjesto kad bi američka kinematografija imala ideje, a francuska novac.
Marksistička ideja stvorila je copywritera, roba modernog društva, koji šmrče, za sobom ostavlja krv, suze i živi u limbu u kom seks prodaje sve. Begbede nije stvorio čudovište kada je pisao “99 FRANAKA”, samodopadnog gada i zvijer, inteligentnog, duhovitog… i tužnog. Zaljubljenog. Odvratno bogatog tipa, koji umire na samom početku filma od viška seksa i manjka ljubavi. Postmoderna je prikazana baš kakva jeste – zaobilazi formu i normu, gomila kapital, statusne simbole, štanca besmislene poruke, a sve to upakovano u jedan veoma interesantan film gdje glavni lik Oktav predstavlja život postmodernog čovjeka, copywritera, koji ima sve, a njegov život je opet lišen svakog smisla.
Ako pričamo o interesantnijim stvaraocima, kao što je Raša Todosijević čiji je headline “Majka na prodaju” bio ispisan po autobusima Beograda, onda se može reći da je ta umjetnost preuzela na sebe latentne sukobe društva da bi ih izložila. Slično radi i Kounen.
Closer
People are filthy, they’re not worth lifting finger for.
Majk Nikols, odnosno Patrik Marber, prikazuje međuljudske odnose frojdovskim mapama, frustraciju, ljepotu, požudu i strast na realan način i skoro po Platonovom receptu, lepo – dobro – istinito.
Larry, doktor, odlazi u striptiz bar i sve što pokušava da sazna od djevojke koja se skida istim tempom kojim on ostavlja novčanice je: kako se ona zove. E to je skandalozno! Kad ona kaže da se zove Džejn, on joj ne vjeruje i počinje da ludi. Posvađati se sa striptizetom i tražiti istinu u Hadu, to je istinito, vjerovatno, ne i post-moderno.
Mjesto
Svojstveno mjesto, doslovce: mjesto na kojem smo kod kuće (topos oikeion). Po Aristotelu svaki element ima svoj položaj u Univerzumu, položaj koje je njegovo prirodno mjesto na kojem on jeste on. Tako je sa kamenom kome je svojstveno mjesto zemlja i zato on na nju pada kad ga bacimo u vazduh, tako je s vatrom kojoj je svojstveno mjesto etar i zato se ona diže prema njemu. Isto tako postoje mjesta koja su ko stvorena za konceptualnu umjetnost, a to je kontejner, jer ona sama njemu teži, iz njega izlazi i njemu se uvijek vraća.