Početkom rata u Bosni i Hercegovini, Sarajevo je bilo poprište sukoba. Kasnije formirana, tzv. bošnjačka nacija uz pomoć zapadnog konstruktivističkog metoda, okarakterisala je Srbe kao okupatore i glavne uništivače Sarajeva, kao da to nije i njihov grad, kao da oni nisu branili svoje kuće, zgrade, mostove,… U tom periodu nastali su festivali koji su veličali “slobodu”, “demokatiju”, “mir”, ali i tzv. Armiju Bosne i Hercegovine koja je u zapadnim medijima predstavljana kao “de Golova oslobodilačka vojska koja je na braniku multietničke Evrope”.
Godine 1992. nastao je SARTR – Sarajevski ratni teatar, a pred okončanje, kako oni ističu “opsade” Sarajeva, nastaje i Sarajevski Filmski Festival koji je imao za cilj, poput Pozorišta, da sa umjetničkog aspekta demonzuje Srbe kao jedine i isključve krivce za raspad Jugoslavije, za sve zločine koji su se desili na tlu BiH od 1992. godine, a sve to koristeći srpske glumce za interpretacije uloga žrtvi.
U tekstu pred vama autor je izvršio recenziju mnogobrojnih filmova, a redakcija Opsega objavljuje isti iz razloga umjetničkog značaja pojedinih ostvarenja, zbog težnje da našoj čitalačkoj publici predstavimo i taj odnos prema istoriji uz duboko kritičko sagledavaje predstavljenog, i u konačnici, trud autora nas obavezuje da omogućimo tekstu da bude, uz kontekstualizaciju, pred našom publikom.
Holy Week
Rumunski je film u režiji Andreja Kona koji ga smešta na početak 20. veka u jednom rumunskom selu. Dešava se tokom „Velike sedmice“, odnosno poslednje nedelje posta pre Uskrsa. Protagonista je Lajba, jevrejski krčmar čiji hriščanski zaposleni, George, počne da pravi probleme nakon što biva otpušten. Pod pretnjom da će biti ubijen nakon Uskrsa, Lajba pod okriljem paranoje koja ga izjeda iznutra počinje polako da gubi kontrolu nad svojim umom i životom sve dok sveopšte ludilo ne kulminira do ekstremnih posledica za život njegove porodice i ostatak sela.
„Sveta sedmica“ dosta dobro govori o odnosima manjine i većine u zajednici i koliko određene glasine mogu da utiču na kolektivnu, socijalnu svet određene grupe ljudi, u ovom slučaju stanovnika sela. Odnos manjine i većine u društvu je neretka tema u savremenom društvu i Andrej Kon publici kroz metodičan odabir prelepih, slikovitih kadrova prikazuje njihov večno promenljiv međusobni odnos, koji u slučaju ovog filma lako oscilira između antagonizma i suprotnog mu.
Takođe, Kon gledaoce sprovodi kroz uticaj paranoje na pojedinca i neminovnu umnu i telesnu transformaciju koje to psihičko stanje nanese na čoveka. Protagonista, Lajba, je čovek odan poslu, svojoj porodici, ali i selu koje ga ipak ne voli toliko. Kroz 125 minuta je Lajba transformisan u nešto što je oduvek mrzeo, sušta suprotnost njegovog postojanja na početku „Svete sedmice“.
Kadrovi koje bira Kon podsećaju na one koje je svojevremeno birao Kjubrik za „Barry Lyndon“. Svaki kadar je nalik na prelepu sliku, mizanscen likova je duboko promišljen i isceniran, dok je osvetljenje dodatno doprinelo lepoti kadrova.
Glavni problem filma je narativna konstrukcija. Da je bio kraći dvadesetak minuta, sa boljom konstrukcijom dramaturških činova i malo inovativnijom montažom, ovo bi bio odličan film. Ovako kako stoji se malo razvlači i čini se da traje duže, što nikad nije dobra pojedinost.
Svakako, „Holy Week“ je označio dobar početak mog ovogodišnjeg SFF iskustva i preporuka je za sve koji vole sporija filmska iskustva.
Waiting for the Night
Sledeći film koji smo gledali je bio vampirski film u francuskoj/belgijskoj produkciji. Govori o čudnoj porodici koja se useljava u gradić u Francuskoj. Njihova finoća i normalnost je očigledan paravan za nešto podmuklo… Starije dete, sin Filemon, je vampir… Odnosno neka vrsta takvog bića. Što duže vremena provode u pokušaju da se uklope u usko povezano društvo varoši gde svako zna sve o svakome, to Filemonu raste žeđ za krvlju…
„Waiting for the night“ (na franc. „En attendant la nuit“) ne nudi ništa vanvremenski ili drugačije od već do sad viđenog. Koristi čudno stanje glavnog lika u metaforičkom smislu, odnosno u poređenju sa osobom koja je drugačije od drugih i samim tim je neuklopljiva u norme društva. Što ta osoba više želi da bude deo nečega, to njena narav postaje izloženija dok u kulminaciji priče ne prikaže ono što je ona izistinski. Rekavši to, ceo film je bio predvidiv i ne toliko maštovit u izradi likova i razvoju istih.

Iako nije ponudio ništa skroz novo i neviđeno, „Waiting for the night“ je svakako bio sladak i na momente simpatičan film. Bilo je zabavno videti u kom pravcu će rediteljka Selin Rouze odneti već ustaljenu i klasičnu priču. Okej je pokušaj spajanja žanrovskog vampirskog filma sa realizmom, ali ništa više od toga. Do samog kraja je film bio skroz okej, ali način na koji su odlučili da okončaju ovu priču od 104 minuta nije legao kako valja i iskreno je spustio celokupni utisak.
Ukoliko je neko u potrazi za filmom koji je neka čudna i mediokritetna kombinacija „Twilight“ i „Bones and All“, ovo je definitivni izbor za vas!
Proslava
Drugi dan na festivalu sam otpočeo hrvatskom ratnom dramom „Proslava“, Bruna Ankovića. Podeljen je u četiri priče u nelinearnom fazonu. Glavna se događa neposredno nakon Drugog svetskog rata, druga tokom, treća nekoliko godina pre, a četvrta desetak pre rata. „Proslava“ govori priču unatrag. Film je o selu u Hrvatskoj, specifično o jednoj porodici koja tu živi. Publika prati njihove nedaće dok se bore sa siromaštvom i oskudicom prouzrokovanom oštrom i surovom zimom.
Počinje krajem i tokom 86 minuta trajanja saznajemo malo po malo o glavnom liku i o poreklu neprilike koja ga je snašla nakon rata. Film ni nema neku ekspoziciju, niti klasičnu činsku strukturu priče. To se odbacuje zarad stvaranja upečatljive, sive i depresivne atmosfere, kako bi se publika što bliže i bolje stavila u psihološki milje glavnog lika i njegovog stanja. Što film duže traje, tako se priče raspliću i saznaje se delić po delić priče, dok krajnja služi kao neka vrsta mašnice na poklonu, ona povezuje sve kako valja i služi kao finalni udarac gledaocima, odnosno poenta filma.
Iako je periodna drama, „Proslava“ nije odlikovana podžanrovskim klišeima. Kao i glavni lik, publika nije posve upućena u to šta se tačno dešava, zbog čega je on u problemu, od koga se krije u šumi i ko mu životno preti kada je rat gotov.

Slično kao i prethodno pomenut film „Sveta nedelja“, „Proslava“ slično sadrži duge, ali prelepo snimljene kadrove, samo što su ovde oni ispunjeni surovom i neretko stenovitom prirodom, odajući sličan osećaj kao oni koje oseća glavni lik dok se bori za život. Isto tako, „Proslava“ bi bio odličan kratki film, jer je poslednja priča ujedno i najbolji deo filma. Da je ostavljena kao takva, samo malo produžena i možda sa delovima prve, bio bi savršen kratki film sa istom porukom.
Ali ovako kako stoji, film pati od nerazvijenosti glavnog lika, a dobar razvoj istog je neophodan kako bi se publika poistovetila sa njim. Svakako na kraju, „Proslava“ je efektivno jeziv film koji bi mogao biti bolji u formi kratkog metra.
Disco Afrika: A Malagasy Story
Jedan od zanimljivijih filmova na festivalu. Smeštena je na Madagaskaru i kao svaka priča smeštena u Africi, govori o dubokoj korupciji u državi, kao i o surovosti nemaštine koja predstavlja svakodnevnicu za većinu stanovništva. Dvadesetogodišnjak Kvame je u potrazi za grobom svog oca koji je poginuo u protestima pre njegovog rođenja. Dok traga za svojim ocem, Kvame malo po malo otkriva istinu o njemu i svojoj porodici, a usput pronalazi i sebe i svoj put u haosu Madagaskara dvadeset prvog veka.

Narativno je najbrži od svih filmova koje sam gledao na festivalu i lično mi se svideo kako je konstruisan. Priča nije ništa neviđeno do sad, ali i ne mora da bude da bi dotakla publiku na emotivnom nivou, što i jeste u mom slučaju. „Disko Afrika“ radi na više nivoa kako bi dočarao sliku modernog Madagaskara i problema koji ne samo da uhodi tu državu, već i decenijama ceo kontinent. Jedini problem filma jeste što ipak njegova narativna konstrukcija nije dostigla svoj maksimum, a imala je potencjial.
Prvo ubij decu
Mešavina filmova „Snatch“ i „Munje!“, na makedonski način. „Prvo ubij decu“ je bio pozitivno iznenađenje. Nisam očekivao da ćemo dobiti ovako duhovit i zabavan film koji sebe ne shvata toliko ozbiljno, pogotovo za festivalski film. „Neozbiljnost“ je ono i što mu daje krila da postane nešto autentično i pamtljivo, a siguran sam da su svi sa te malo kišne projekcije na otvorenom pamtimi po nečemu, nadam se dobrom.

Da li je „Prvo ubij decu“ savršen film? Naravno da ne. Ono što jeste je mala razbribriga i pauza od prekomerno ozbiljnih krimi filmova koje publika na Balkanu ima šansu da pogleda barem pet puta godišnje (na malom i velikom ekranu).
Stigme
Još jedan film na festivalu smešten neposredno nakon Drugog svetskog rata. „Stigme“ se bavi već pomenutim temama o turbulentnim odnosima na Balkanu, samo što je ovaj put metaforički gledano kroz jedno putovanje švercera duvana.
U 72 minuta nam reditelj Zdenko Jurilj na jednostavan način predstavlja međuljudske odnose na Balkanu kroz odnose švercera duvana koji su tako očigledno ogledalo na određene države našeg poluostrva. Očiglednost nije narativna mana filma, jer je poruka jasno i dobro izrečena, bez nekih preteranih zadržavanja i okolišanja. Nije pretenciozan, niti nešto odugvlači. Većinski mi se zato i svideo film.
Zanimljiv kreativni izbor jeste stil fotografije. Njen izgled je takav da ne može baš da se razazna da li je dan ili noć. Sve vreme je teško videti baš šta se tačno dešava, nekako je sve u stanju dezorijentacije. Ni to nije loše, jer je pridodalo sveopštoj paranoji narativa i celokupnoj filmskoj atmosferi, koja jeste za pohvalu.

Ono što nije za pohvalu jeste gluma, koja ostavlja štošta za poželeti od samog početka. Sigurno su svi dali sve od sebe, ali gluma je ponekad ometala. Navikao sam se vremenom, ali se jednostavno mora pomenuti da spušta sveopšti utisak.
„Stigme“ je bio još jedno iznenađenje. Nije najbolji film ikada, ali je narativno dobro izneo namenjeno i zato zaslužuje pohvalu. Čak i to što sam ga gledao u drugom redu nije uništilo doživljaj i iskreno sam se uživeo u film.
Tihi Skitnica
Film na koji sam otišao u potpunom neznanju o njegovoj radnji i formatu. Možda je trebalo da se informišem pre gledanja, jer sam siguran da sam mogao da gledam neki bolji umesto ovog osrednje odrađenog dokumentarca. Svakako, bilo je dovoljno zanimljivo jer se naučilo nešto novo o zaista interesantnoj osobi, hrvatskom grafičaru i slikaru, Vergiliju Nevjestiću.
„Tihi Skitnica“ je ne toliko ambiciozno skockan dokumentarac koji prati život Vergilija Nevjestića. Pored toga što je proslavljeni umetnik, napisao je i na hiljade stranice dnevnika. Upravo njegove napisane rečenice su glavni narativni skelet filma, što jeste zanimljivo. Predivno je opisivao životne pustolovine i mnogobrojne poteškoće kroz koje je prolazio. Pored toga, zaista je bilo izvrsno naučiti nešto novo o ovoj ličnosi koja je za mene do sad bila nažalost nepoznata. Njegove umetnine su i te kako lepe i bilo je intrigantno učiti o tome kako i zašto su nastale.

Glavni problem filma jeste forma. Ako ste gledali najobičniji dokumentarac na RTS, „Tihi Skitnica“ će vam biti poznat. Na polju režije film ostavlja mnogo za poželeti, štaviše katkad je i predvidiv u načinu montaže i sklapanja narativa. Film ne donosi ništa novo, osim što mu zaista vadi prosek to što je Vergilije bio izuzetna ličnost.
„Tihi Skitnica“ nije loš dokumentarac, ali bi bilo znatno teže zažmuriti na sve kliše i otrcane rediteljske odluke da glavni lik filma nije toliko upečatljiv. Ako nekada slučajno naiđete na njega na televiziji tok šaltate kanale, ostavite ga da ide do kraja, barem ćete naučiti nešto novo! A ako ipak znate ko je bio Vergilije Nevjestić, siguran sam da postoje drugi, bolji dokumentarci vredni vašeg vremena.
The Editorial Office
Poslednji film koji smo gledali na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu jeste ukrajinski film „Redakcija“ u režiji Romana Bondarčuka, koji je bio u glavnom takmičarskom programu. Od početka je film postao vrlo intrigantan i Bondarčuk je uspeo da me u prvih petnaest minuta uvuče u njegov uvrnuti pogled na savremeno društvo i život istog.
Juro je istraživač koji pokušava da pronađe ugroženu vrstu dabra u jednom predelu u Ukrajini. Prilikom potrage uslika opaki zločin koji počne da mu opseda um. U potrazi za istinom, Jura prolazi kroz birokratiju i nepravdu novinarskog sveta dok polako shvata u kakvoj državi živi. Bondarčukova Ukrajina je jedna oluja lažnih, spinovanih vesti, nameštenih političkih izbora i misterioznih sekti. Pa, možda je njegova verzija ove države sličnija pravoj nego što smo mislili. Juri na svom putu upozna mnoge zanimljive ličnosti i upada u mnogobrojne zavrzlame koje će ga naterati da se promeni. Pitanje je samo da li je moguće ostati dobar čovek u takvom okruženju?
„The Editorial Office“ ima zanimlijv, ali malo nekonsistentan narativni ton. U jednom trenutku je ozbiljan, dok je u drugom neka vrsta mračne komedije. Iako mi nije smetala da česta promena, trebalo je vremena da se adekvatno uspostavi i da dobije svoj upečatljivi identitet. Dobra je socijalna satira modernog društva koje se može vezati za mnoge države Istočne Evrope, ne samo Ukrajine (balkanske države). Nikog nije briga za istinu, već samo da prežive dan i možda se malo zabave usput. To je tužna istina koju Juri mora da shvati za svoje dobro.
Bondarčuk se u filmu dotiče mnogih tema. Borba protiv dezinformacija, očuvanje životne sredine, potraga za ličnim identitetom… Pritom, sve to dok poznatom svetu preti neka katastrofa, u ovom slučaju invazija Rusije. To su neke od glavnih tema zbrkane u 127 minuta. Ne dođu baš sve do svog vrhunca, ali su dobro pomešane i rade jedna sa drugom.
„The Editorial Office“ je film koji je uspeo da sakupi dušu Ukrajine i da obavesti ostatak sveta kako se tamo živi, odnosno kako to vidi Roman Bondarčuk na svoj zanimljiv način. Tera svoje gledaoce da se bave pitanjima istine i pravde, ali i postojanjem ličnog i svojevrsno upečatljivog identiteta u modernom društvu. Definitivno nije bio loš kraj za ovih par dana festivala.
Jovan Pjević je diplomirani multimedijalni producent i komunikolog. Više od tri godine se bavi kritikovanjem filmova, pišući, snimajući i montirajući sadržaj za svoj YouTube kanal Jovan Semi. Takođe, vodi i istoimenu Instagram stranicu gde postavlja prateći sadržaj (@jovan.semi).
Pored toga, Jovan predaje u UK Božidarac, na razne teme iz sveta filma i televizije. Neki od odrađenih ciklusa predavanja su: Filmski žanr, Kratka istorija filma i Poznati reditelji. Jovan je i gostujući predavač u Filološkoj Gimnaziji na predmetu Filmski Žanr.
Takođe, radi i kao producent u kulturnom udruženju Kulturni element, a tokom 2023. se bavio pisanjem recenzija i autorskih tekstova za IGN Adria.
