NaslovnaNaukaDruštveneSrpska omladina – izgnanik iz medijskog mejnstrima - I deo

Srpska omladina – izgnanik iz medijskog mejnstrima – I deo

-

Pred čitaocima našeg portala nalazi se naučni članak dr Stevana Gajića koji je prvobitno objavljen u naučnom zborniku „Medijska politika i evrointegracije“, 2020 godine. Naučni zbornik je priredila dr Irina Milutinović sa ciljem da predstavi najširi okvir medijskih reprezentacija u okviru evrointegracija. Dr Stevan Gajić je naučni saradnik Instituta za evropske studije i profeosr po pozivu katedre za uporednu politikologiju, Fakulteta za upravu i politiku Moskovskog državnog univerziteta za međunarodne odnose (MGIMO), pri ministarstvu spoljnih poslova Rusije.

Članak će biti tematski podeljen iz dva dela i prilagođen čitaocima našeg portala. Dr Stevan Gajić je u ovoj temeljnoj studiji subkulture mladih u Srbiji najviše naučne pažnje usmerio ka pojmovima kao što su reprezentacija, mediji, rep i kontrakultura. Zajednička okosnica ukupnog naučnog rada tiče se promene u ideološkim obrascima muzičkog izraza u Srbiji  kao i svojevrsnog otuđenja i progona omladine iz srpske medijske sfere.


Svizajedno1

Činjenica da kontrakultura sa interneta dominira među mladima i ne haje ni za jedan od ponuđenih mejnstrim prostora, podjednako informativni i kulturni, nije tajna. Harmonizacija u medijskoj sferi Balkana donela je stigmatizaciju omladine2 (što posebno važi za Srbiju) i neprestano iznenađivanje mejnstrim medija, opet i opet, kada god im u lice eksplodira postojanje kontrakulture. Nuspojave poput poznatih jutjubera, jutjub kanala, voditelja i sličnih internet zvezda, nevidljive su za zvanični medijski prostor. Ovo se odnosi i na privatne medije koji nude antiestetiku („Pink”, „Hepi”), koja takođe ne uspeva da dopre do omladine koja je predmet ove studije.

Srbija, posebno Beograd, nesumnjivo je centar ove kontrakulture za čitav jugoslovenski prostor. Zbog toga je najvažnije pratiti događaje u centru kako bi uspešniji bio pokušaj razumevanja procesa i eventualno predviđanje u kojim smerovima bi mogao da vodi. Imajući ovo u vidu, treba proniknuti u političke, kulturne i medijske posledice koje bi se mogle očekivati u budućnosti. Šta se to dogodilo u Srbiji tokom dve decenije posle dramatičnih političkih promena u septembru i oktobru 2000. godine?

Omladina o kojoj je reč u ovom radu je ona „neprijatna”, većinska omladina. Ovde pišem o onima koje nazivaju „desničari”, „huligani”, a može se koristiti i izraz koji je Hilari Klinton (Hillary Clinton) upotrebila 2016. opisujući glasače Donalda Trampa (Donald Trump) kao „jadnike” (deplorables). To je onaj (većinski) deo omladine čije je puko postojanje dovođeno u pitanje, pošto navodno preovlađuje neka idealna „proevropska” i „civilizovana” omladina koja odbacuje „retrogradne” ideje „mračne prošlosti devedesetih”. Istraživanje Krovne organizacije mladih Srbije (KOMS), međutim, ne samo da pokazuju da su među mladima Srbije ubedljiva manjina oni koji pozitivno gledaju na EU, nego i da ih je iz godine u godinu sve manje. Tako je, recimo, procenat mladih koji pozitivno gledaju na EU 2019. opao na 22,9 odsto sa 26,6 odsto 2018. godine, da bi se prema narednom istraživanju KOMS-a srozao na samo 18 odsto 2020. godine (Stojanović, Ivković, 2020: 156).

Beogradski sindikat; Izvor: Euronews

Prema istraživanju sprovedenom 2020. godine, oko 41 odsto mladih ima negativnu reakciju na pomen EU (2017. taj procenat bio je 28%), dok je 46 odsto protiv ulaska Srbije u EU, za razliku od 2017. kada se protivilo 32 odsto mladih (Ibid, 158). U ovom radu, dakle, tema su oni čiji mediji nisu televizija i radio već mikrofon i stadion. Političke promene u Srbiji 2000. godine, na talasu nezadovoljstva vlašću, ali i ogromnih očekivanja, ulile su građanima novu nadu i elan. Očekivanja stanovništva, međutim, vrlo brzo su se raspršila u sudaru sa novom stvarnošću, previše udaljenom od obećanja doskorašnjih opozicionih političara, u tom trenutku predstavnika nove vlasti okupljenih oko koalicije Demokratska opozicija Srbije (DOS). Umesto ispunjenja obećanja, usledilo je veliko razočaranje i veoma brzo je splasla energija nakupljena pred izbore koja je omogućila pad s vlasti Slobodana Miloševića.

Zbog kalkulacija lidera DOS-a, posle promene vlasti sistem nije ni izdaleka dovoljno brzo menjan. Istovremeno se politički Zapad postarao da sve dodatno pogorša, jer je, umesto obećanih velikih investicija i naglog političkog otopljavanja prema Srbiji, pojačao zahteve prema novim srpskim vlastima. Pri svemu tome korupcija je ne samo nastavljena, nego i ubrzana, posebno netransparentnom privatizacijom javnih preduzeća, a očekivani ekonomski boljitak nije se dogodio. Istini za volju, ekonomski rast procentualno izražen delovao je dosta snažno, što se može reći i za rast plata i penzija, ali s obzirom na veoma nisku osnovicu, to široki slojevi stanovništva nisu osetili ni izbliza onoliko koliko su te brojke delovale na papiru. Uostalom, činjenica da svih tih godina nije ni izdaleka dostignut privredni obim iz 1989. godine govori dovoljno sama za sebe. Tako je, recimo, industrijska proizvodnja 2008. godine, posle svih visokih stopa rasta nekoliko godina uzastopno, bila tek na 72 odsto proizvodnje 1989 (Cetinić, 2010). Suprotno tome, privatizacija je sa sobom nosila masovna otpuštanja radnika i socijalno nezadovoljstvo. Ubrzo je postalo jasno da put u članstvo u Evropskoj uniji – svojevrsnom raju na zemlji (kako je predstavljena građanima) gde važi vladavina zakona i nema korupcije, a garantovan je ekonomski razvoj
– postaje igranka bez kraja koja u praksi podrazumeva stalne ustupke Briselu, a sve u zamenu za male i suštinski beznačajne političke pomake. Ili rečima „Beogradskog sindikata”: „A srpski Nostradamus, poznatiji k’o Labus, predviđa još pet dina sviranja u falus”.

Ovo društveno stanje je direktno uticalo na čitavo srpsko društvo, neminovno i na mlade, koji su umesto promena nabolje počeli da se navikavaju na depresiju života u stagnaciji. Tada su se pojavile prve naznake kontrakulture omladine, a pošto su postojeći mediji dosledno ignorisali njihove stavove, pravi medij kontrakulture postala je rep muzika. Rep se u Srbiji pojavio još osamdesetih godina 20. veka, ali je tek pojavom „Beogradskog sindikata” nastao direktni spoj tog muzičkog izraza i politike (Đorđević, 2016). Tako rep postaje ne samo proizvod pop kulture i uticaja sa druge strane Atlantika, već i politički medij za mlade koji su ljuti i željni odgovora i odgovornosti. Rep im je dao prostor u kojem mogu da artikulišu svoje političke i sve druge stavove. Ne samo to: rep je postao alatka pomoću koje mladi postaju relevantni, možda ne dovoljno, pogotovo ne koliko bi oni želeli, ali ipak toliko da ne mogu biti potpuno ignorisani.

Nedugo po padu Miloševića, već 2001. godine, izašao je prvi album „Bssst… Tišinčina” grupe „Beogradski sindikat” koji je doživeo ogroman uspeh jer se obraćao upravo generaciji koja pamti Miloševićevo vreme, generaciji punoj nade koja je brzo doživela razočaranje, kao i onima koji su tek stasavali. A himna nove generacije postala je njihova pesma „Govedina”98 koja se pojavila kao singl 2002. godine i vrlo brzo potom našla se i na istoimenom albumu. Iako je rep u Srbiji postojao i pre „Sindikata”, tek se pojavom ove grupe vratio na velika vrata i kroz njihovu muziku se direktno, ne više u metaforama, bavio politikom.

„Zahvaljujući njoj (grupi „Beogradski sindikat“ – prim. S. G.), pažnja srpske javnosti, ali i pažnja globalne javnosti i političkog establišmenta u Srbiji, konačno je bila preusmerena na postojanje jednog novog, sazrelog i konzistentnog hip-hop izraza koji će u sledećem periodu dobiti i svoju istoriografsku oznaku – drugi talas” (Đorđević, 2016: 22).
„Govedina” je u prvom redu bila krik omladine, ali i svih ostalih pogrdno nazvanih „tranzicionim gubitnicima”. Osim ukazivanja na ličnosti iz nove vlasti i društvene pojave, pesma je tačno artikulisala emociju prisutnu u društvu, ali se u početku, iako su je skoro svi čuli, doslovno nigde nije mogla videti na dostupnim javnim medijima. Ova pesma izazvala je i puno negativnih reakcija, što govori koliko je uticajna bila u vreme kad se pojavila. I politički i parapolitički establišment (oba uglavnom prozapadno orijentisana) bili su zatečeni porukama i količinom nezadovoljstva i žuči, kao i velike popularnosti pesme i poruka izrečenih u njoj.

Politički (namerno) krajnje nekorektne stihove „Govedine”, ovaj krik prevarenih, znao je u to vreme naizust ogroman broj mladih u Srbiji, pa i van nje (Beogradski sindikat, 2002):

„Svako jutro isti k...c, kada otvorim novine, 
Doručak mi presedne k’o da hrsam pomije,
Od tolike baronije, trange-frange ekonomije,
Sve te silne promene svode se na obmane,
Uzimala-davala, na pljugama spavala,
Zbog akciznih sličica ubistva zataškavala,
I dripaca navala, na suvarak alava,
Raspodela stanova po kongresnim salama...
Obična boranija, što mnogo me ne zanima,
Ajmo sada paljba! Da bih bljunuo po glavnima,
Što rukovode kanalima oslobođenim carina,
Firmama za izvoz oružja i malina,
Aferama, skandalima sa bivšim generalima,
Veselim bankarima s električnim gitarama,
Što valjaju sve: PTT, cementare...
A bog te pita gde su sve te pare nestale!!!
Ajmo svi zajedno kao psi da lajemo
AV AV AV AV AV AV AV AV AV AV AV
Ajmo svi zajedno funjare da karamo...”.

Tema razočaranja, svest o sveopštem društvenom rasulu koje je nastavljeno i posle pada Miloševića, bes i rezignacija, cede se već iz prvih stihova. Ove teme nagoveštene su hiperboličnom ironijom u pesmi „Divljina” sa prvog albuma, ali su do kraja izrečene sa konkretnim referencama na ljude koji su u tom trenutku bili na vrhuncu moći, što je dodatno davalo na težini „Govedine”:

„Nastala polemika o pravima pedera,
U prvom planu dnevnika Žaretova perika,
Opušteno, trenerka sa flekama od čvaraka,
Na vešalici visi odelo... soma maraka,
Nema premijera, znači brifing je kod Caneta,
Iz privatnog fluhcojga maše nam iz šlafroka,
[A sada vesti dana...]
Divim stig’o nam Solana,
U ustima Havana, među nogama Svilana...
Na Dvaespetom sedim zagledan u Dunav,
I pitam se sada ko nam kroji novi Ustav,
Pitam se zašto nam je predsednik mutav
I šta li Milo mulja... Je.em ga u usta!
Dal’ u pitanju je šverc banana ili pljuga
Dal’ je prevozno sredstvo avion ili pruga,
Dal’ se roba plaća kešom il’ prebijanjem duga,
Dal’ su partner žabari il’ plemena s juga... ”.

Pored kritike domaćih političara, na udaru je i politički Zapad, prepoznat kao glavni krivac u razvejavanju nada srpske omladine, ali i nevladine organizacije viđene kao nosioci onoga što stranci nameću srpskom društvu. Zato ne treba da čudi što se u pesmi pominje i prva LGBT parada 2001. godine čiji rezultat su bili nemiri u Beogradu u kojima samo pukom srećom nije bilo ljudskih žrtava. Malobrojna policija, zbog pogrešne procene da ne treba očekivati eskalaciju nasilja, pored uobičajene opreme za razbijanje demonstracija, koja je u tom trenutku bila oskudna, bila je tog dana prinuđena da koristi i vatreno oružje. Tako je nastao i čuveni snimak u kome se vidi kako policajac u sadašnjoj ulici Kralja Milana, hodajući unazad, puca iz „kalašnjikova” u vazduh pokušavajući da zastraši demonstrante i spase sebe iz opasne situacije.

„A vlada bela kuga, sve je manje Srba, 
Sestro, da bi rodila trebaju ti m.da,
Da se odrekneš svega i da radiš kao konj,
Ili obraz kao đon pa da vaćariš fond,
Da pričaš šuplje priče, vodiš duple knjige,
U društvu kulturne elite sa osmehom gnjide,
Što na poslovnoj večeri lažira k’o kečeri,
Da se foliraš k’o Englez, kad dođu neki strendžeri,
Da se odrekneš Guče, kajmaka i radže,
A tolerišeš Hrvate, Borku, gej parade,
Ma, je.eš Levijeve dokumentarce,
Nije me sramota što poreklom sam odavde”.

U svakom slučaju, od „Govedine” je na velika vrata rep ušao kao medij komunikacije mladih i moćno oružje kojeg treba da se plaše oni na vlasti. Politička konkurencija ovo je vrlo brzo shvatila, a deceniju kasnije koristila je rep (bez odobrenja ili znanja autora) u političkoj kampanji, o čemu će biti reči kasnije.

Istoriju srpskog repa autoru ovog teksta tumačio je aktuelni reper Marko Grujić Gruja iz beogradske grupe „Psihoaktiv trip”.3 O značaju „Beogradskog sindikata” kao medija za komunikaciju političkih poruka mladih, on kaže: „Do 2000. imao si te grupe poput ‘Who is the best’, koje nisu ulazile u te teme osim zabave… Po mojoj istoriji repa, političke teme počinju od ‘Beogradskog sindikata’. Oni su se odredili da budu kritični prema sistemu i uvek su se oglašavali oko tih tema… Kosovo, korupcija… Sve što je trebalo da se opljune, oni su se usmerili da budu kritika režima… Ne znam da li je to još neko radio osim možda nekih anonimusa koji nisu toliko popularni… Za vreme Demokratske stranke je bio najizraženiji taj bunt. Odnosno političke pesme, ali to je ‘Beogradski sindikat’… Kad je ubijen Đorđe Zarić izašla je ‘Škabova’ i ‘Marlonova’ pesma o policijskoj brutalnosti ‘MUP (mafija u plavom)’” (Škabo ft. Marlon Brutal, 2010).

Psihoaktiv trip

I stil i dometi „Beogradskog sindikata”, međutim, protokom vremena suočavaju se sa ograničenjima. Ne samo zbog toga što su članovi benda u međuvremenu postali sredovečni ljudi, već i stoga što omladina 2001. godine naprosto više nije omladina iz 2008. ili 2010. godine, a sasvim nova generacija stasala je 2020. Srbiji se dogodilo da jedna omladina nikada u potpunosti ne odraste, a da dolaze nove generacije.

Večito stanje neodrastanja jedna je od karakteristika ropstva na američkom Jugu pre građanskog rata 1861–1865, kao i kasnijeg perioda rasne segregacije. (Tim pre je zanimljivo da je rep izraz upravo i došao iz afroameričke kulture, a u muzici pojedinih rep muzičara u Srbiji lepo se nakalemio na postojeću epsku tradiciju – očigledne su paralele između repa i srpskog deseterca). U robovlasništvu bi belo dete imalo „puno pravo” da se afroameričkom starcu obrati uvredljivom rečju „dečko” (boy). Takvo obraćanje zapravo je izraz degradiranja, nedozvoljavanja statusa muškosti, odnosno odrastanja, pripadniku porobljene ili potlačene rase. Deca su i kod Starih Slovena nazivana otrocima, odnosno robovima, a u savremenom slovenačkom jeziku i danas se zadržala reč otrok za dete. Biti čovek karakteristika je slobodnih ljudi, dok robovi i potlačeni ostaju večito dečaci, odnosno deca. Upravo to se događa srpskoj omladini. Generacije omladine stare, ali figurativno rečeno ne odrastaju (poput slogana za plazma keks, „Ne pušta te da odrasteš”), nikako da sazru, dok nove generacije mladih dolaze. Ovo se desilo na prelazu iz prve u drugu deceniju drugog milenijuma. I događaji koji su definisali omladinu, kao i njihov izraz u kontrakulturi kao mediju, započeli su 2008. godine, a period između 2008. i 2012. bio je formativan za razvoj kontrakulture. Nova omladina izrodila je i nove tekstopisce i umetnike.
Gej parada 2001. godine, oružani sukobi sa albanskim separatistima na krajnjem jugoistoku zemlje, promena Ustava Srbije, pogrom nad Srbima u martu 2004. na Kosovu i Metohiji i ubrzo neredi (paljenje džamija) u Beogradu i Nišu, zatim raspad Državne zajednice Srbija i Crna Gora 2006, sahrana patrijarha Pavla 2009… Svi ti događaji snažno su obeležili prvu deceniju 21. veka.

Demonstracije u Banja Luci 2008. godine, nakon jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova; Izvor: RTRS

Posebno traumatično bilo je ubistvo predsednika Vlade Srbije Zorana Đinđića 12. marta 2003. godine. Taj događaj je politička vododelnica prvog perioda posmiloševićevske Srbije koji je okončan 2008. godine. Jedna od najočiglednijih posledica Đinđićevog ubistva bilo je stvaranje svojevrsnog moratorijuma na bitne političke teme, što je deo političkog establišmenta teško zloupotrebio da ućutka svaku ozbiljnu raspravu. Pravo „novo” vreme nastupilo je u drugom mandatu predsednika Srbije Borisa Tadića, što se pokazalo kao jesen vlasti stranaka koje su bile glavni protagonisti promena 2000. godine. To vreme obeležilo je i jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova 2008. godine i činjenica da su secesiju priznali listom naši „prijatelji”, većina zemalja Evropske unije kojoj zvanična Srbija (i danas) teži. Tada se i desio konačan izgon omladine iz mejnstrim medija i njena stigmatizacija žestokom kampanjom koju su mediji pokrenuli neposredno posle mitinga „Kosovo je Srbija” 21. februara 2008.

Rep i grad

Ekonomsko stanje 2008. godine i odnos mladih prema njemu možda je najlepše opisala niška grupa „One Shot” lucidnim, duhovitim i poluironičnim hitom „Air Max i 20 evra”:

„Brate moj
Reci odma šta ti treba?
Kako ne znaš šta mi treba – Air Max i 20 evra
Da prave i za kera, kupio bi i za njega
Kako ću u starkama da rolam Q7?...
Daj mi 20 evra, vrati mi to sutra
Soma i šesto, to je naša valuta Karta sa ulice je skupa
Dnevno 20 evra mi uđe samo na usta...
Kad ti nađu Air Max odma’ vode te do stanice
Kad vide taj đon cimaju te preko granice...
Više volim Air Max, brate moj nego ‘leba
Više volim 20 evra, nego mene moja keva...” (Ikac, 2012).

Ovi stihovi dobro ilustruju „Grujine” reči: „Nama je rep bio uvek zanimljiv kao način gde možeš bilo šta da kažeš bez dlake na jeziku. Neko je nekad rekao rep je novi pank”.
Pored repa, postoji i izvesna veza novog panka i narodne muzike, posebno u proizvodima diskografske kuće „Južni vetar”, pa stoga ne treba da čudi što je pojedinim pesmama i stopljen rep sa elementima „narodnjaka” (kao u pesmi „Turbo folk me je naterao” Mimi Mercedez i Polo Čare (2015)). Pred kraj postojanja Jugoslavije pank i „novi talas” donela su i iznela uglavnom deca privilegovane klase, bez obzira što je pank u Velikoj Britaniji nastao u jednoj drugoj klasi. Ovde ne treba upasti u zamku esencijalizacije i tvrditi da je pank kod nas isključivo vezan za decu privilegovanih, a rep, i u neku ruku dizelaški i neodizelaški stil, za niže klase. Jugoslavija, ali i Beograd, imaju znatno egalitarnije korene od Ujedinjenog Kraljevstva, pa su i deca iz porodica različitih socijalnih slojeva bila mnogo više povezana. Svakako je činjenica da su dizel, posebno neodizel stil i rep muzika, izraz koji je prihvatila ponižena omladina, zbog čega zaista ima smisla ovaj način vizuelnog i muzičkog izražavanja porediti sa pankom ili stihovima pesme „Tu smo” grupe „Psihoaktiv trip”:

„I odavno zna se čija/ Ovde rima najjača/ U stvari tačno zna se/ Ko je starka/ A ko najkača”.

Period između 2008. i 2012. bio je politički i društveno strahovito težak za Srbiju. Događaji koji su odredili tu generaciju omladine su miting „Kosovo je Srbija” 21. februara 2008. godine i u nešto manjoj meri protestni mitinzi zbog hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića u leto 2008. i krajem maja 2011. godine.

Miting „Kosovo je Srbija” bio je formativni događaj za ovu generaciju mladih, a njihov tragični heroj postao je Zoran Vujović koji je poginuo u ambasadi SAD pod i dalje nerazjašnjenim okolnostima, uključujući nedovoljnu brojnost policije koja je štitila ambasadu, a potom i njeno misteriozno povlačenje (Vasić, 2008). Tragični odlasci dvojice mladića, Vujovića i francuskog navijača Brisa Tatona (Brice Taton) godinu i po dana kasnije, postali su simboli tog vremena.

Tada su predsednik Boris Tadić i demokrate, posebno u očima mladih, postali simbol poniženja, osiromašenja i strane okupacije. Ovu sliku zacementirao je sam Tadić odsustvom sa mitinga koji je organizovala i logistički podržala vlast u kojoj je on bio jedna od dve ključne figure. U javnosti se stekao utisak da je Tadić naprasno odlučio da baš u danu kada je organizovan jedan od najmasovnijih mitinga u istoriji Beograda mora da otputuje u Bukurešt. Ispalo je da je to učinio samo zato da sebe ne bi izložio riziku potencijalnih zamerki zapadnih centara moći.

Posle mitinga, demolirano je ili napadnuto osam ambasada među kojima i američka u kojoj je poginuo dvadesetogodišnji Vujović. Do dandanas nije otkrivena logistička pozadina nereda, ali je ostala senka sumnje u nejasnu ulogu policije ili eventualnu umešanost stranih službi. Bilo kako bilo, ovaj događaj trajno je većinu mladih ljudi u Srbiji odbio i od političkog Zapada i od Demokratske stranke koja je u tom trenutku viđena kao njihov pomagač u Srbiji, čime je, što se većine mladih tiče, udaren poslednji ekser u kovčeg težnji ka evrointegracijama.

Protest “Kosovo je Srbija” 2008. godine u Beogradu

U to vreme najveći mediji su, što je verovatno i bitnije, započeli neku vrstu specijalnog rata protiv mladih, potpuno ih dehumanizujući kao „fašiste”, „desničare”, „huligane”… konačno ih tako izgnavši iz mejnstrima. Tada je posebno postala omražena televizija B92 koja je prednjačila u ocrnjivanju, ismevanju, vređanju i omalovažavanju svih koji se bore za teritorijalnu celovitost Srbije, rebrendirajući miting „Kosovo je Srbija” u nešto drugo, nametanjem slogana „Kosovo za patike”. Za to je poslužilo besomučno ponavljanje snimka dve devojke kako pljačkaju jednu sportsku radnju, čime su posredno stigmatizovani svi mladi. Taj narativ prihvatio je i deo istraživača društvenih nauka, što nije nikakvo iznenađenje jer je sajentifikovanje podrazumevane „srpske krivice” manir pojedinih akademskih krugova, posebno zapadnih, koji su devedesetih godina podesili takt čiji cilj je „naučno” opravdanje antisrpske medijske kampanje postavljene na Zapadu praktično od početka serije građanskih ratova u Jugoslaviji. Odatle proizvoljna tvrdnja preuzeta iz medija da su se tokom mitinga „mnogi od njih odvojili od glavne kolone demonstranata i krenuli da provaljuju u sportske butike i kradu brendiranu robu” (Musić, Vukčević, 2019: 191). Što je još uvredljivije, u toj kampanji krivotvorena su njihova patriotska osećanja i pretvarana u puki poriv za pljačku koji mladi samo maskiraju patriotizmom.
Stvari su dodatno pogoršali i zaoštrili događaji koja su usledili tokom naredne dve godine. Prvi je pogibija Brisa Tatona (Brice Taton) u centru Beograda u septembru 2009. godine, nekoliko sati pre početka fudbalske utakmice između „Partizana” i „Tulona”.

Gnev javnosti izazvalo je masovno hapšenje navijača „Partizana” tim povodom i sudski proces tokom kojeg su mnogi mladi stekli utisak da Tadićev režim zapravo jedino želi da se dodvori Francuskoj, po cenu višegodišnjih zatvorskih kazni čak i onima koji su imali neoboriv alibi da u trenutku Tatonovog ubistva uopšte nisu mogli da budu na mestu događaja. Drastičan je slučaj Stefana Veličkovića koji je osuđen na sedam godina zatvora (proveo je pet godina iza rešetaka), iako je u vreme napada bio udaljen najmanje 300 metara od mesta na kome je Taton napadnut, o čemu postoji policijska potvrda sa upisanim vremenom. Napad na Francuze dogodio se „tačno u 17:40 na Obilićevom vencu, a saobraćajni policajac je u 17:39 u Makedonskoj ulici počeo sa pisanjem kazne Stefanu zbog nepropisnog parkiranja. Kako je policajac kasnije svedočio, za pisanje jedne kazne prosečno mu treba pet minuta, Veličković je bio pored njega u tom trenutku i dao mu je ličnu kartu na uvid” (J. S., 2019). Policajac je na sudu dodatno svedočio da se Stefan posle pisanja prijave tu zadržao još nekoliko minuta.

Protest Grobara 2010. godine

Kulminacija „rata” demokrata i vodećih medija protiv mladih dogodila se u danu „tri desetke”, 10. 10. 2010. godine, kada je organizovana druga LGBT parada u Beogradu, koja ga je pretvorila u bojno polje i opet je, kao i 2001. godine, ozbiljno povređeno mnoštvo demonstranata i policajaca, ali na sreću niko nije poginuo. I ovaj put je u demonizovanju „huligana” prednjačila TV B92, u čemu joj je kao naručen poslužio incident s vozilom u kojem je bio mamograf. Grupa učesnika demonstracija protiv LGBT parade, koju su doživljavali kao smišljenu provokaciju i uvredu koju im nanose demokrate, pod pritiskom zapadnih diplomata i nevladinih organizacija, napali su vozilo s mamografom samo iz jednog razloga: na njemu je bio logo omrznute TV B92. Naravno, u izveštajima te televizije baš mamograf je predstavljen kao meta – koju su obesni „huligani” rešili da unište iz čista mira (B92, 2010). Ista televizija emitovala je i specijalne emisije poput „Insajderovog” serijala o navijačima (Insajder, 2009), koji jeste informativan, ali protkan i određenim ideološkim tumačenjem ponašanja navijača, odnosno mladih.

Politički manifest ove generacije mladih, u kome su sublimirana sva pomenuta pitanja, bila je pesma „Rep i grad” (Demokrate) koju je 2011. snimila grupa „Fantastična četvorka” sastavljena od samostalnih izvođača i repera iz različitih grupa. Srž društvenih problema i nezadovoljstava nalazi se u segmentu pesme koji je odrepovao
„Marlon Brutal”:

„Srce zemlje su nam odneli pod nebom Božijim 
Ono što je ostalo izdajnici prodali
Borhan Tadići, predsednik nam dragi
Liže dupe dušmanima koji su nas klali
A ko se nama izvinjav’o za kolone u oluji,
Nasera i poklan narod,
Srpske iskvarene verzije,
Ne poštuju ni mrtve,
Važimo za koljače, a mi smo žrtve
A ti me pitaš zašto neću u Evropu
Jebao vas Amsterdam, duvam skank u bloku,
Tu ne mogu da vidim kako peder geja p.ca
Nismo takvi, al’ smo opet istrebljena vrsta
Stara vremena su se vratila zbog Dačića
Ako pišeš ćirilicom znači da si fašista
Nisam ni fašista ni nacista
Samo Srbin brate, rodoljub, nacionalista
Ali, nisam tip patriote što razbija izloge
Nego čuvam svoje pismo brate, ljubim svoje ikone
Švaba i Englez rukom, a Srbin viljuškom boc,
Ginuli smo za obraz kad nisu znali šta je to
A palili smo sveće za ubijenog Francuza
Da je Srbin pogin’o sve bi boleo ku.ac
I posle mnogo priče stvari stoje ovako
AKO DRAŽE TI JE STRANO
IDI I OSTANI TAMO”!!! (Brutal, Škabo, 2011)

Kroz celu pesmu provlači se refren: „Demokrate hoće da nas prevare/ Kažu idu u Evropu, lažu decu Srbije!/ Razne lopovčine, svoju zemlju pokrale/ Sve tretiraju k’o robu i prodaju za dolare! (Šta?)/ Ovo je moj rep i moj grad! (Šta?)/ Ne dam vam moj rep i moj grad! (Ne dam brate!)/ Za mene moj rep i moj grad (A njima brate?)/ A vama ku.ac k’o i dosad!”.

Pesma „Rep i grad” inspirisana je navijačkom pesmom koja je po- svećena uhapšenim navijačima „Partizana” (o čemu takođe svedoči
„Marlon” u intervjuu na Balkan info) u kontroverznom procesu za ubistvo Tatona:

„Podrška lee, za uhapšene Grobare, 
Držite se braćo naša,
S vama smo do pobede,
Grobari lee,
Ajmo svi još glasnije, nek se ovom pesmom sruše,
Crno-bele ćelije,
Demokrate, hoće da nas zabrane,
Da bi ušli u Evropu, hapse decu Srbije,
Partizane, čak i kad nas zatvore,
To što grmi to su tvoje, crno-bele ćelije”.

Među političkom elitom ogroman politički potencijal ovog fenomena jedino je uočila Srpska napredna stranka (SNS), otcepljena u jesen 2008. od Srpske radikalne stranke, preciznije potencijal je prepoznao Aleksandar Vučić. O tome svedoči „Marlon Brutal”, koji kaže da je Vučić zvao „Škaba” iz „Beogradskog sindikata”, koji je sa
„Marlonom” deo „Fantastične četvorke”. Vučić je želeo da ih i direktno uvuče u svoju kampanju, da, kako kaže „Marlon”, „iskoristi to pljuvanje demokrata” (Tešanović, 2017). Prema njegovim rečima, „naprednjaci” su, ne tražeći dozvolu za to, koristili pesmu „Rep i grad” na svojim skupovima, što je „Marlon” i lično čuo sa 14. sprata svog solitera u bloku 21 na Novom Beogradu, ali grupa nikada nije učestvovala u kampanji SNS.

Dejan Puzigaća, jedan od osuđenih za ubistvo Tatona, tokom dugog bekstva u Dubaiju postao je monah. I odlučio da se hrišćanski pokaje za učešće u Tatonovoj smrti i vrati u Srbiju na izdržavanje kazne (M. K., 2018). Njegova sudbina je indikativna za početak jednog novog procesa, njegov lični gest je, čini se, značajan kao kockica u mozaiku jednog novog fenomena, ona je bila jedan od nagoveštaja duhovne obnove koja obeležava sledeću fazu čija je materijalizacija čudo litija u Crnoj Gori.


  1. „Svizajedno” je jedan od najpoznatijih slogana „Beogradskog sindikata” koji tu reč namerno pišu gramatički neispravno, naglašavajući tako zajedništvo, prijateljstvo, lojalnost… ↩︎
  2. Radi se o nekoliko generacija, tako da mnogi više ne spadaju u ovu kategoriju s obzirom na to da je reč o procesu koji je počeo pre više od jedne decenije i još nije okončan. Pod omladinom se u ovom radu podrazumeva uzrast od osnovne i srednje škole do fakulteta. Teško je tačno odrediti starosnu granicu; ovaj pojam se uslovno rečeno odnosi na osobe između 13 i 25 godina. ↩︎
  3. Intervju sa Grujom autor je vodio 4. oktobra 2020. godine. ↩︎

POPULARNO

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

SLIČNO

Амерички идеали Теодора Рузвелта – Путоказ националне политике новог доба

0
Теодор Рузвелт (1858 − 1919) био је један од најзначајнијих америчких председника (мандат од 1901. до 1909. године), који је Сједињене Државе од регионалне...

KOMENTARI

Dejan M. Pavićević on U Siriji se rađa novi halifat
Cousin Rupert on U prašini ove planete
Слађана on Распето Косово
Небојша on Распето Косово
Aleksandar Sivački on El Pibe
Đorić Lazar on El Pibe
Ministar Zdravlja on 25 godina od Dejtonskog sporazuma
Младен on Učmala čaršija
Anita on Vladalac
washington on Kosmopolitizam Balkana
Nadežda on Vladalac
Владимир on Vladalac
Predivan tekst, hvala puno na ovome, vrlo je važno za sve nas on Revolucionarne ideje i dalje postoje, a postoje li revolucionari?