Niz događaja koji je obilježio mandat Džoa Bajdena učinio je da nerijetko nepravedno zaboravimo neke važne trenutke, uglavnom one koji nisu delegirani kao glavni problemi u njihovoj štampi tokom dešavanja. Jedan od tih događaja jeste bježanje iz Avganistana usljed frapantnog napredovanja talibana koji su ostavljali iza sebe nove obrise Islamskog Emirata. Tom „grobnicom imperija“ protutnjali su američki vojnici, investitori (čitaj eksploatatori) i građani koji su živjeli zaštićeni od lokalnog stanovništva. Sa sobom su nosili i posljednje tragove drame koja je Avganistan pokušavala decenijama da uništi – zapadnu kulturu. Amerika je tada po drugi put bježala iz jedne strane države.
Nakon pada Sajgona i Kabula, ostalo je da padnu mnoge druge prestonice država ili kvazi-država, da Amerika svoje levijatanske pipke povuče sebi, da spasava ono što se spasti da. Naravno, još mnogo vode će proteći Potomak-riverom dok se Amerika ne obuzda, a do tada je u toku rekonstituisanje i obnova mnogih kultura od američkog vampirizma i procesa zapadnjačkog isisavanja svega vrijednog korištenog kao zamjena gorivu u imperijalnom Majflaueru.
Izborna godina kao Annus Horibilis
„Užasna godina“ je termin koji se upotrebljava još od Rimskog carstva, a povremeno se aktuelizuje od strane državnika koji ga shvataju uglavnom lično. Izraz su koristili 1891. anglikanci kako bi opisali godinu u kojoj je donesena dogma o papskoj nepogrešivosti, a onda stotinu godina nakon ser Edvard Ford je iskoristio konstrukciju kako bi opisao godinu (1992) u kojoj se mnogo toga lošeg desilo kraljici Elizabeti II na ličnom planu. Mnogo je proglašenih „užasnih godina“: 1998. (Rusija), 2003. (Ben Aflek), 2004. (Irak), 2007. (Španija), 2020. (Kovid), itd. Ali još se niko nije usudio da ovu godinu nazove užasnom za Ameriku, u kojoj tinjaju sukobi, nestaju mitovi i snovi, nižu se filmovi o katastrofi, knjige o nihilističkom iščezavanju, a bliži konačno rješenje nedoumica.
Svjetska ekonomska kriza iz 2007. godine ozvaničila je terminalnu fazu kraha kapitalizma. Pozni kapitalizam je natjerao mnoge američke istoričare poput Najla Fergusona i Harolda Džejmsa da porede savremene Sjedinjene Države sa Sovjetskim Savezom pred povlačenje sa svjetske scene.
Već je uvriježeno mišljenje da je Volstrit u neoliberalnom sistemu poput Gosplana u planskoj ekonomiji Sovjetskog Saveza. Oni koordinišu cijelim tržištem, ali i politikom. Oni su ti koji su sve ovo vrijeme održavali balans, izvjesni modus vivendi između ekonomije i politike. Najveća blasfemija za američkog kapitalistu, biznismena, je miješanje politike i ekonomije. To se dešava danas, i to je, prema njima, jasna smrt sistema od Adama Smita do Fridriha fon Hajeka.
Ekonomska baza američkog sistema je prilično uzdrmana. Ona traži nova uporišta, nove sisteme i nove prostore. Ovih dana se pompezno proglašava kraj petrodolara i doštampavanje dolara bez pokrića.
Čitajući neoliberalni list Ekonomist, da se vidjeti da je proces zamagljivanja stanja prešao u svoju turbo fazu. U članku pod nazivom „Američka ekonomija je veća i bolja nego ikada“1 sa glavnom referencom na Spejs Iks sletanje, oni tvrde da je moć američke ekonomije nevjerovatna i nedostižna. U kontekstu ovog trenutka možda to i jeste istina. Ne možemo reći da je u ekonomskom smislu ijedna država na pragu Amerike. To će uvijek ohrabrivati homo economicus-e koji jedinu smisao ovozemaljskog života vide u Holivudu i novcu.
Dalje se u pomenutom tekstu navodi kako u najsiromašnijoj saveznoj državi Misisipi, građani više zarađuju nego Britanci, Kanađani ili Nijemci. Ističu i to da je „škrta“ Njemačka u škripcu recesije od pandemije dok Amerika ide dalje. Međutim, na tom putu joj stoji „trula politika“ predsjedničkih kandidata koji ne puštaju ekonomiji da diše. Autor teksta kritikuje Trampa i Harisovu jer prijete protekcionizmom, a ne mogu da obuzdaju budžetski deficit od 6%, niti pokušavaju da riješe taj problem.
Nekontrolisano trošenje niko ne pokušava da zaustavi, štaviše, svako od njih se još više razbacuje budžetskim dolarima.
I konačno, autor Ekonomista tekst završava sa osjetnim strahom od „raspadanja stvari“ („There is no knowing how bad a president’s ideas have to be before things start to fall apart. The turning-point may not come tomorrow, or even in the next four years. But with every mistake that politicians make, it draws another step closer.“). Dakle, najveći problem je krinka koja krije suštinu američke ekonomije, a ona poput slike Dorijana Greja počinje da truli, da je izjedaju ratni ciljevi i imperijalna prenapregnutost što se nikako ne dopada neoliberalnim jastrebovima. A za to krive politiku-i-samo-politiku.
Takva ekonomska situacija dovodi do rezultata posljednjeg istraživanja povjerenja Amerikanaca u sve institucije koje je prestrašilo vodeće medije Istočne obale. Poštujući podjelu vlasti u SAD mogli bismo reći da povjerenje u instituciju predsjednika SAD ima 26% građana, u Kongres 9%, a Vrhovni sud 30%. U cjelokupno pravosuđe vjeruje samo 21% građana, dok u policijske snage 51%. Amerika je društvo izgrađeno na lokalnim policijama, paravojnim formacijama i vojsci u koju sada vjeruje 61% građana, što je najviše od svih institucija. U novine vjeruje 18%, a televiziju 12% Amerikanaca. Crkva je takođe skrajnuta, te u nju kao religijsku organizaciju vjeruje 32% građana.
Ono što trasira kampanju jeste odnos kandidata ka malim i velikim biznisima. Tramp kao neko ko dolazi iz sfere velikog biznisa daje istima i primat, dok Kamala Haris ipak najviše ističe ona mala i srednja preduzeća u kojima radi najveći broj Amerikanaca. Naime, povjerenje u velika preduzeća gaji svega 16% građana, a u mala 68%.2
Zašto je ova godina za Ameriku užasna možemo da vidimo i na planu međunarodnih odnosa. Rat u Ukrajini koji je nastavljen za vrijeme mandata Džoa Bajdena idalje ide onako kako Rusija želi. Kina, Sjeverna Koreja i Iran su sve bliži sa Rusijom. Afrikom haraju neke nove sile, postaju partneri sa tamošnjim državama, grade infrastrukturu i obnavljaju zemlju i bore se protiv ISIS-a sa lokalnim snagama. Rat na Bliskom istoku bukti. Žrtvama se više ne zna broj, a sve manje i uključenima u sukob. Otvorena je pandorima kutija prvim iranskim napadom na Izrael, a zbog cionističke agresije sve visi o koncu, pa i američki izbori.
Emanuel Makron, francuski predsjednik, je veoma dobro poredao američke prioritete: na prvom mjestu su sami sebi, što je vrlo logično i pohvalno, drugi je prioritet Kina, a ostalo je u rubrici razno. Za sve druge interese SAD doslovno koristi svoje „partnere“ kao proksi snage. Rat u Ukrajini bije Ukrajina iza koje se razliježe Evropska Unija (evropski NATO), i Rusija. A iza njih stoje SAD i Kina, kao u nekakvim koncentričnim krugovima interesa, s tim da je odnos Kine i Rusije još uvijek egalitaran za razliku od neokolonijalnog odnosa SAD prema EU.
Od kandidature Džozefa Bajdena, za sad najstarijeg predsjedničkog kandidata u istoriji SAD, u Demokratskoj stranci se sistematski radilo na njegovom istiskanju iz trke za prvog čovjeka najmoćnije države svijeta. Presedan je načinjen kada je organizovana debata potencijalnih kandidata obje stranke, ne definitivnih, i takođe, prva debata je održana u junu, a ne septembru kao što je običaj nakon avgustovskih nacionalnih konvencija.
Nakon debate Džoa Bajdena i Donalda Trampa proglašen je debakl aktuelnog predsjednika. Kako su redom pisali mediji obično nakonjeni Demokratama, Bajden je bio neubjedljiv, zamuckivao je, griješio, odnosno – Tramp je njime obrisao pod. Iako je čvrsto dokazivao da je spreman da nastavi trku za još jedan mandat, Bajdena su natjerali da napusti kampanju 21. jula, te ga je zamijenila Kamala Haris. Problematika je u tome što je očigledno da Bajden nije bio toliko loš u debati, koliko tokom cijelog mandata i što je u jednom trenutku bio više protiv establišmenta nego Donald Tramp. Sudeći po Amerikacima, Bajden je nesposoban da bude kandidat, ali je sposoban da vodi državu do januara 2025. godine, a još je veći problem što niko od kvazi-opozicionih američkih medija, poput Foksa, ne naglašava tu problematiku.
Ono što zapravo nije iznenadilo mnoge jeste pucanj u Trampa koji se desio 13. jula u Batleru, mjestu u ključnoj kolebljivoj državi Pensilvaniji. Njegovo uho je ozlijeđeno, a slike njega kao Ramba u trenutku su obišle svijet. Za nekoliko desetina godina, nesumnjivo je da će biti izložene za posjetioce predsjedničkih muzeja. Stisnuta pesnica i nepokolebljiva taktičnost u veoma kobnom trenutku mnoge su naveli da se zapitaju u slučajnost i nenamještenost. Da namjestite atentat na sebe mislim da je besmislica, ali da je Tramp očekivao da će se desiti, svakako. Zato je iskorsitio trenutak da pozira za istorijske fotografije Evana Vučija.
U tom trenutku se Donald Tramp vratio u establišment iz kog je nakratko izašao. On je iz reda onih Homo Americanusa o kojima zapravo sve vrijeme pišem. Rođen je i živio u svijetu kapitala, svijetu bez puno milosti uz konstantni strah od Smitove nevidljive ruke tržišta. Bio je Demokrata, kritikovao često njihovu politiku, potom zavolio Republikance, pa djelomično i njih napustio, oformio „najbrojniji pokret u istoriji države“ (što zapravo nije) MAGA, ali ono što je sve vrijeme ostao je rijaliti zvijezda koja vjeruje u neprikosnovenost Amerike opisujući je kao najmoćniju i najveću državu ikada u istoriji.
Kada je upravljao proširenim Majflauerom izbjegavao je ratove, ali ne i pripreme za njih, nije izbjegao da podrži pučeve, da proglašava neke predsjednike nelegitimnim (Maduro), da podržava najsvirepije svrgavanje lidera (Morales) vraćajući tako fokus na Južnu Ameriku i Kinu najviše do sada, lobirajući za priznanje Izraela od strane okolnih arapskih zemalja i nagašavajući neophodnost uništenja sistema u Iranu. Apsurdno je govoriti o nekoj marksističkoj podlozi MAGA pokreta koju promoviše mladi politikolog Džekson Hinkl, nastojeći da to poredi sa ljevičarskim nacionalizmom kakav je u Venecueli, Nikaragvi, ili Siriji.
Takođe je apsurdno govoriti da je Donald Tramp ikada bio van establišmenta, jer bi to trebalo da znači da je protiv i postojeće ekonomske baze i nadgradnje. On je samo protiv određenih anomalija koje odavno, poput pijavica, isisavaju energiju iz američkog kapitalističkog fundamenta i ljudi koji simbolišu te pijavice. Dakle, Tramp je samo homo americanus koji ne zna kud plovi američki brod, strahujući od toga da bi mogao da udari u ledeni brijeg Narodne Republike Kine koju postavlja na mjesto novog američkog arhineprijatelja.
Kako će glasati Homo Americanus
Prije nego što razmotrimo prirodu Homo Americanus-a ne smijemo da prenebregnemo epohalno pitanje homo economicus-a. Dakle, ekonomski čovjek je racionalni i do tančina indivualizovan pojedinac koji sve čini kako bi maksimizirao svoj socio-ekonomski položaj. Prema tome, čovjek je biće koje treba da prikuplja podatke sa tržišta, da ih racionalistički evaulira, te s obzirom na zaključak izađe na to tržište i maskimizira svoju korist. Fuko bi rekao da je sistem taj koji proizvodi i održava takvog čovjeka jer je neophodan za legitimaciju kapitalizma koji čovjeka posmatra kao mašinu.
Homo Americanus je, mnogi će reći, proizvod samo ovog postmodernog doba u kome se gušimo, ali ja bih se vratio nekoliko desetina godina u prošlost i rekao da je on samo otjelotvorenje homo economicus-a i da se sada nalazi u nezgodnoj situaciji, a samim tim i Amerika u cjelini.
Kada bismo trebali popisati arhetipske odlike američkog čovjeka sve do kraja Hladnog rata, u moru bi se isticali individualizam, optimizam, inovativnost i preduzetništvo, porodičnost, patriotizam i strah. Taj Amerikanac se, kako se bližio sveopšti trijuf njegove ekonomske i vojne mašinerije, približavao klimaksu svoje hiperrealnosti u kojoj je zarobljen kao u kakvoj platoničarskoj pećini. Danas je izgubljen u muzeju iluzija, u brodvejskoj predstavi neokrnjene moći kapitalizma i kulturne paradigme homo americanus-a. Smješten između klinički mrtvih Republikanaca Donalda Trampa i lipsalih Demokrata, vjeruje samo još u Pentagon i mali biznis, sa željom da ga zaobiđu lokalni aktivisti, mediji i reklame.
Neizvjesnost ili civil war
Donald Tramp je za jedne rasista, a za druge prilika da Amerika postane društvo razuma; Kamala Haris je za jedne zalutala čirlidersica, a za druge simbol slobode. Najveće je pitanje koja kategorija će pobijediti. Koliki će biti red za razum, a koliki za slobodu, i postoji li kolizija između oba pojma, ne zna zapravo niko, a ponajmanje statističari.
Poznati istoričar koji je svoju formulu „13 ključeva“ primjenio na gotovo sve dosadašnje izbore i mahom dolazio do ispravnih rezultata, Alan Lihtman, ove godine je saopštio da je prema analizama pobjednik Kamala Haris, i to bi trebalo da bude bez većih problema. Lihtman je zajedno sa sovjetskim seizmologom Vladimirom Keilis-Borokom pozitivistički pokušao da kreira formulu koja bi gotovo matematički izračunala novog lidera Amerike. Kada bismo primijenili istu na Trampa i Kamalu dobili bismo rezultat: Haris 8:4 Tramp.
Ono što Trampu ide na ruku jeste što Predstavnički dom ima više Republikanaca nego Demokrata, aktuelni predsjednik nije kandidat, ne postoje veliki uspjeh ili neuspjeh aktuelne administracije na spoljnopolitičkom planu (bar tako doživljavaju Amerikanci), i Kamala Haris je sve samo ne harizmatična političarka. Sve ostalo ide na ruku Kamali, a ponajviše to što lako može da kontroliše tzv. kolebljive države.
Kolebljive države su one koje nisu opredjeljene. Njih nerijetko nazivaju i purple states jer nisu ni crvene ni plave. Ono što je nepopularno kazati jeste da su te države duboko populistički orjentisane. Glasaju za onog ko im ponudi bolje i više, a ne prema nekoj ustaljenoj tradiciji ili ideološkoj opredjeljenosti.
Godine 2016. Tramp je od aktuelnih kolebljivih država osvojio: Viskonsin, Mičigen, Pensilvaniju i Džordžiju. Tu je pobijedila geografija Iri jezera, odnosno tzv. Rust belt. Industrijski najrazvijeniji dio Amerike glasao je za reindustrijalizaciju, protekcionizam i kontrolu migracija. Najvažniji su glasovi bijelaca srednje klase koji su duboko populistički orjentisani, ali ne smijemo zanemariti ni radničku klasu koja je zapravo srušila Trampove iluzije o pobjedi 2020. godine.
Trampove politike koje su favorizovale bogate dovele su do toga da mahom izgubi podršku radničke i srednje klase u tim državama četiri godine nakon, jer se odmakao od populizma iako nosi etiketu najvećeg populiste. Godine 2020. Tramp ne pobjeđuje ni u jednoj kolebljivoj državi Rđavog pojasa.
Njegovu novu izbornu strategiju vodi tajnovita Suzi Vajls, kako Politiko piše, jedina osoba koju Tramp sasluša i učini ono što predloži. Trampu je u ovoj kampanji savjetovala da najviše vremena posveti borbi protiv ilegalnih migranata koji unižavaju i život Hispanoamerikanaca i Afroamerikanaca. Time potpuno zanemaruje fakultetski obrazovane bijelce u Rđavom pojasu. Njima se pak posvetila Kamala Haris koja ne može biti optužena za rasizam zbog svog porijekla i rase.
Istraživanja su pokazala da je u okruzima koji su glasali za Trampa u ovom pojasu 2016, životni standard opao za 61%. Oni neće zasigurno glasati za njega opet. Od 2020. do danas Bajden se trudio da upumpa dovoljno novca u te dijelove države, kako bi ih potpuno preokrenuo na stranu Demokrata.
Ono što Trampu dodatno ne ide na ruku jeste i stav o abortusu kojeg je, istina, blago revidirao na posljednjoj debati i bio nokautiran od strane Harisove. Njegov potpredsjednički izbor Džej Di Vens, senator iz Ohaja, stvar čini još gorom, naročito sa bradom koja, kako tvrde, pojačava maskulinitet i odvraća žene koje su za abortus. Velika većina fakultetski obrazovanih žena u Rđavom pojasu je glasala za Trampa 2016, ali isto tako velika većina tih žena želi apsolutno pravo na abortus. Na referendumu o abortusu u Ohaju 2023, prijedlog o osiguranju prava na isti je odobren. U posljednji trenutak se u kampanju uključuje Melanija Tramp koja, mimo stava supruga, smatra da pravo na abortus treba da bude zagarantovano, ne bi li popravila katrastrofalnu situaciju sa populacijom koja je Trampu prijekopotrebna.
Da bi Tramp pobijedio mora da izvede na birališta oko 60% fakultetski neobrazovanih populističkih bijelaca. Sadašnje stanje kod kolebljivih država je takvo da Tramp vodi u Sjevernoj Karolini, Džordžiji i Viskonsinu. To je, naravno, neznatno vođstvo, kao Kamalino u Pensilvaniji. Do rezultata iz ovih država će se čekati danima, a to će otezati i sam konačan ishod izbora.
I Tramp i Kamala su u sistemu, što je Pentagonu i Stejt Departmentu najvažnije. Oboje su se sastali sa Zelenskim i sa Bibijem. Trampova obećanja o završetku rata u prvim danima njegovog mandata potvrđuju njegov stav da je Amerika idalje imperija koja može da stvara i da zaustavlja ratove, a i iz njih izazi samo veća i jača. Sumnjam da je tako nešto moguće u godini u kojoj je Amerika navršila 248. godinu postojanja, a Majflauer izgubio, na čas, kompas.
