Na periferiji se uvijek izbruse blistavi dijamanti, oni koji su saznali šta je biti “vani” i “unutra”, koji su navikli i na prazne ulice sa pokojom lutalicom, i na pune ulice siromaštva, klasne nejednakosti i eklektike. Postoji li urbano, bez prethodnog ruralnog ili je urbano eo ipso eksluzivitet? Postoji li urbano bez izraubanog?
Pavle Banjac dolazi iz Prijedora, povincije u kojoj je, po njegovim riječima, “depresija tako tipična i laka”. Već nekoliko godina studira u Beogradu, metropoli koja osim ljudske vrste, nema ništa zajedničko sa jednim od najzapadnijih gradova Republike Srpske. Priliku da pročitam njegovu zbirku pjesama “Tehnike disanja” imao sam nekoliko puta. Kroz pjesme sam shvatio težinu tranzicije iz ruralnog u urbano, iz periferije u centar, iz realnosti u simulaciju. On je, sudeći po stilu pisanja koji je duboko postmodernistički, u metropoli ukomponovao simulakrum i interpelaciju u svijet fantazije stripova koje, bez sumnje, obožava.
Nekoliko pjesama je autor posvetio svom gradu u kojem se prepliću crkvena zvona i ezan, provincijalizam i kvaziurbanizam (rekao bih urbanluk), metal i ojkača, krv i tle, osveta i oprost. To je ona majeutika koja nam individualno otkriva to da je grad nad pandemonijumom, iz mode ili istinskog uvjerenja. Autor nam dočarava i svoje djetinstvo kroz Sunđer Boba i sumpornu kiselinu, a potom otkriva svoju supermoć – eskapizam. Pjesme su prožete strahom da će svijet nestati, da će i simulacija kao takva prestati. Okončaće se civilizacija u “apokalipsi OCD-ja”, jer zašto razmišljati eshatološki, kad Pavle ne vjeruje u boga – živi profano i boji se sebe.
Izabravši postmodernizam kao pristup, ispoštovao je ovaj strah od Armagedona, od nuklearnog razaranja ćelija i struktura, i konačno, od samog sebe. Naravno, pozni kapitalizam razara i ćelije i strukture, i firme i efemerna komitentna društva, uništava i melje sve pred sobom, a svoj turbo zamah naročito dobija u tranzicionim zemljama koje su šokom (građanskim ratom) zavrijedile terapiju u vidu privatizacije, lopovluka, i konačno, totalne kolonizacije. Živimo ovdje gdje je najbolji oblik socijalizacije puš-pauza, ali i jedina ispravna metoda socijalizacije, kako Banac piše, tvrdeći da on ne puši.
Stanovnici mjesta poput Brezičana ili prijedorskog Starog grada, bili bi zaprepašteni kad bi znali da u zbirci Berek teče zajedno sa Luizijanom i Albom, da Prijedor poput svih malih gradova nestaje jer ih gutaju veliki, nemilosrdno kapitalom usisavaju, cijede svaku ljudskost i onda ispljunu. Sa malim gradovima umiru i veliki ljudi.
Ova zbirka pjesama vas vodi na svojevrsni rolerkoster ili put oko svijeta za samo pedeset stranica. Autor nas vozi od Prijedora, preko Brezičana do Zagreba, onda preko Beograda i Krakova do dokova Havane i širokih ulica Kijeva.
Prizivam slobodu divljine: American dream
Uvijek me vidiš u teksas hlačama
Kupljenim u zatvorenom tržišnom centru
Upozorenje koje podsjeća da
Sve metropole su u stečaju[1]
„Tehnike disanja“ nas uče kako jedan tinejdžer, kasnije student i građanin pokušava da diše u različitim okolnostima, stišnjen između Ratova zvijezda i realnosti, stripa i metropola koja se gase, u malim i velikih gradovima, u sredini velikih i malih ljudi. Ovo je manifest postmoderne u svijetu koji nije američki, ali ga je Amerika preoblikovala kroz sisteme represije, pravednih i preventivnih ratova, sa UN peacekeeperima sa kojima smo se izvještili u medijacijama i asertivnosti. Ovo je svijet koji se mijenja, i u kojem, gramšijanski rečeno, još uvijek vladaju čudovišta!
Počeci intervjua književnika uvijek kreću plediranjem inspiraciji, tako ćemo početi i mi. Da li te je dublje saznanje o čovjeku kroz antropologiju i etnologiju inspirisalo da napišeš „Tehnike disanja“ ili je ovo samo klimaks potrebe da opišeš svoj život?
Studije etnologije i antropologije su svakako pomogle u produbljivanju njenih tema, ali ideja objavljivanja zbirke je bila tu od početnih trenutaka pisanja, dakle negdje sredinom srednje škole. Moram priznati, tadašnji razlog za objavljivanjem zbirke je bio jako površan- jednostavno sam htio imati zbirku kako bih mogao reći da imam zbirku. Srećom, nisam je tada objavio. Nastavio sam pisati, pustio da stvari idu lagano, bez nekog pretjeranog razmišljanja, pa je tako došlo i do zbirke.
Sa epistemičkom uzdržanošču i uz prednost, da li je i koliko, promijenjeno tvoje poimanje Čovjeka prelaskom u urbanu sredinu kakav je Beograd?
Ne znam više, nadam se da je čovjek isti bio u maloj ili većoj sredini. Nisam nešto mnogo pametniji jer sam češće u Beogradu nego u Prijedoru zadnjih godina.
Prijedor je grad u kom si rođen, u kom si pročitao svoje prve stripove i smogao snagu da se otisneš u „svijet“. Da li misliš da je Prijedor mrtviji od Beograda? Da li periferija umire jer je jede centar?
Prijedor je svakako mrtviji od Beograda,a to nestajanje malenih gradova mi djeluje neizbježno.S druge strane, Beograd mi je malo frankenštajnovski, djeluje kao grad spojen šavovima koji će u nekom trenutku pući i sve će se raspasti.
U ovoj poeziji su smješteni ključni trenuci tvog života, brojna mistična i realistična putovanja, a nakon čitanja odaje utisak tvoje otvorenosti i iskrenosti. Pitanje koje se rijetko postavlja autorima knjiga, ali i uopšte je, ko od svih ljudi na ovom svijetu ne bi trebalo da pročita tvoju knjigu?
To je dobro pitanje, nisam siguran da mi takvi ljudi padaju na pamet trenutno. Razmišljao sam kako bi neko mogao interpretirati Prijedor opisan u zbirci kao neku kritiku i odbacivanje rodnog mjesta, što svakako nisam radio. Moj lirski subjekt, kao i ja, jako je definisan svojim rodnim mjestom, sa svim dobrim i lošim stranama. U slučaju da je neko protumačio zbirku na prethodno spomenuti način, možemo sjesti na pivo i pričati o tome.
[1] Stih iz pjesme “Žicama, kranovima“, str. 39.
