Teritoriju Bliskog istoka najbolje je opisati kao poligon na kojem velike sile „ukrštaju koplja“ zarad ostvarivanja svojih geopolitičkih interesa. Sada je i više nego jasno da će Sirija još jednom biti bojno polje od ključnog značaja, na kojem će se odlučivati o budućnosti bliskoistočnog regiona.
Za upućene, prelivanje sukoba na teritoriju Sirije ne predstavlja nikakvo iznenađenje. U principu, celokupna situacija se zasniva na sledećem. Izrael i njegovi saveznici teže uspostavljanju potpune kontrole nad regionom Bliskog istoka. Jedina zemlja koja ima moć da im se suprotstavi jeste Iran. Da bi oslabili zemlju koja je bez sumnje stub šiitskog islama, oni žele da destabilizuju njene regionalne saveznike i na taj način umanje snagu Teherana pred „konačni okršaj“, do kojeg će u jednom momentu verovatno doći, a šanse da se to dogodi znatno su uvećane povratkom Donalda Trampa u Belu kuću. Nakon Libana gde je Hezbolah svakako oslabljen, na red je došla Sirija i alavitski režim Bašara al Asada, koji je bio jedan od ključnih iranskih saveznika u regionu. Po već starom i oprobanom receptu, kao oruđe koristiće se islamske ekstremističke organizacije. Nekad je to bila Islamska država, a danas je u glavnoj ulozi Hajat Tahrir al Šam (HTŠ), koja se od pada halifata Islamske države nametnula kao vodeća džihadistička snaga u regionu.
Tu su i manje lokalne islamističke grupe koje se takođe bore protiv Bašara al Asada, a to su: Fajlak al Šam, Džaiš al Iza, Sukur al Šam, Ahrar al Šam i Ansar al Tauhid. Bitno je naglasiti da i islamističke snage, predvođene HTŠ, takođe vide svoju korist u ovom sukobu. Naime, one Izrael i SAD smatraju smrtnim neprijateljima i neverničkim silama sa kojima će se obračunati kada za to dođe vreme, ali u ovom slučaju koriste njihovu podršku za obračun sa šiitskim režimom u većinski sunitskoj Siriji, koji im je trn u oku. Takođe, njihov dugoročni cilj je da ponovo izgrade halifat na teritoriji Bliskog istoka, po uzoru na Islamsku državu koja je svima dala primer i pokazala da je to moguće ostvariti. Kako stvari stoje takav scenario je vrlo moguć, samo što će nosilac novog halifata umesto Islamske države sada biti HTŠ, a Abu Bakra al Bagdadija na mestu halifa zameniće Abu Muhamed al Džulani.
Pad sirijskog režima, značajno će se odraziti na geopolitičku poziciju glavnih aktera u regionu. Krenimo od Turske, koja koristi celokupnu situaciju da otvori „paralelni front“ i nastavi obračun sa Kurdima i to preko svog proksija Slobodne sirijske armije. Pored toga, Turska bi mogla da ojača svoju poziciju u Siriji, koja je nekada bila deo Osmanskog carstva, što se u potpunosti poklapa sa neo-osmanskom politikom predsednika Erdogana. Takođe, padom Bašara al Asada, Erdogan će dobiti priliku da veliki broj sirijskih izbeglica koje se nalaze u Turskoj vrati nazad u njihovu domovinu, što će na unutrašnjem planu ojačati poziciju njegove Partije pravde i razvoja.
Za Rusiju, pad Asadovog režima definitivno će značiti gubitak političkog uticaja u Siriji, ali i regionu. Takođe, veliko je pitanje šta će biti sa njihovim bazama Tartus, za koju su Damask i Moskva 2017. godine dogovorili formiranje logističkog centra ruske mornarice na period od 49 godina, ali i Hmeim koja se nalazi u Latakiji.
Što se tiče Libana, preuzimanje potpune kontrole nad Sirijom od strane sunitskih džihadista stvara mogućnost da će se u zemlji, u kojoj je podela vlasti regulisana po religijskoj osnovi Nacionalnim paktom (Al Mitak al Vatani) iz 1943. godine, probuditi verske tenzije. Nakon pada Asadove Sirije može se očekivati jačanje sunitskih ekstremističkih organizacija, koje će pokušati da popune vakum koji je nastao slabljenjem Hezbolaha. Takođe, buđenje „Božije partije“ koja je do sukoba sa Izraelom kontrolisala veliki deo Libana biće znatno otežano, jer će ruta za transfer oružja iz Irana preko Sirije biti zatvorena. S druge strane, nešto optimističnija prognoza za Liban mogla bi da se zasniva na verovatnoći da će posle destabilizacije Hezbolaha, čija je popularnost kod naroda u opadanju zbog teške situacije u zemlji, Liban najzad krenuti u oporavak svoje ekonomije.
Irak je veoma ugrožen i može se očekivati da će se u budućnosti sukobi preliti upravo na ovu, većinski šiitsku zemlju. Preuzimanje vlasti u Siriji od strane HTŠ, moglo bi inspirisati slične grupe u sunitskim delovima Iraka da krenu njihovim putem. Jedna od njih je i Islamska država, koja bi mogla iskoristiti priliku da terorističkim aktima povrati svoj uticaj. Takođe, u Iraku deluju brojne šiitske milicije koje su pod kontrolom Irana, poput Islamskog otpora u Iraku na primer, stoga potencijalni sukob Izraela i njegovih saveznika sa njima, ne bi predstavljao iznenađenje.
Najsiromašnijoj zemlji Bliskog istoka – Jemenu, sukob sa Izraelom svakako nije potreban, ali organizacija Ansaru Alah (poznatija kao Huti) pokazala se kao vrlo sposobna oružana snaga, kojoj nije strano da uđe u sukob sa znatno jačim protivnikom, pa i da mu nanese štetu. Vrlo je zanimljiv petogodišnji razvoj ovog religijsko-političkog pokreta, od gerilske grupe do sofisticirane vojne formacije koja poseduje balističke rakete i ima sposobnost da ugrozi kopnene i vojne ciljeve svojih regionalnih protivnika. Na njihov uspon znatno je uticao Hezbolah koji im je omogućio vojnu obuku, pa su im i strategije borbe dosta slične (kako na zemlji tako i na moru). Takođe, obe organizacije su nastale kao pokreti otpora sa harizmatičnim liderima na čelu, autoritet su gradile tokom rata, ideološki su slične…Na osnovu navedenog nije iznenađujuće što pojedini bliskoistočni analitičari Hute nazaivaju „mali Hezbolah“ ili „južni Hezbolah“. Bez sumnje, Huti će, možda i kao poslednji oblik otpora u ime Teherena, nastaviti da napadaju izraelske položaje, ali može se očekivati i da će u 2025. godini Izrael pojačati akcije protiv ovog militantnog pokreta, sa ciljem da ga potpuno ukloni kao pretnju.
Najzad dolazimo i do glavnih aktera Irana i Izraela. Za Iran, pad režima Bašara al Asada znači korak ka potpunom gubitku političkog uticaja u regionu, a projekat šiitskog polumeseca, geopolitičkog koncepta iza kojeg Iran nezvanično stoji, za šiite će ostati samo san. S druge strane, Izrael koristi regionalnu nestabilnost kako bi preuzeo potpunu kontrolu nad Golanskom visoravni, koju Ujedinjene nacije smatraju sirijskom teritorijom pod izraelskom okupacijom, ali bi mogao da izvrši i aneksiju Zapadne obale, koja je kao i Pojas Gaze nekada bila deo drevne države Erac Izrael. Ono što za Izrael predstavlja opasnost jeste velika verovatnoća da će se i HTŠ, kao što je to bio slučaj i sa drugim islamskim ekstremističkim organizacijama koje je Zapad koristio za ostvarivanje svojih geopolitičkih ciljeva, vremenom otrgnuti kontoli. Dakle, to znači da će Izrael i njegove saveznike dočekati sukob i sa sunitskim islamistima predvođenim HTŠ, koji će vremenom biti sve snažniji, stoga neće biti lak zalogaj, kao što to nije bila ni Islamska država.
Režim Bašara al Asada je svakako bio podložan kritikama i to u mnogim segmentima, ali postavljanje islamsko-ekstremističkog režima u Siriji, čije je viđenje međunarodnih odnosa dijamentralno suprotno od zapadnoevropskog, preti da potpuno promeni geopolitičku sliku regiona. Uostalom, kako to u praksi izgleda može se videti i na primeru Avganistana, koji je od 2021. godine pod kontrolom talibana. Rebrendiranje Abu Muhameda al Džulanija od teroriste do modernog lidera, koji sada umesto uniforme nosi odelo i kravatu, uveravanje novih sirijskih vlasti da će ljudska prava religijskih manjina u Siriji biti poštovana, kao i da sukob sa Izraelom nije u planu, predstavlja tipičan primer takijaha. Poznavaoci islamske vere znaće o čemu je reč.
Još jedan izvanredan tekst dr Vukelića. Naročito je važan njegov osvrt na pitanja Kurda i neoosmanizma, odnosno turskih teritorijalnih pretenzija, koji su iz ugla gledanja turske “ubijanje dve muve jednim udarcem”. Takodje, veoma je dobro zapažanje vezano za Golansku visoravan. Svakako, mozda je najznačajniji osvrt dr Vukelića na Irak, koji je mozda ostao u drugom planu kada se govori o post-Asadovoj Siriji, gde se najvise pažnje pridaje interesima Turske i Izreaela, dok baš Irak potencijalno može da od “žarišta” preraste u veliki “požar”.
Dr Vukelić je na kraju tek “zagrebao” pitanje takijaha iz ugla samoprikazivanja samog Al-Džulanija, pa sa nestrpljenjem očekujemo njegov novi tekst, koji bi nadam se mogao da dâ dosta pojašnjenja nemuslimanima vezanim za ovaj fenomen u islamu.