U proteklih nekoliko nedelja, novi-stari predsednik SAD Donald Tramp više puta je govorio o svojim teritorijalnim pretenzijama na Panamski kanal, Kanadu i, još jednom, Grenland.
O planovima SAD za kupovinu ostrva od Danske u čijem se sastavu formalno nalazi iako sa širokom autonomijom reči je bilo i tokom prethodnog Trampovog mandata i skorašnje izjave, čini se, pokazuju da republikanac od ovih planova još uvek nije odustao.
Uprkos tome, Tramp nije prvi američki predsednik koji je izneo ovaj predlog — Hari Truman je još 1946. nudio Kopenhagenu 100 miliona dolara u zlatu za Grenland, a 1996. godine nakon uklanjanja tajnosti sa dokumenata iz vremena hladnog rata postalo je poznato da su u periodu 1958 – 1966 SAD realizovale tajni vojni projekat (Project Iceworm) koji je uključivao planove za izgradnju ofanzivnog nuklearnog kompleksa ispod leda na Grenlandu.
Ukoliko je Vašington još pre više od 60 godina video geopolitički značaj Grenlanda u kontekstu nuklearnog rata sa tadašnjim SSSR-om, onda je danas taj značaj utoliko veći ukoliko u obzir uzmemo rastuće interesovanje SAD za arktički region koje je formalizovano u arktičkoj strategiji Pentagona objavljenoj u julu ove godine.

I ovde ne treba imati iluzija da Danska ima interese drugačije od Vašingtona — Kopenhagen deluje u svojstvu američkog satelita, kao i gotovo sve evropske članice NATO, a pripreme za dalju militarizaciju Grenlanda započeo je još pre dva meseca kroz pregovore sa lokalnim vlastima koji bi trebali da dovedu do formiranja novih izviđačkih baza duž obala ostrva.
U istom periodu, Danska je iskazala interesovanje za kupovinu udarno-izviđačkih BPL od SAD (radiće se o modelima MQ-9B Sea Guardian ili MQ-4C Triton) i najavila izgradnju vazdušne baze u Aalborgu, sve to sa ciljem osmatranja ruske aktivnosti u međunarodnim vodama oko Grenlanda.
Drugim rečima, militarizacija ostrva planirana je već dugo i svi su izgledi da je uvođenje američkih snaga, formalno u svojstvu podrške NATO saveznicima, bilo deo tog plana od samog početka.
I ovaj slučaj predstavlja samo još jedan argument u prilog tezi da od Donalda Trampa možemo očekivati drugačiju retoriku, ali zato istu politiku.
Najava secesije Grenlanda
Svega četiri dana nakon izjave 45-47. predsednika, premijer danske autonomije Mute Egede saopštio je vest o pretenzijama ostrva na nezavisnost nagoveštavajući mogućnost sprovođenja referenduma o secesiji tokom 2025.
Sa manje od 60.000 stanovnika od kojih je više od trećine zaposleno u državnim institucijama Danske, ekonomijom koja je podeljena između prihoda od ribarstva i finansijske pomoći Kopenhagena, kao i odsustvom sopstvenih oružanih snaga ili ma kakvih odbrambenih kapaciteta, Grenland prosto ne može opstati kao samostalna država i u skladu sa tim, svaki narativ o pretenzijama na nekakav suverenitet je u najboljem slučaju iluzoran, a u najgorem otvorena laž.

Indikativno je da zapadni mediji najavljenu secesiju Grenlanda dovode u vezu sa najavom američkog predsednika Donalda Trampa da su SAD spremne da otkupe Grenland od Danske — čini se da se u javnosti formira narativ da će se danska autonomija odvojiti od matice kako bi izbegla da postane predmet međunarodne trgovine, ostvarujući tako pravo na svoj suverenitet i, na kraju dana, ljudsko dostojanstvo.
Stvarnost je, naravno, znatno drugačija — presecajući veze sa Kopenhagenom koji ostaje jedini garant opstanka Grenlanda kao funkcionalne političke jedinice, secesionističke snage pretvoriće visoko-autonomnu regiju u klijent-državu potpuno zavisnu od Vašingtona koji će, po svemu sudeći, preuzeti odgovornost za osiguravanje bezbednosti najvećeg svetskog ostrva, tako ostvarujući svoj cilj uspostavljanja vojnog prisustva na prostranoj arktičkoj teritoriji. I za sve to, SAD neće platiti ni dolara.
Trampove imperijalne fantazije u oštrom kontrastu miroljubive predizborne kampanje
Sa druge strane, pitanje panamskog kanala je pitanje makropolitike – Po kanalskom pitanju između Trampa i predsednika Paname Hoze Raul Mulina već je viđena prilično burna razmena na društvenim mrežama. Tokom tviter izlaganja, Mulino je izjavio da svaki metar Panamskog kanala pripada Panami, dok je Tramp je, zauzvrat, odgovorio da ”ćemo videti o tome“, a potom je objavio fotografiju sa zastavom SAD i natpisom „Dobrodošli na kanal Sjedinjenih Država!“ .
Zapravo, Trampovo ponašanje nije samo još jedan PR potez, već dosledna primena njegove političke ideologije „Amerika na prvom mestu“. Republikanac je više puta izjavio da je prebacivanje kanala u Panamu 1999. godine bilo ”glupo”, objašnjavajući svoju tezu time da su SAD izgubile strateško bogatstvo koje je kontrolisalo najvažniju svetsku trgovinsku rutu.
Pored toga, prema Trampovim rečima, vlasništvo nad kanalom dalo je SAD-u uticaj na trgovinu, posebno sa zemljama u Aziji i Latinskoj Americi.

Tramp ovim pritiskom prioritetno pokušava da se izbori sa rastućim uticajem Kine, koja aktivno ulaže u Panami i koja bi u budućnosti mogla dodatno intezivirati prisustvo kako bi ojačala svoju poziciju u američkom dvorištu, kao i Južnoj Americi.
Novoizabrani američki predsednik još nije stigao da prođe proceduru inauguracije, a već je počeo sa pritiscima na kanadskog premijera Džastina Trudoa. Političari su juče održali razgovore tokom kojih je Tramp upozorio svog kolegu da bi Kanada mogla dobiti carinu od 25 odsto na svoju robu ako vlasti u Otavi ne uspeju da reše problem ilegalne migracije i šverca droge.
Tramp nije prihvatio Trudoov izgovor da bi to moglo da uništi kanadsku ekonomiju – u odgovoru je samo naveo da će, u ovom slučaju, ta zemlja postati 51. američka država.
U budućnosti, buduća američka administracija može revidirati Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), kao i da uvede povećane carine na kanadski čelik i aluminijum.
Pored toga, Tramp podržava razvoj velikih projekata naftovoda kao što je Keystone KSL – koji za svoj cilj imaju povećanje kanadskog izvoza nafte u Sjedinjene Američke Države, potencirajući minimalnu korist za samu Kanadu. Istovremeno, implementacija projekata korisnih Otavi pod Trampovom administracijom može biti odložena ili potpuno blokirana.
Tako je Tramp postavio ton američko-kanadskim odnosima za naredne četiri godine – oni će se razvijati u okruženju ekonomske napetosti , ali će verovatno održati osnovnu stabilnost u oblasti bezbednosti i partnerstva.
Sve ovo još jednom nepogrešivo dokazuje tezu o američkom dvopartijskom konsenzusu o očuvanju globalne hegemonije. I pored primamljivih mirovnih inicijativa u predizbornoj kampanji, republikanac Donald Tramp i pre same inaugiracije jasno pokazuje da je jedina razlika između dve administracije, samo agendna borba i koncept spoljnopolitičkih pritisaka.
Jedina suštinska razlika jesu neuralgične tačke, odnosno tačke planete koje su Vašingtonu od krucijalnog strateškog značaja, zarad koji ne postoje crvene linije, uključujući tu i de facto vojnu angažovanost.
Rast tenzija između Kopenhagena i SAD zbog Grenlanda
Politička situacija, koja je rezultat pomenutih najava Donalda Trampa, nastavlja da se razvija više nego dinamično sa dolaskom Trampovog najstarijeg sina na teritoriju danske autonomne oblasti i posledične sastanke sa predstavnicima lokalnih proameričkih partija.
A, za to vreme, Tramp stariji pojasnio je da Vašington ne planira da se ogradi ni od ekonomskih pritisaka, ni od primene sile kako bi ostvario kontrolu nad Grenlandom, pojašnjavajući da će u slučaju odbijanja Kopenhagena da situaciju razreši kompromisno (drugim rečima, odustajanjem od dela svoje teritorije) prvi korak SAD vrlo verovatno biti uvođenje ”veoma visokih tarifa” koje će ciljati dansku ekonomiju.

Reakcija iz Kopenhagena ostaju prilično neubedljive, ali ne i potpuno odsutne — premijerka zemlje Mete Frederiksen poručila je da Danska podržava američke investicije na Grenlandu, ali da ostrvo ipak nije na prodaju, dok je danski kralj Frederik X naredio promenu kraljevskog grba kako bi simbol belog medveda koji označava Grenland bio dominantniji.
Verovati da će zvanični Kopenhagen imati političke volje i snage da se ozbiljno suprotstavi ekspanzionističkim namerama SAD u ovom trenutku čini se prilično iluzornim, no činjenica da se suverena država uopšte nalazi u tom položaju dovoljno govori o stanju međunarodnog prava, i čitavog posleratnog svetskog poretka koji je upisan u Povelju Ujedinjenih Nacija — čini se da Vašington, koji i dalje sledi fašističku ideologiju američke izuzetnosti, sada smatra da može slobodno anektirati teritorije koje se uklapaju u njegove trenutne geopolitičke ciljeve.
Uprkos tome, simpatije za Dansku teško je naći budući da se radi o zemlji koja je učestvovala u agresiji na našu zemlju 1999 i koja je priznala nezavisnost tzv Kosova* svega četiri dana nakon proglašenja protivpravne secesije. Stoga, iako je neophodno istaknuti činjenicu da se u ovoj situaciji radi o brutalnom kršenju međunarodnog prava i praktičnom rušenju čitavog poretka međunarodnih odnosa, za Kopenhagen koji će se, kako se čini, vrlo uskoro naći u situaciji sličnoj onoj u kojoj je Srbija bila 2008 možda ipak najprikladnija poruka ostaje, kako bi to rekli sami Amerikanci, karma is a bitch. O tome nešto kasnije.
Da li će EU zaista braniti danski Grenland?
Komentarišući izranjajuću političku krizu izazvanu najavama Donalda Trampa da će anektirati Grenland, ministar spoljnih poslova Francuske Žan Noel Baroa poručio je:
”Očigledno, ne može se ni postaviti pitanje da li će Evropska Unija dopustiti drugim nacijama da napadaju njene suverene granice”.
I šef francuske diplomatije nije jedini — sa osudama ekspanzionističke politike Vašingtona u javnost je istupio i odlazeći kancelar Nemačke Olaf Šolc, podsećajući:
”Princip neprikosnovenosti granica važi za svaku zemlju, bez obzira na to da li je ona veoma mala ili veoma moćna”.
O licemerju ovih formulacija može se mnogo toga reći, i Srbija na tu temu može mnogo reći, budući da je upravo 1999, a potom i 2008 otvorena Pandorina kutija i uspostavljen presedan — kolektivni Zapad je pokušajem nasilnog otcepljenja dela srpske međunarodno priznate teritorije pokazao da smatra da je suverene granice moguće menjati silom.
I kada bi Šolc bio iskreniji, mogao bi reći da princip neprikosnovenosti granica važi za svaku zemlju političkog Zapada, budući da je upravo to ono što je implicitno u takozvanom “poretku zasnovanom na pravilima”. No, i ovo je bila pogrešna pretpostavka — zašto bi imperiju interesovala prava vazala?
Da li će Evropa imati političke snage i volje da se zaista suprotstavi Vašingtonu ukoliko Tramp ostane uporan u svojim namerama veliko je pitanje — imajući na umu duboku zavisnost EU od SAD u brojnim strateškim sferama kao što su energetika, bezbednost, ali i prehrambena bezbednost ovo se čini više nego malo verovatnim.
Najviše što Evropa u ovom trenutku može učiniti jeste prerazmotriti svoje strateške izbore i izvući odgovarajuće zaključke — no, čak i ovo može se pokazati nedostižnim za aktuelne političke elite koje su davno stavile interese Vašingtona iznad sopstvenih nacionalnih interesa. Stoga, svi su izgledi da će se otpor EU aneksiji Grenlanda i okončati prosto ozbiljnim saopštenjima i negodovanjem u medijima.
Međunarodno-pravni dokumenti – mrtvo slovo na papiru
U kontekstu svega napisanog, ovom analizom sam izrazio istinsku želju i osetio odgovornost da skrenem pažnju na ono za šta iz dana u dan postoji sve manje prostora za diskusiju – Međunarodno pravo je mrtvo.
Kakva je to vrsta slobode koja jednom predsedniku omogućava da bez posledica izreče pretnje koje podrazumevaju oduzimanje teritorije međunarodno priznatim državama i aneksiju susednih zemalja, uz ekonomsku izolaciju kao posledicu odbijanja ovih zahteva?
Šta stoji iza pretnji azerbejdžanskog predsednika Iljhama Alijeva, koji govori o likvidaciji nečega što naziva jermenski fašizam, te planira presecanje važnog koridora u pravcu Nahičevana?
Zašto predsednik Turske, Redžep Tajip Erdogan, iznosi pretnje o pokretanju svoje verzije Specijalne Vojne Operacije u novoj Siriji, usmerene protiv kurdskih snaga SDS-a?
Na osnovu čega je Izraelu omogućeno da, pred očima Međunarodne zajednice, nastavi aneksiju sirijskih teritorija, jednu po jednu, kršeći međunarodne sporazume, i to u oblasti koja je ranije proglašena kao tampon zona?

Zašto Ujedinjene nacije ostaju neme na aneksiju jemenskog ostrva Sokotre od strane Ujedinjenih Arapskih Emirata i na njihovu politiku delimičnog rasparčavanja Jemena?
Međunarodno pravo je, čini se, postalo nedovoljno efikasno u savremenom globalnom kontekstu, gde se čini da su granice država sada obezbeđene isključivo posredstvom sile. U ovom okruženju, moćniji akteri sve više preuzimaju ono što im je na dohvat ruke, dok međunarodne institucije, uključujući Ujedinjene nacije i njihov Savet bezbednosti, pokazuju značajne nedostatke u svom funkcionisanju. Ovo stanje je delimično rezultat istorijskih procesa kao što su raspad Jugoslavije i kosovski presedan, koji je postavio opasan presedan i otvorenu Pandorinu kutiju u kontekstu međunarodnih odnosa.
Proces globalne transformacije u smislu međunarodnog poretka postao je nezadrživo ubrzan, a raspad apsolutnih i opšteprihvaćenih pravila doveo je do stvaranja situacije u kojoj se odnosi među državama sve više određuju odnosom snage – sposobnošću da se osvoji i zadrži, kako tuđe, tako i svoje. Ovo je prirodan nastavak degradacije vašingtonskog poretka i koncepta odgovornog američkog liderstva.
Svet kakav poznajemo, zasnovan na teritorijalnim granicama i sferama uticaja, prolazi kroz duboke promene, s tim što su konflikti poput rata u Ukrajini samo jedan od pokazatelja te globalne transformacije. Naravno, ovakvi procesi nisu ograničeni samo na ovu situaciju.
Ljudska istorija, naime, ukazuje da će pre nego što se ponovo uspostave međunarodne norme, koje bi ponovo (makar delimično) regulisale odnose između država i naroda, biti neophodno proći kroz niz ratova i lokalnih sukoba, koji će dovesti do promene državnih granica. Kroz ova bolna iskustva, formiraće se novi svetski poredak, a novi sporazumi i principi će postaviti osnovu za ono što će uslediti.
Na globalnoj sceni, stari neoliberalni globalizam je kolabirao, a kapitalizam u svojoj imperijalističkoj fazi ne može ponuditi ništa osim kontinuiranih ratova i preraspodele tržišta i sfera uticaja.