Ustvari, priča o Lori Palmer je priča o svim stvarima koje ljudi znaju, a prave se da ne vide. O dinajlu. Okretanju glave. Tako svojstvenom uređenim društvima. Kad pozornik Endi nađe nestalu Loru i plače, nije to samo prizor mrtve devojke u najlon ciradi. Ko bi mogao da ubije najomiljeniju tinejdžerku, odlikašicu, u gradiću od 51.201 (mada ne izgleda da ima više od 10.000) stanovnika gde se svi znaju i drveća imaju oči? Pa samo neko iz kuće. Rekao je to Bobi, na Lorinoj sahrani, njen zvanični dečko. Bobi, loš momak kog tuče otac vojno lice.

“Svi ste znali da je u problemu i niko, NIKO! joj nije pomogao! ” – urlao je nad kovčegom dok ostali sklanjaju pogled.
Kao Marilyn Monroe o čijem su ubistvu Frost i Linč ustvari počeli da prave seriju. Pardon, smrti. Pa je završilo kao Twin Peaks. I hedovi studija koji su im rekli da tu uvrnutost niko neće da gleda. A ljudi su videli pilot i odlepili. Jer ljudi uglavnom umeju da ubodu o čemu se radi. Uglavnom. Uglavnom su i oni kolmovani sa najboljim namerama na reveru i smeškom, patronizirajući izrabljivački, predatorski skotovi, ali takav je svet. Njegov odnos prema ženama dolazio je sa onog mesta gde je jedne večeri vračajući se iz škole u šestom osnovne sa starijim bratom video golu ženu kako trči ulicom uz krike. Da li je bila napastvovana? Twin Peaks je pored ubistva i simbol atributa ženstvenosti. Sve su rekli u American Chronicles, David Lynch and Mark Frost’s Production, polučasovnim documentarcima za Fox Network, onaj Fox, 1990.godine. Delovi toga, neka jednokratna dajdžest verzija, došla je i do nas, u magnovenju 1991. godine, taman na vreme, između 24h sednica Savezne skupštine i “Ja sam svoj posao obavio” nastupa. Početak i kraj epizode obeležavalo je ogromno oko u crno belom, oh, tako retro izdanju. Trideset minuta svaka epizoda od naizgled random video snimaka svakakvih kutaka Amerike bila je alternativno istraživačko novinarstvo, stvoreno da otkriva, ne da beleži. Linč/Frost su dali naziv – “doku–poezija”. Amerika je tako i serija sapunica i električna stolica. Seks i nasilje. I sitnice između. Elektricitet. Mnogo elektriciteta.

Nije nas to baš prosvetilo. A tog leta o Linču su svi brujali. Mene, na primer, naučio je da strava nije toliko strašna ako zapališ cigaretu, ili ponekad napraviš nešto od gline. I Surrealism, naravno. Tokovi svesti. Linč je došao iz likovne umetnosti, sa Akademije lepih umetnosti Pensilvanije gde je staru šupu pretvorio u svoj studio za snimanje svojeručno. Posle je rekao da nikad ništa nije učio. Jer čovek se ne moze naučiti. Na “Master class”, onoj hipster platformi gde milioni selebritija drže 30 min kurseve celom svetu iz onog u čemu su najbolji, on je sedeo i gledao u objektiv kamere. Gledao u njih. Prvo su mislili da konekcija ne valja, pa nema zvuk, onda su se iznervirali, nisu platili da lik samo bulji u njih ne kaže ni reč. Ja, da sam mogla, platila bih zlatom da sedi i gleda u mene. I to bude TA lekcija. Mnogo pre Me2–a, mnogo posle njega, imao je imena od milja za svoje glumice: “Buttercup” za Naomi Watts, Laura Dern je bila “Tidbit”, Patricia Arquette “Solid Gold”. Christa Bell mu je sedela na krilu za slikanje i potvrdila generalne tvrdnje kako je David Lynch najfinije stvorenje koje je ikad upoznala. Iako mu je rođeni otac posle odgledanog prvog igranog Erraserhead filma rekao: “Molim te nemoj nikad da imaš decu”. Imao je decu, i te kako, ćerku glumicu i unuke koje je zabavljao u svojoj šupi pored gde je pravio muziku i art povera skulpture od mušica i larvi u organskim stvarima koje govore o transformaciji zemaljskog života i da ništa od toga nije strašno.
Rekao je da je sve povezano i da deca mogu da meditiraju, dovoljno je samo da zatvore oči.
“Kada ovakva vrsta vatre započne, vrlo tesko se gasi. Nežne mladice stradaju prve i vetar jača i tada je sve dobro u opasnosti”. – govori mladoj Lori Dama sa Kladom u Fire Walk With Me.

To je bilo pre osam dana, Dejv, zamenik šefa FBI-a Gordon Cole, naš učitelj transcedentalne meditacije, David Lynch evakuisan je iz svoje LA kuće jer vatra, ogromna vatra koja nikad pre nije viđena je gutala sve pred sobom. Emfizema mu nije dala da diše, kao što ni jednom strastvenom pušaču ne oprašta dug.
Nakon 78 godina na zemlji Vatra je hodala sa njim.
I on je prešao na drugu stranu.
Nemojte da kažete Hariju da sam plakala danas.
Nemojte.