Pad u vrijeme

Mit o padu čovjeka, o njegovom izgonu iz Edena zbog prvobitnog grijeha, star je koliko i postoji. Odjekuje čak i među onima koji nisu svjesni njegovog postojanja, pa čak i među onima koji nisu odrasli u sjenci avramovske kulture.

Možda ste iz dijela svijeta u kom se praktikuje bramanizam ili budizam, ali ipak ćete i dalje biti pod uticajem ideje da nešto nije u redu sa stvarnošću i da smo ovdje da iskupimo neku iskonsku disharmoniju. To nije zato što je protjerivanje Adama i Eve bilo istinit događaj u istorijskom smislu – nije – već zato što je ideja iza mita o padu istinita. Ideja da smo izgubili nešto u ranim danima vrste, našu nevinost, i da ovdje patimo i tražimo neki oblik oslobođenja — ova ideja prožima mnoge narode, posebno one sklone filozofiji.

Koristeći ovdje Šopenhauerov jezik, nije važno da li je religija optimistična ili pesimistička: ideja iskonske disharmonije će na neki način biti prisutna u njenim konstitutivnim mitologijama. Ono što je važno da bi se religija klasifikovala kao optimistična ili pesimistička u Šopenhauerovoj filozofiji nisu toliko detalji o stvaranju svijeta ili konkretna proročanstva o budućnosti našeg svijeta, već način na koji ona tumači suštinske istine iza tih mitova. Za Šopenhauera, ono što religije zaista razlikuje jednu od druge nisu njihove priče, njihovi sveti tekstovi, njihovi proroci ili broj bogova, već da li one smatraju svijet nečim suštinski dobrim, vrijednom nastavljanja i branjenja, ili ga potpuno osuđuju i propovjedaju odricanje od svega fizičkog. U drugom tomu Svijeta kao volje i predstave Šopenhauer piše sljedeće:

Ne mogu, kao što se obično radi, suštinsku razliku svih religija staviti u pitanje da li su one monoteističke, politeističke, panteističke ili ateističke, već samo u pitanje da li su optimistične ili pesimističke, drugim riječima, da li predstavljaju postojanje ovog svijeta kao opravdano samo po sebi, i shodno tome ga hvale, ili ga smatraju nečim što se može zamisliti samo kao posljedica naše krivice, i stoga da zaista ne bi trebalo da bude, jer priznaju da bol i smrt ne mogu ležati u vječnom, izvornom i nepromenljivom poretku stvari, to jeste onome što bi u svakom pogledu trebalo da bude.

Stoga ono što smatra najorginalnijim oblikom hrišćanstva, markionstvo i različite oblike gnosticizma, stavlja u isti tabor sa darmičkim religijama Indije, dok grčko-rimski paganizam, judaizam i islam i šta on smatra korumpiranim hrišćanstvom stavlja u suprotni tabor – pogotovo Protestantizam, zbog svog antimonaškog i antiasketskog stava, iako je žestoko kritikovao katolicizam. Dok je osuđivao katolizicam zbog nasilja i njegove sramne zloupotrebe, Šopenhauer je tvrdio da je protestantizam degenerični oblik hrišćanstva. Za njega je prvi tabor, u koji spadaju darmičke religije i rano hrišćanstvo, pesimističan, dok je drugi optimističan. Važno je razjasniti da su pesimističke religije i filozofije, za Šopenhauera, one koje se najviše približavaju istini, dok su optimistične religije i filozofije daleko od istine. Idalje, u drugom tomu Svijeta kao volje i predstave, on piše:

… u religijama, kao i u filozofiji, optimizam je fundamentalna greška koja preprečava put svakoj istini.

Sve pesimističke religije praktikuju asketizam, to jeste, sve one imaju monahe koji se zavjetuju na siromaštvo i čednost, nešto što po Šopenhaureovom mišljenju pokazuje lično odbacivanje brutalne i slijepe metafizike – Volje koja oživljava svu empirijsku stvarnost i koja stoji iza naše patnje. U istom djelu on piše:

… da je sve bilo veoma dobro iz Starog zavjeta je zaista strano samom hrišćanstvu, jer se u Novom zavjetu o svijetu uglavnom govori kao o nečemu čemu mi ne pripadamo, što ne volimo, čiji je vladar, u stvari, đavo. Ovo se slaže sa asketskim duhom samoodricanja i prevazilaženju svijeta. Poput bezgranične ljubavi prema bližnjemu, čak i prema neprijatelju, ovaj je duh osnovna karakteristika koju hrišćanstvo dijeli sa bramanizmom i budizmom i koja je dokaz njihovog odnosa.

Kritikujući polemičke tekstove Klimenta Aleksandrijskog protiv gnostika, markionita, bramana i budista, Šopenhauer pokazuje poštovanje za asketski i antinatalni stav ovih religija. Kliment Aleksandrijski, vrijedi podsjetiti, živio je između 2. i 3. vijeka i smatra se jednim od otaca Crkve zajedno sa likovima kao što su Irinej Lionski, Origen Adamantije, Tertulijan, Ipolit Rimski i Sveti Avgustin. Citirajući dio Šopenhauerove kritike Klimenta:

... on se drži principa da kroz njihovu apstinenciju svi oni griješe protiv demijurga, budući da uče da se ne treba ženiti, ne treba stvarati djeci, ne treba na svijet donositi nova jadna bića, ne proizvoditi svježu hranu za smrt.

Postoje brojne paralele između uloge patnje u različitim oblicima hrišćanstva i budizma. Desno je ikona Svetog Antonija Velikog, začetnika hrišćanskog monaštva, lijevo je skulptura koja prikazuje Budu sa tijelom askete.

Činjenica je da, držeći se ovde hrišćanske tradicije, Šopenhauer odvaja religiju Starog zavjeta od religije Novog zavjeta, razdvaja njihove bogove i njihove poruke, baš kao što su to činili Markion Sinopski i nekoliko drugih dualističkih grupa sa početka hrišćanstva, od Barbeloita do Valentinijana. On pravi kontrast između lika Adama i lika Hrista, ne smatrajući ih istorijskim likovima, već predstavljanjem suprotstavljenih ideja o svijetu. U svojoj perspektivi, Adam predstavlja one koji prihvataju kosmos kao dobro ili čak kao savršeno djelo Božije. Hristos, pak, predstavlja one koji imaju antikosmičku poziciju, odbacujući materijalno postojanje. U prvom tomu Svijeta kao volje i predstave on piše:

Taj grešnik bio je Adam, ali mi smo svi egzistovali u Adamu: on je bio nesrećan, i svi smo mi u njemu postali nesrećni. — I zbilja, učenje o praroditeljskom grijehu (potvrđivanje volje) i o spasenju (opovrgavanje volje) jeste ona velika istina koja čini srž hrišćanstva, dok je sve ostalo mahom samo ruho i koprena ili nešto sporedno. Shodno tome, mi treba Isusa Hrista uvijek da shvatamo uopšteno, kao simbol ili personifikaciju opovrgavanja volje za život, a ne kao individualnost, pa bilo to po njegovoj mitskoj istoriji u Jevanđeljima, bilo po onoj vjerovatno istinitoj istoriji koja leži u osnovu Jevanđelja. Jer ni jedna ni druga neće nas lako sasvim zadovoljiti. One su samo prenosilac onog prvog tumačenja namenjenog narodu koji svagda zahtjeva nešto zasnovano na činjenicama. — Što je hrišćanstvo u novije vreme zaboravilo svoje pravo značenje, to nas se ovdje ne tiče.

Šopenhauer je ovo pisao u prvoj polovini 19. veka, ali mogao je to da piše i danas, posebno u dio u kome prezire optimistično i degenerisano hrišćanstvo tako uobičajeno na našim ulicama. Sioran je, s druge strane, pisao u 20. vijeku, a njegovo djelo se uglavnom bavi idejom pada u vrijeme. Naše protjerivanje iz Edenskog vrta za njega simbolizuje raskid sa iskonskim jedinstvom bića, odvajanje od prirode čiji smo dio bili zajedno sa drugim životinjama, a da nismo bili potpuno svjesni cjeline, baš kao i one. Naša svjest se međutim promjenila. Postala je previše oštra. Više nismo samo svjesni sadašnjosti; postali smo lucidni, kaže Sioran. Za njega je lucidnost svijest o svijesti, to je sposobnost čovjeka na refleksiju i svijest o vremenu. Znamo stvari, znamo da patimo, a takođe smo potpuno svjesni da ćemo jednog dana umrijeti. Posjedovanje visoko razvijene svijesti takođe znači da dovodimo u pitanje razlog svemu ovome i tražimo neki odgovor, bilo kakav odgovor, koji će nam pomoći da se suočimo sa terorom naše apsurdne situacije.

Za Siorana, detalji religioznih mitologija o kojima govorimo takođe su od malog značaja. Pošto je bio pod jakim uticajem Šopenhauerove pesimističke filozofije, Sioran takođe grupiše određena vjerovanja u isti antikosmički tabor. Ideja o padu čovjeka u vrijeme, o njegovom odvajanju od iskonske nesvjesnosti ili, barem, od manje svejsne svijesti koju smo dijelili sa ostalim životinjama, padu koji se dešava nakon Adamovog prestupa u abrahamovskom mitu, savršeno je kompatibilna sa darmičkim mitologijama i sa vjerovanje u ciklus rađanja i smrti bez početka, koji se mora prekinuti kroz prosvećenja u vidu mokše ili nirvane. U knjizi Anateme i divljenja (to su knjige Aveux et anathèmes i Exercices d’admiration na francuskom) Sioran iznosi sljedeće zapažanje:

Prvobitni grijeh i transmigracija: oba identifikuju sudbinu sa iskupljenjem, i nije važno da li govorimo o Adamovom grijehu ili o grijehovima koje smo počinili u našim prethodnim postojanjima.

Važna stvar, koja još jednom evocira Šopenhauerovu misao, jeste filozofska istina koja se krije iza doktrina vejre, doktrina koje su ispunjene fiktivnim pričama sastavljenim tokom vremena kako bi neke istine učinile prijatnijim za ljude i natjerale ih da razumiju stvarnost bez potrebe za detaljnijim objašnjenjem koje je često teško prihvatiti. Uljepšavanje priča je, u izvjesnom smislu, način koji je pronašla doktrina vjere da širi istinu svima. Ali postoji problem što nisu sve doktrine vjere zainteresovane za istinu. Primjer za to su takozvane optimističke religije. Pa čak i religije koje su u početku bile zainteresovane za istinu degenerišu, a hrišćanstvo je najbolji primer po Šopenhauerovom mišljenju.Mit o padu se približava istini samo kada se ne koristi za kao podmukla apologija za demijurga i svijet koji je on stvorio, bilo da se apologija daje bukvalnim ili kvazi-bukvalnim tumačenjima, što je češće u modernim crkvama, ili pogrešnim simboličkim tumačenjima koja veličaju univerzum umjesto da ga proklinju, nešto što je uobičajeno među onima koi svete tekstove čitaju na alegorijske ili mistične načine. Nema smisla čitati ove tekstove alegorijski ako je zaključak do koga se dolazi afirmacija Volje i postojanja kao vrhovnog dobra.

Ispravno tumačenje je ono koje ne zazire od ukazivanja na mane svijeta, a da se ne drži lažnih dogmi o tome da je zlo samo odsustvo dobra, kada sva stvarnost vrišti suprotno: zlo, bol, bolest, glad, apatija ili jednostavno odsustvo nečega su motori koji pokreću postojanje, pri čemu su užitak i zadovoljstvo privremeni. Ako je nešto odsustvo u postojanju, to nešto je dobro: dobro je odsustvo zla.

Prvobitni grijeh, jednorođenje, transmigracija, metempsihoza; bez obzira u kakvom obličju dolazi ideja da je postajanje iskupljenje, sama ideja ostaje netaknuta. Kada se pravilno tumači, shvatamo da smo „spašeni“ slijedeći primjer odbacivanja svijeta, bilo primjer Hrista ili Bude. Spasiti se ovdje ne znači otići u raj ili Edenski vrt u bukvalnom smislu, već biti pošteđen koliko god je to moguće od nevolja svojstvenih svijetu postajanja, nevolja koje se ne mogu u potpunosti izbjeći osim kroz nebiće prije našeg rođenja ili poslije naše smrti.

Dok druge životinje takođe osjećaju bol i umiru, a neke čak mogu i emocionalno patiti, samo čovjek to zna u dubljem smislu, jer mi „padamo u vrijeme“ zahvaljujući našoj sposobnosti razumjevanja. Pad u vrijeme, u alegorijskom smislu, je samo naš. U istoimenoj knjizi Pad u vrijeme (La Chute dans le temps na francuskom), Sioran piše:

Spektakl pada prevladava nad spektaklom smrti: sva bića umiru; samo čovjek pada. On je na provaliji koja se nadvija nad životom (kao što život, zaista, nadvisuje materiju). Što se dalje od života pomjera, bilo gore ili dolje, to je bliže svojoj propasti.

Čovjekovu situaciju odlikuju prolaznost i patnja. Nalazimo se u neizvesnoj situaciji. Nije ni čudo što smo mi jedina bića koja su sposobna da svjesno sebi oduzmu život. U stanju post-pada, samo postojanje je mučenje. U istom djelu Sioran piše:

Ako je Bog jednom objavio da je On „ono što jeste“, čovjek bi, s druge strane, mogao sebe da definiše kao „ono što nije“. I upravo taj nedostatak, taj manjak postojanja, izazivajući reakcijom njegov ponos, podstiče čovjeka na prkos ili na žestinu. Pošto je napustio svoje porijeklo, zamjenio vječnost za nastajanje, maltretirao život tako što je projektovao svoju ranu nenormalnost na njega, on izlazi iz anonimnosti nizom odricanja koja ga čine velikim dezerterom bića. Primjer anti-prirode, čovjekova izolovanost je jednaka samo njenom nesigurnošću. Neorgansko je dovoljno samo za sebe; organsko je zavisno, ugroženo, nestabilno; svjesno je kvintesencija oronulosti. Nekada smo uživali u svemu, osim u svijesti; sada kada posjedujemo svijest, sada kada smo mučeni njome, sada kada ona u našim očima figurira kao suprotnost iskonskoj nevinosti, ne uspjevamo ni da je prihvatimo niti da se odreknemo. Pronaći na drugom mjestu više stvarnosti nego u sebi znači priznati da smo krenuli pogrešnim putem i da zaslužujemo svoju propast.

S obzirom na ovo jadno stanje čovjeka, Sioran se pita kojim putem da krenemo. On piše:

Pošto je sve što je začeto i preduzeto od Adama sumnjivo, opasno ili uzaludno, šta treba učiniti? Odustati od trke? To bi bilo zaboraviti da čovjek nikada nije toliko čovjek kao kada se kaje što je to. A takvo žaljenje, kada ga jednom uhvati, ne nudi način za bjekstvo: postaje neizbježno i teško kao vazduh…

Ali on sam već zna odgovor. Pitanje je retoričko. U drugom pasusu, isto u Padu u vrijeme, Sioran ponovo pita:

Budući da je sve što utiče na nas na ovaj ili onaj način potencijalno patnja, da li iz ovoga treba zaključiti superiornost minerala nad organskim? U tom slučaju, jedina opcija bi bila da se što je pre moguće ponovo uspostavi nepokolebljivost elemenata.

Vrijeme je greška vječnosti, život je greška materije i, konačno, svijest je greška života, prema Sioranovom razmišljanju. U drugim dejlima piše da smo mi skandal biologije, gorile koje su izgubile krzno i kovale lažne ideale da bi preživjele život. Šopenhauer, zauzvrat, posmatra ljudsko biće kao superiornu manifestaciju slijepe Volje koja stoji iza čitavog postojanja. Ali čak ni ova superiornost nije rezultat organizacionog uma, već samo potrebe za postepenim ispoljavanjem Volje. I jednan i drugi se slažu da smo nešto što nije trebalo da bude i da što manje svijesti, to bolje. Prema Šopenhaueru, kada vidimo količinu bola i patnje koja se javlja na Zemlji u jednom danu, trebalo bi da zaključimo da bi bilo bolje da je Zemlja sterilna kao Mjesec. Za Siorana je dobrodošlo sve što umanjuje vladavinu svijesti: bolje je biti manje složena životinja nego čovjek, bolje biti biljka nego bilo koja životinja, a još bolje bi bilo da postoje samo kamenje i neorganska hemija. Prema obojici, svaka faza koja je na kraju proizvela lucidna bića treba da bude žaljena.

U Padu u vrijeme, Sioran piše:

Postoji nešto sveto u svakom biću koje nije svesno da postoji, u svakom obliku života koji je izuzet od svijesti. Onaj ko nikad nije zavidio povrću propustio je ljudsku dramu.

Pohvale sektama i religioznim grupama koje su praktikovale odbijanje rađanja koje nalazimo kod Šopenhauera postaju još centralniji dio Sioranovog djela. U drugom tomu Svijeta kao volje i predstave, Šopenhauer hvali antinatalističku poruku koja se nalazi u gnostičkom tekstu poznatom kao Grčko Jevanđelje po Egipćanima.

Sioran hvali isti tekst u svojoj knjizi pod naslovom O nezgodi zvanoj rođenje. Specifičan dio na koji se oni odnose je onaj u kojem Saloma pita Isusa koliko će trajati vladavina smrti, na šta Isus odgovara da će vladavina smrti trajati sve dok postoji rađanje. Ideja ovdje je da razmnožavanje omogućava da naše metafizičke suštine budu zarobljene u zatvorima od mesa. I pojedinačno i kolektivno, jedan od najefikasnijih načina koje pronalaze pesimističke religije – i filozofije – da zaustave pad u vrijeme kojem su izloženi pripadnici naše vrste je etika odbijanja reprodukcije. Generacija novog stvorenja koje ne samo da pati i umire, već zna da pati i umire, najupečatljiviji je znak pada čoveka, našeg odvajanja od iskonskog jedinstva, od vječne sadašnjosti u kojoj žive druge životinje i od nesvjesti u kojoj postoje biljke i kamenje.U Zlom demijurgu (na francuskom Le mauvais démiurge), Sioran piše:

Svako rađanje je sumnjivo: anđeli su, srećom, za njega nesposobni, jer je produžavanje života ostavljeno posrnulima.

Na neki način možemo misliti na pesimističke filozofe iz posljednjih vjekova do danas kao na markionite, bogumile ili katare izgubljene u modernoj eri. Neprijatelji demijurga, oni osuđuju univerzum koji je on stvorio, čak i ako sve to smatraju na alegorijski način. Naturalistički pogled na stvarnost, skeptičan prema metafizičkim i natprirodnim principima, ni na koji način nije nespojiv sa alegorijom svijeta koji su iskovali monstruozni bogovi. Samo treba da pažljivo posmatramo prirodu da bismo shvatili da se u njenoj ljepoti krije surova i besmislena borba za opstanak. Mi, kao proizvodi iste prirode, privilegovani smo, ili možda prokleti sa sposobnošću razumjevanja. Zato je mit o padu toliko relevantan: jeli smo sa pogrešnog drveta, Drveta znanja, kada je trebalo da jedemo samo sa Drveta života, kao što radi i ostatak stvorenja. Sada je, međutim, kasno, a naša propast je već određena. Pitanje je samo da li ćemo slijediti ideju Adama, zadržavajući stav da naše prisustvo u svijetu postanja mora biti osigurano umnožavanjem, kao što je zapisano u Postanju 1:28, ili ćemo slijediti ideju Hrista i postati evnusi, u metaforičkom smislu, da bismo ušli u Carstvo nebesko, kao što je zapisano u Jevanđelju po Mateju 19:11-12.

Autor: Fernando Olszewski, master filozofije

Orginalni naslov: The Fall into Time